Majski sonet o radosti

Sanjala sam noćas da sam tamo gdje sam rođena, u kući mojih djeda i bake, da huči potok pored kuće i da miriše uzorana zemlja. Da škripi moja ljuljaška na metalnoj cijevi postavljenoj između stabala dvije šljive u bašti. Da trčim po travi a svuda oko mene lebdi maslačak pomiješan sa cvjetovima behara sa stabala voća. Da je nebo svijetlo plavo bez i jednog oblačka. Da me sestra zove da dođem jer je upravo našla puža i pustio je rogove. Da baka sagnuta u bašti trijebi korov. Da su jagode krupne, crvene i dozivaju. Da sam raširila ruke i trčim, trčim kroz sve te boje,mirise i zvukove. Život. Radost. Dijete sam i ne znam ni za kakve brige, osim kako naći što krupniju jagodu i strpati je u usta prije nego što me baka vidi i naredi da je prvo operem na česmi ispred kuće. Do česme ima 37 koraka, ko će dotle izdržati…

Budim se sa osmijehom na licu. Uskoro ga sustiže suza iz ugla oka. Odavno nema djeda i bake. Naša kuća više nije naša. Novi vlasnici su joj stavili neku drečavu fasadu i posjekli tri ogromna stabla oraha ispred kuće, zbog kojih do svoje dvadeset i osme godine pojma nisam imala koliko koštaju očišćeni orasi kad se kupuju na pijaci. Nema ni ljuljaške ni jagoda. Sestra i ja smo davno odrasle. Na moju baku mislim skoro svaki dan. Čujem kako me savjetuje. U trenutku shvatih da ne treba da plačem, nego da budem zahvalna što sam nekad živjela u bajci, zaštićena od svega, okružena ljubavlju.

Imamo mi svi svoje mrakove. Zapravo, svi imamo dijagnozu. Zove se „Život“. Pa ga liječimo, usporavamo, blažimo, da nam što lakši bude. Trčimo za materijalnim, a zaboravljamo uživati. Zaboravljamo se zahvaliti. To je isto kao kad zaboraviš popiti lijek, pa trpiš bolove i mučninu. Onda samo mislimo na te loše pojave, ne da nam bol oči otvoriti, pa se koprcamo u bolu kao muva u paukovoj mreži. A život prolazi, dani idu, lijepe stvari pored nas prolaze dok se mi u bolu grčimo. Zaboravljamo da je ljepota samo na treptaj oka od nas.

Prolazila sam u životu razne faze. Satirala su me osjećanja, strahovi, moja lična crnila i dubine. Padala sam i ustajala. Ono što je za nekoga svakodnevna sitnica, za mene je bila ogromna pobjeda nad samom sobom. Nad nemoćima i užasnim vrtlozima nemira. Čovjeka ništa ne može tako poremetiti kao njegove sopstvene misli. To su posebni svijetovi u glavi u kojima ne važe ovosvjetske norme ni pravila. To su bol, užas i strah u svojoj najsilnijoj moći. Iz njih je teško pobjeći. Teško se otrgnuti njihovim okovima. A van tog svijeta, na razdaljini dužine trepavice je ovaj naš svijet, divan i strašan, prelijep i beskonačan.

Prekjuče sam nosila krunu od cvijeća na glavi. Kupila sam krupne, žute ruže, spakovala ih u korpu bicikla i odvezla se na jedno mjesto tik do rijeke, gdje se čuje šum vode i cvrkut ptica. Tu sam sjela na obalu i napravila krunu od ruža. Onda sam je stavila na glavu i ogledala se u vodi da vidim kako mi stoji. Bujno zelenilo oko mene upotpunjavalo je čitav prizor. Čak i voz koji je prolazio preko mosta iznad mene, davao je svojim kloparanjem potpunost tom trenutku. Jer život juri kao njemački ICE. Ljudi su prolazili pored mene i vjerovatno mislili: gledaj ovu budalu, natakla buket ruža na glavu. Onda sam se vozila biciklom tako sa tom krunom na glavi, ljubičastim naočarima za sunce, a na nogama sam imala moje dugo željene ljubičaste „starke“. Vozila sam se uskom stazom kroz polja i pored rijeke. Osmijehivala sam se svo vrijeme. Osjećala sam se posebno i samo mislila na to koliko je život lijep, ni ne pomišljajući na sve probleme i brige koji me okružuju. Moj ljubičasti bicikl, žute ruže, majski vazduh pun mirisa života i ja.

Nemam tendenciju da postanem motivacioni govornik, ali zaista mislim da život treba gledati sa pozitivnije strane, truditi se uzeti od njega sve ono lijepo što može da pruži, jer tako bistvovanje bude lakše. I mnogo ljepše.

A za mene ako vas neko pita, meni su, izgleda, ovaj put potrefili terapiju 😉

Mojih prvih trideset i pet

Volim rođendane. Naročito volim svoj rođendan. Ne mogu da shvatim ljude koji kažu da im je taj dan isti kao i svi drugi. Ja se, nekako, osjećam posebno. Kada sam bila mala, moj djed bi, čim oko Nove godine okači na zid novi kalendar, crvenom bojom zaokružio moj i sestrin rođendan, da se odmah razlikuju od svih drugih dana u godini. On me je, valjda, navikao da je taj dan poseban.
Rodila sam se prvog dana proljeća, zato se zovem Vesna, (op.aut.) sredinom osamdesetih, pa spadam u onu generaciju milenijalaca, specifične generacije koja je, po mnogo čemu, najebala.
Danas punim trideset i pet. Opaaa! Ne može da se prebroji više prstima, nego bi mi trebalo tačno tri i po para ruku. Jutros se gledam u ogledalo. Tražim na licu taj broj trideset i pet, mora biti tu negdje. Zapisan je u ovim sitnim borama oko usta. Lažem, to je zato što sam strastveni pušač. Ima ih na čelu i malčice na vratu. Znači, nije strašno. Oči su mi iste, i dalje mijenjaju boju od plave, preko ljubičaste do zelene, zavisno od raspoloženja. Kao što mi se i akcenat mijenja, jer kad sam ljuta, automatski se resetujem na onaj tipični sarajevski. Onaj što mi je zapisan u genima. Što bi se reklo modernim jezikom, vratim se na fabrička podešavanja.

Evo, čitav dan danas, majke mi, trudim se da budem žena od tri’es’ pet godina, šta god to značilo. Znači, nema glupiranja, nema glasnog smijeha, kukaj na državu, na cijene, na muža, na dijete, na rodbinu, na celulit, na kilograme, na meteoropatiju, na godine…Kakve, bolan, godine..? Ja se osjećam odlično. Naučila sam da cijenim sebe, konačno. Shvatila sam šta mi stvarno odgovara a šta ne. Prestala da se opterećujem time da budem dobra svima. Kome ne odgovaram, neka me zaobiđe. Naučila sam da kažem da NEĆU da pijem kafu sa šećerom, jer odlično znaš da mi takva ne prija, i bez obzira što si se zajebao i sipao mi šećer, neću je popiti ni iz kurtoazije. Pa šta god ko mislio. Konačno sam smogla snage da kažem nekim ljudima da sam prozrela njihove manipulacije i da me, ni pod tačkom razno, neće više praviti budalom. I izgleda da to funkcioniše, stvarno su prestali. Naučila sam da se čovjek u životu jedino i isključivo na sebe može osloniti. Naučila sam da cijenim samoću i tišinu.
Kad kažem tišinu, to ne znači da sam se pretvorila u budističkog monaha. To znači da sam naučila da uživam u njoj…Ili su mi živci stradali, ko će znati. Još uvijek se trudim da slijedim svoje snove, da budem ja u svakom smislu. Još uvijek mi , poslije neke pank svirke, obavezno glas pukne, i to dobro raspoloženje me drži danima. Pank, definitivno, nije mrtav! Kada nema nikog da mi pokloni cvijeće, kupim ga sama sebi. Shvatila sam da je život prolazan, da treba u njemu maksimalno uživati. Da se treba odreći loših misli i osjećanja, jer to samo stvara teret i truje dušu. Shvatila sam da se bolje osjećam kada učinim nešto za nekoga drugog. Bila to najmanja sitnica ili neka krupnija stvar, neovisno o tome da li ta osoba može to da uzvrati ili ne. Naučila sam koliko oslobađa praštanje. Naučila sam da volim svoju kosu, koja me je čitav život nervirala, kovrdžava, gusta i neukrotiva. Pa sam je godinama teglila, mučila, peglala, fenirala i nema šta joj nisam radila, da bih je ukrotila i ispravila. A, u stvari, najljepša je baš onakva kakva jeste, divlja i na svoju ruku. Od kad sam je pustila da bude kakva jeste, ljudi joj se neprestano dive, a ja tek sad shvatam kakva sam budala bila i koliko sam griješila sputavajući nešto čemu je priroda dala da bude divlje i da je, jedino takvo, najljepše.

I sad ja tu vama pametujem, predstavljajući sebe kao zrelu, samosvjesnu osobu, jel da? A još uvijek se najsigurnije osjećam kada se uvučem kod mame u krevet, dok ona još spava, gdje me omami njen poznati, umirujući miris. Iako sam davno odrasla i imam svoju porodicu i svoje dijete koje se, isto tako, nedeljnim jutrima meni uvlači u krevet. Još uvijek uživam u ogromnim šoljama kafe vikendom ujutru, raščupana i u pidžami, odlično svjesna svih obaveza koje me čekaju, i koje, još uvijek, nigdje nisu pobjegle. Po nekad, uveče, prije spavanja, pogledam crtać, i to onaj za skroz malu djecu, gdje nema dijaloga, nego samo mimika, na šta moj sin, tinejdžer, kaže da sam „ pukla načisto“. A mene baš briga, jer uživam gledajući nacrtane ovčice i tako rasterećena tonem u san.
Za mene je kompliment kad mi kažu da sam luda, pa se uvijek isprave i dodaju ono „ pozitivno“. Zaista se trudim gledati život sa vedrije strane, koliko god to nekome zvučalo glupo ili nerealno. Ne vidim svrhu u upornom frustriranju zbog problema koje ćeš, ionako, riješiti. Ili nećeš, pa ćeš se pomiriti sa tim. Još od srednje škole nosim crvene, duboke „ starke“, koje su za mene nešto poput onih mačkovih čizama od sedam milja. U njima se osjećam moćno, i čini mi se, mogu svuda da stignem. Nikad se, nešto posebno, nisam opterećivala time šta okolina misli o meni. Trudila sam se uvijek da budem svoja i pravedna prema svima. Ako sam nekoga nehotično povrijedila, žao mi je. Mnogo se bolje razumijem sa muškarcjma nego sa ženama, pa zato zastupam tezu da muško ženska prijateljstva postoje i stvarno vjerujem u njih.

Ne opterećujem se više ni kilogramima ni celulitom ni podočnjacima. Sve su to tragovi života. Na kraju krajeva, ne čine podočnjaci i celulit moju ličnost. Eto, napunih trideset i pet, a još uvijek ne znam da li sam dovoljno zrela, jer iz mene, često, proviri radoznalo, bezbrižno dijete, koje se raduje sitnicama i posmatra svijet kroz ljubičaste naočare? Ili sam, možda, gospođa u ozbiljnim godinama, koja je, kroz iskustvo, naučila šta je život? Ili ove dvije stvari ne isključuju jedna drugu, nego je najbolje kada su u svojevrsnoj ravnoteži? Dok to ne otkrijem, možda tamo negdje sa četrdeset i pet, i vama preporučujem da svijet malo više gledate ljubičasto, a malo manje ozbiljno. Jer tako se lakše živi.

Vesna Duvnjak

Poetična jutra VII

Ne volim da ustajem rano. Isto kao što Balašević ne voli Januar. Noćna sam ptica, i rano ustajanje mi je uvek teško padalo. Osim ovakvim jutrima. Kad „dođem do pameti“, doduše, samo privremeno. Prvi put u životu mi se ukazala prilika da budem ranim jutrom na obali mora, potpuno sama. Još uvek se štipam po ruci da proverim da li sam stvarno budna.

Ovakvim jutrima shvatim šta je život. Sve nijanse sunca koje se prelivaju preko vode. Svaka nijansa vode koja je čas siva, čas plava, čas ljubičasta, crvena…Svega ima u životu, od sivila do ljubičastih zora. Zvuk talasa, od zastrašujuće buke, do umirujućeg šuštanja pene pri razbijanju od peskovitu obalu. Gde je početak a gde kraj? Život je more. I to je, čini mi se, rekao Balašević jednom prilikom. I on je nasukan u panonskom žitu, kao i ja. Osim što sam ja otišla iz svojih brda i planina u Panonsku niziju. A more me je oduvek fasciniralo. Nepravilni redosled napredovanja i povlačenja. Od zaglušujuće buke do umirujuće, penaste simfonije praćene krikom galebova. O zemlji galebova mi ceo život priča “ Bolero“. Da se ne treba bojati tamo gde se čuje samo pesma i gde pupoljci nikada ne trunu. Gde svako može dostići visinu.

Gledam ribu koja sumanutom brzinom juri ka obali, i taman kad se talas spremao da je izbaci iz vode, vratila se nazad, istom brzinom, ostavljajući dubok trag po površini vode. Tako je i u životu. Srljamo kao da nas talasi nose, a onda se u zadnji čas vraćamo u sigurnost, ostavljajući duboke tragove. Ako imamo sreće da nam talas bude naklonjen. Jer, ne može se baš sve kontrolisati i predvideti.

“ Kamo dalje, rođače?“ Pitao je Džoni jednom. Kamo dalje kad se razbiješ od obalu? Nazad u sigurnost mase ili napred u sigurnost večnosti? Jer u večnost idu samo oni koji se izdvoje iz mase. “ Ko hoće da mre, nek živi. Ko hoće da živi nek mre.“ Rekao je Gavrilo Princip. I dao život za ideju. Slobodu za slobodu. Korak za večnost. Kao i talas. Život za slobodu i lepotu.

P. S. Ne treba me često puštati na godišnji, jer onda stvarno previše filozofiram, a to nije dobro. 😁

Dobro vam jutro 😁 Iliti, Kalimera ❤

Fotografije/privatna arhiva/sva prava zadržana

Po zanimanju-sanjar…

 

– „Ostavi se tih knjižurina, od toga nemaš ništa. Uhvati se nekog pametnog posla.“

– „Zajebi te romantične priče, život je nešto drugo.“
– „Siđi sa tih svojih oblaka, ako li tresneš odozgo, razbićeš se u komade.“
– „Kakva tvoja piskaranja i studije književnosti!!? Lijepo te je slušati kad pričaš, al’ kad budete izlazili iz kafane, piće će morati platiti onaj što te slušao, jer ti nećeš imati.“
– „Kakvi tvoji blogovi i bogovi, to je samo gubljenje vremena.“
– „Ne može od ljubavi da se živi. To možda može u onim tvojim bajkama što ih čitaš i izmišljaš.“
– „Pričaju za tebe okolo da si čudna. Ne družiš se sa komšilukom i čitaš knjige. Misle da si prepotentna.“
– „Jebote, odakle ti snaga da uvijek budeš tako pozitivna i nasmijana?“
– „Skini te slušalice, pomisliće ljudi da izbjegavaš komunikaciju.“
– „Prestani da se smiješ, nerviraš me!“

Pojma vi o životu nemate. Vi ne znate da ja nisam – ja. Znate li ko sam ja? Ja sam ona djevojka sa slike iz neke nedođije, negdje u sred planine, što leži polu-ispružena na trosjedu, u nekoj kolibi sa kaminom i ogromnim prozorom, i samo joj jedna noga viri ispod deke. Ona što u jednoj ruci drži šolju sa kafom, a u drugoj knjigu. Ja sam i ona što je uočiš dok čekaš da semafor prebaci na zeleno, što pjeva iz sveg glasa u svom autu, misleći da je niko ne vidi i ne čuje. Pa kad shvati da su je primijetili, sagne glavu i pokrije lice rukama, smijući se i grizući usnu od stida. Ja sam i ona što je vidiš kako širi ruke kad duva jak vjetar, misleći da će tako dobiti krila.

Ja sam djevojčica koja ide ulicom i rukom dodiruje sve što joj je sa desne strane, samo da osjeti pod prstima različite teksture različitih materijala. Ona što će plastičnim štapićem kuckati po staklu, metalu, drvetu, punoj i praznoj čaši, samo da čuje kakve zvukove stvaraju. Svaki je različit.

Ja sam ona što će predložiti da „skoknemo“ u Beč na koncert benda koji je slušala bar 10 puta uživo, ali muzika je muzika, ljubav je ljubav, a Beč je muzika i ljubav zajedno. Ona što će upasti u prvi autobus, nevažno gdje ide, samo da je daleko, nasloniti glavu i gledati nebo kako se mijenja.

Ona što vjeruje da je za život potreban plus jedan par očiju, u čijem se pogledu i gubiš i pronalaziš. Da je zagrljaj najsigurnije utočište i najbolja utjeha. Ona što vjeruje u ljubav koju ne mogu oštetiti ni umanjiti ni sve navike, računi, problemi i riječi na ovom svijetu. Da je jedino ona izvor života, jedina hrana i vazduh. Da cigareta nije ni slabost ni otrov, nego hrabrost da rizikuješ i prkosiš, pa šta god ko mislio.

Da se vrti pred ogledalom u dugačkoj haljini jer joj se sviđa dodir tekstila dok pada iz vrtećeg kruga u prvobitan položaj. Ona što pravi balone od žvake. Sa trideset i pet. Jedna od onih što smatraju da će svojim malim doprinosom, dajući primjer, promijeniti svijet. I nikad neće prestati da vjeruje u svoje ideale. Ja sam i ona rijetka vrsta službenice na nekom šalteru, prema kojoj se klijenti ponašaju kao da je stvar, mašina, bankomat, i u većini slučajeva od klijenta neće čuti ni „dobar dan“ ni „molim Vas“, ni „hvala“ ni „ doviđenja“, ali će ona takvima, u inat, poželjeti dobar dan i zahvaliti se. (Kako se samo zbune kad im kažeš „dobar dan“ , pa hoće odmah da se svađaju jer su čuli da kažeš nešto, ali ni u kom slučaju ne misle da je to nešto lijepo. „Molim???“, „ Šta si to rekla?!!“ – Rekla sam Vam: „Dobar dan!“ Taj zbunjeni kez je neprocjenljiv. Op.aut.)

Ona što će sa mančmeloa prvo strpljivo pogrickati tanki sloj čokolade, pa tek onda onaj pjenasti dio. Ona što od svih slatkiša najviše voli gumene bombone. I čokoladu sa rižom. I nikakav skup niti popularan slatkiš ne može da zamijeni to dvoje. Ona što voli da pije pivo iz flaše i ne smatra da je zbog toga manje dama. Ona što je odjednom opsjednuta ljubičastom bojom, ali i crvenom još uvijek, pa hoda gradom kao dementni papagaj.

Snovi mogu da se ostvare. Sve zavisi od toga koliko želiš. Znam ljude koji su željeli veliki novac, i zaradili su ga, ali su, usput, izgubili sebe. Izgubili su se zato što nemaju više o čemu da sanjaju. Nemaju šta da žele. Imaju sve i nemaju ništa

Onaj ko zna da sanja, imaće uvijek čemu da se nada. Onaj ko zna da mašta, stvoriće sebi koloritne svjetove, totalno različite od ovoga u kojem živimo, i imaće uvijek kuda da pobjegne kada ga pritisne sivilo. Ovakvi će uvijek moći lako da prepoznaju istomišljenike, jer im je svima glava, po malo, u oblacima.

P.S. Najveći sanjar koga ja poznajem je jedna djevojčica koja ima šest godina. Oduvijek se oduševljavala maminom vjenčanicom. Nedavno je tražila od mame da joj prepravi svoju vjenčanicu, jer je ona riješila da se uda za dječaka iz vrtića za koga kaže da je najljepši i najbolji na svijetu zato što joj je poljubio koljeno koje je udarila kad je pala, i da takvog sigurno nigdje više neće naći. Ali, to psssst… Nisam vam ja rekla…

 

Nemoj…Šta će reći svijet!?

Slušaj roditelje, završi školu, završi fakultet, zaposli se, udaj se, oženi se, rađaj djecu, pravi kuću, vraćaj kredit, nemoj biti mimosvijet, jer…Šta će reći svijet??? E, briga te šta će reći svijet, jer da taj svijet valja, ne bi bio ovakav kakav jeste.

Moraš ispuniti sve društvene norme, moraš biti po šablonu kakav je vazda u nas, jer šta će reći svijet? Nemoj da odskačeš, da štrčiš, da bodeš oči. Ni stavom, ni odjećom ni bojom kose. Ni političkom ni seksualnom orijentacijom, jer, pobogu, šta će reći svijet. Nemoj imati, ni slučajno, drugačije mišljenje od većine, radi kako se radi, živi kako se živi, kako čitav svijet živi, nemoj mimosvijet, jeb’o ga ti. Ako uštediš nešto para, nemoj slučajno ići na neko putovanje, nego, kao sav svijet, kupi plac, pravi kuću da makar za deset centimetara bude viša od komšijine, jer, tako je to u nas. I obavezno da sa komšijom budeš u lošim odnosima, zbog ograde, zbog psa, zbog mačke, zbog kokošaka koje mu kljucaju cvijeće, zbog oluka koji curi u njegovo dvorište, ama nađi razlog da ne pričaš sa komšijom, nemoj slučajno da si dobar sa njim. To da mu želiš da mu crkne krava nije više „IN“, zato što se ne isplati gajiti krave niti bilo kakvu stoku, jeftinije kupovati mlijeko iz ovih kapitalističkih mljekara, al hajd, to je neka druga priča..

Udaj se prije tridesete, rodi minimum dvoje djece, jer tako treba, tako je normalno, tako svi rade. Slušaj muža, svekrvu, budi dobra domaćica, koristi internet samo da pronađeš recepte da budeš što bolja u kuhinji. Ne kupuj sebi novu garderobu, šta će ti, udala si se, dosta ti…Nemoj slučajno nositi kratku suknju, reći će odmah da si kurva. Nemoj nositi tetovažu i pirsinge, reći će da si narkomanka. Jer to je sve mimosvijet…Normalan svijet to tako ne radi. Normalan svijet vodi ljubav isključivo u mraku i misionarskoj pozi, jer sve drugo nije ni normalno ni neophodno. Nemoj ni tu biti mimosvijet, iako te niko ne vidi, al, eto, nemoj jebiga…

Hvali se javno kako si dao nešto u humanitarne svrhe, ako niko ne zna, k’o da i nisi dao. Pomozi samo onima koji mogu da ti uzvrate, jer ruka ruku mije, obraz obadvije, što bi rek’o ovaj narod. Nikad ne znaš ko ti može valjati u životu. Nemoj bit’ budala i mimosvijet, pa se družiti sa propalicama koje ništa u životu nisu stvorili, onim naopakim umjetnicima, kakav on i njegovo slikanje, nema od tog’ ljeba. Takav ti ničemu ne služi.

Izlazi među svijet samo dok ne stupiš u brak, a nakon toga isključivo po narodnim veseljima, svadbama, slavama i sa’ranama, jer šta ti imaš izlazit’ a žena te kod kuće čeka sa večerom koju je podgrijavala već dva puta. Nemoj, bolan, bit’ mimosvijet… Šta se ti imaš viđati sa društvom, ti si svoje odradio dok si bio momak/cura…Nemoj toga, bolan…Šta će reći svijet…Sad samo pos’o-kuća-žena-djeca-svadba-sahrana i dosta ti…

Nemoj biti podstanar, sve para što imaš skrkaj u kuću od trista kvadrata, pa je završavaj i dograđuj dok ne crkneš, jer tako normalan svijet radi. Kako drugačije da vidiš rezultate svog rada i zalaganja, šta’š djeci ostaviti…Nemoj bit’ mimosvijet…Kakvo tvoje uživanje, kakvo zadovoljstvo u životu, eto ti kućerina pa se njoj divi…Tu ti je svaki izgubljeni živac, svaka kap znoja…Da se vidi…Jer ako nemaš nikakvu nekretninu, ako si život provio svijajući po svijetu, po godišnjim odmorima, roštiljima, ražnjevima, jeb’o to, onda si mimosvijet, onaj u koga upiru prstom i onaj kojim plaše djecu, govoreći im da ako ne budu učili da će završit’ k’o onaj čiko što se čudno oblači, puno puši i izdaje n’ake knjige, budibigsnama, ko li to čita…Mimosvijet, pa eto ti…

Vjenčaj se obavezno u opštini i u crkvi, i mlada da obavezno bude u sedmom mjesecu trudnoće, u anđeoskoj vjenčanici, sa gustim velom i dekolteom do pupka…Sve drugo je mimosvijet…Nemoj slučajno živjeti nevjenčan, a srećan, neće ti niko vjerovati da si srećan ako nemaš papir za to…

Nemoj plakat’ pred svijetom, jer, avaaaj, reći će svijet da si plačipička, slabić il u najboljem slučaju, lud, naograjisao, stao na mrve, poslaće te vračarama da ti se olovo razliva, jer šta će reći svijet budeš li išao kod psihijatra??? A ti nećeš da budeš mimosvijet, jel’ tako?

Nemoj slučajno da budeš srećan zbog tuđe sreće. Budi zavidan i ljubomoran na sve što drugi imaju a ti nemaš, i na sve što drugi jesu, a ti nisi…Jer mimosvijet je radovati se tuđoj sreći…Isključivo nesreći!

Pričaj o pokojniku sve najbolje, jer- o pokojniku sve najbolje. Nema veze što si ga pred tim istim ljudima ogovarao, pljuvao, odricao ga se…Jebiga,  nisi znao da će se objesiti sa 30 godina, umoran od ovog svijeta-mimosvijeta…

Kad odeš u penziju, prepiši djeci sve što imaš, čuvaj im djecu dok s nogu ne padneš, kuvaj im, dok se oni odmaraju od posla, jer ti si svoje odradio. Obavezno se, kao penzioner/ka oblači u vrećastu odjeću neutralnih boja, jer, pobogu, šta će reći svijet što si obukao ljubičastu košulju na svadbi svoje unuke. Reći će, eno ga, matori, pošandrcao pod stare dane…Mimosvijet, pa eto…

Druži se isključivo sa istim polom, jer, šta će reći svijet ako se družiš sa suprotnim…garant ti nešto fali, il’ si, nedobog, zastranio…Čuj muško-ženska prijateljstva, ne postoji to, okani se ćorava posla i ne traži đavola. Jer, znaš, neće pas dok kuja ne mahne repom…

Ako radiš u kakvoj većoj firmi, gledaj da mazneš sve što možeš, jer koliko god da te plaćaju, malo te plaćaju…Nemoj biti nesposoban, čuj poštenje…Ccc, ko je još od poštenja živio, jadan ne bio. Razvlači se po bolovanjima i neplaćenim odsustvima dok god možeš, jer u nas je uvreženo mišljenje, još od komunističkog doba, da si uspio jedino ako radiš posao na kom ne dižeš ništa teže od olovke, imaš sve pogodnosti, od godišnjeg i regresa, do bolovanja zbog slomljene trepavice…Nemoj bit mimosvijet pa se zalagati za tuđi posao, nemoj bit budala, k’o da će ti ko hvala reći.

Mrzi sve koji su druge vjere, nacije, boje, imaju šest prstiju il nemaju ni jedan, boluju od depresije, melanholije, il, božubrani, epilepsije…Bjež’  od takvih, šta će reći svijet, sa kakvima se to družiš, a svi znamo, s kim si- takav si…Kaže narod…

E jebo te narod i svijet…Ide li taj svijet u tvojim cipelama, krči li tvoje trnje i puteve, boli li ga tvoja rana i kapa li mu tvoja krv? Ne!!! Svako ima svoju i bol i ranu, i sreću i nesreću, pa zaviruje u tuđe dvorište baš zato, da ga njegova bol manje boli, jer je nemoćan da izađe na kraj sa njom. Neće taj svijet plaćati tvoje račune niti će hraniti tvoju djecu. Slušaće i gledaće,mirne duše, kako te muž tuče, jer, pobogu, gdje da se miješaju u tuđa posla, da se zamjeraju komšiji…A čime će ispirati usta i liječiti dosadu kad komšija ode u zatvor, a komšinica u Sigurnu kuću ili pod zemlju.

Ne živi svijet tvoj život, ne zna svijet šta je za tebe sreća, jer je sreća za svakoga nešto drugo. Nije sreća šablon pa da svi vučemo iste linije da bi bili srećni. Nije ljubav samo dva vezana prsta i potpis. Nije zadovoljstvo samo hrana i seks. Ima mnogo uzvišenijih sreća i zadovoljstava, mnogo ljepših jutara, u kojima si možda i sam, ali srećan i zadovoljan. Nisu bogatstvo pare i kuće. Bogatstvo su ljudi kojima si okružen. Jednog dana, kada svi odemo tamo gdje moramo, nećemo,vala,  te Ajfone i Tablete da nosimo, nit’ Luj Vitone, nit’ te lajkove sa Fejsbuka…

Al, to sve, psssst…Nisam vam ja rekla…Jer, i ja sam malo mimosvijet 😉