Prije neki dan, parkira se moj drug ispred moje kuće, a iz auta mu „drma“ Miroslav Ilić i „Nije život jedna žena“. Ja mu sa vrata vičem : “ Šta je to jarane, đe ti je Edo Maajka“? Kaže on: “ Nema, b’a, kakav Maajka, to su davno prošli dani. Ostarilo se. Evo vidiš i kosa me počela napuštati“. Ma, đe se, reko’, ostarilo, šta je tebi? Nije valjda da si odustao? Nije valjda da te je gomila progutala? -„Jebiga, jarane, sve prođe…“ odgovara mi šireći ruke i sliježući ramenima. Pijemo kafu. Pričamo. O životu. O krpljenju i sastavljanju. Kraja sa krajem, naravno. Nešto mi je čudno u vezi njega. Ne viđamo se često, ali smo bliski dosta i znamo se već skoro 20 godina. Ne puši. Je li, reko’, jes’ ti to batalio cigare? Jesam, kaže, jebiga, mor’o sam, ne isplati se. Sad je tu žena, djeca, valja živjeti. Jebeš cigare. Po nekad popijem pivo i to je sve. Pa dobro, reko’, majku mu, radiš svoj redovan posao, imaš i dodatni posao, žena ti zaposlena, ne plaćate stan…Đe si ti u svemu tome? Gdje ste vas dvoje u svemu tome? Gdje je punjenje baterija, gdje je energija koju ste imali prije samo par godina? – “ Nema, jarane. Istrošila se energija, istrošili se živci, vidiš da mi je i kosa počela bježat’…Jebiga, životari se nekako i sve u krug“. Ma, ja, reko’, jebiga, svima nam je tako manje više, al’ meni nekako ne ide da pustim da me voda nosi sa 35 godina. Imam još uvijek svoja interesovanja, svoje želje. Nekako mi glupo da se pretvorim u “ ženu svojih godina“, da ne izbijam iz kuhinje i samo gledam kako ću kome da ugodim, jer, eto, bogati, domaćica sam i majka. Nego, ješ’čuo, Edo Maajka izbacio novi album nedavno. Pokidao čovjek! On poče da se smije. Gleda me kao da nisam normalna. – “ Šta ti je, jesi dijete, davno sam ja to prestao da pratim. Kažem ti, bilo i prošlo. Kako imaš volje zajebavati se sa tim?“ Ja ga gledam i samo što ne zaplačem. Pa čovječe božiji, ti si me navuk’o na Edu, tebi je “ Za Mirzu“ bila himna. Sjećaš se, “ Ne možete vi mrziti Bosnu koliko je ja mogu volit’.“ – „Jeste, jarane, sve je tako bilo, al’ tad smo bili klinci, kroz glavu duvala promaja, bolio me kurac za sve. A sad imam važnijih stvari od tih zajebancija.“ Kakva, reko’, zajebancija, Edo je umjetnik, čovjek hrabar i direktan, u par riječi kaže ti suštinu. On se prvi odvažio svima na Balkanu jebat’ mater, i to javno.“ Gledam u njega izbezumljeno, sve očekujući da će mi reći da se šali. Ćuti, gleda me, osmjehuje se krajičkom usana i odmahuje glavom lijevo- desno, u fazonu, „gledaj ovu, pukla je, svega mi.“ Dobro, reko’, slušaš li Dubiozu? Oni su mejnstrim, njih svi vole. Sviraju ljudi širom Evrope. – “ Ma, čuo sam ponešto…“ odgovara mi i hvata se za moju kutiju cigareta. Šta je to, reko’, nećeš valjda sad zapaliti, a toliko si izdržao bez duvana? Osmijehne se stidljivo. -“ A, jesam, jebiga, al’ moram sad zapalit’ jednu, u ime starih dobrih vremena.“ Pali cigaretu. Ruke mu drhte. Duboko udahne prvi dim i polako ga ispušta. Ćutimo i pušimo. Gasi cigaretu, uzima ključeve i telefon sa stola. – “ Idem ja, jarane. Drž’ se. Hvala ti za cigaru“. Namiguje mi i grli me. Gledam kako odlazi. Jaran. Legenda. Neko ko me je naučio koliko vrijedi sloboda, koliko je bitno da se ne utapaš u gomili. Neko ko me je vodio na koncerte, dijelio samnom cigarete i pričao da se nikad neće uozbiljiti i postati dosadan k’o njegov stari. Neko sa kim sam satima raspravljala o tome šta je Džoni stvarno htio reći u “ Balkane moj“ i obrazlagati oba stnovišta kao realne odgovore. Neko ko me je gledao kao mlađu sestru, kupovao mi slatkiše ( da njegova cura ne zna, „inače bi’ ga ubila“). Neko ko je za mene govorio da sam sigurno poludila čim sam se tako mlada udala i da će mi jednog dana pući film, da ću rastjerati sve u vražiju mater, pojaviti se na vratima kod njega i njegove žene, oborenog pogleda i reći: “ Ja došla na kafu, ako me primate. I pivo. Ako imate. Ako nemate, odo’ začas kupiti!“ To se nije nikad desilo. Ja sam nekako uspjela da uklopim porodičan život sa svojim interesovanjima. Uspjela sam da, koliko toliko, ostanem svoja u novim okolnostima. U životu. Meni je i dalje glava u oblacima. Muzika mi je i dalje najdjelotvorniji lijek, najbolji prijatelj, mjesto gdje bježim kad nemam kud, protivotrov za sve otrove koji nas okružuju, i jedini način da ostanem normalna. I dalje sanjam u ljubičastom i mislim da ima nade. Uvijek. Ne vjeruju mi. Kažu da sam neozbiljna i da ne znam šta je život, ali da vole da ih obasjavam svojom pozitivnom energijom. Još uvijek urlam na koncertima, pa poslije nedelju dana ne mogu da progovorim, ali me nosi taj adrenalin i ljubav. Iako imam 35 godina, porodicu, posao i gomilu obaveza nad glavom.
Vratila sam se na terasu i sjela da zapalim još jednu nakon što je jaran otišao. Šta li se to desi ljudima? Koji je to, tačno, trenutak kad prestaneš sam sebi biti bitan? Kad gurneš u stranu sve ono što voliš i sve ono što jesi, jer, eto, teška su vremena i vrijeme je da se uozbiljiš? Kad prestaneš da živiš, a ostane samo životarenje u krug.
Još dugo sam sjedila naslonjena na dlan, razmišljajući o prolaznosti i da li, možda, ja negdje griješim. Ili je i meni vrijeme da se “ uozbiljim“? Da počnem ganjati recepte po netu, umjesto da pišem? Da zamijenim cigarete žvakama? Da se prestanem radovati sitnicama kao što je Sassjin novi singl? Novi album “ Brkova“? Da počnem hodati po komšiluku po kafama, umjesto da čitam knjige? Da ne idem u bioskop, nego da tračarim sa drugaricama? Da kafu zamijenim zelenim čajem, jer je zdravo? Pa, jebemu sve, od nečega se i umrijeti mora. Ako ne živiš onako kako želiš, džaba si i živio. A džaba si, vala, i umro.
Lagano pada mrak, a ja i dalje sjedim i filozofiram u svojoj glavi. Sa radija se čuje Štulić…“ A, šta da radim, kad odu prijatelji moji…?“
Veštica bez metle 