Po zanimanju-sanjar…

 

– „Ostavi se tih knjižurina, od toga nemaš ništa. Uhvati se nekog pametnog posla.“

– „Zajebi te romantične priče, život je nešto drugo.“
– „Siđi sa tih svojih oblaka, ako li tresneš odozgo, razbićeš se u komade.“
– „Kakva tvoja piskaranja i studije književnosti!!? Lijepo te je slušati kad pričaš, al’ kad budete izlazili iz kafane, piće će morati platiti onaj što te slušao, jer ti nećeš imati.“
– „Kakvi tvoji blogovi i bogovi, to je samo gubljenje vremena.“
– „Ne može od ljubavi da se živi. To možda može u onim tvojim bajkama što ih čitaš i izmišljaš.“
– „Pričaju za tebe okolo da si čudna. Ne družiš se sa komšilukom i čitaš knjige. Misle da si prepotentna.“
– „Jebote, odakle ti snaga da uvijek budeš tako pozitivna i nasmijana?“
– „Skini te slušalice, pomisliće ljudi da izbjegavaš komunikaciju.“
– „Prestani da se smiješ, nerviraš me!“

Pojma vi o životu nemate. Vi ne znate da ja nisam – ja. Znate li ko sam ja? Ja sam ona djevojka sa slike iz neke nedođije, negdje u sred planine, što leži polu-ispružena na trosjedu, u nekoj kolibi sa kaminom i ogromnim prozorom, i samo joj jedna noga viri ispod deke. Ona što u jednoj ruci drži šolju sa kafom, a u drugoj knjigu. Ja sam i ona što je uočiš dok čekaš da semafor prebaci na zeleno, što pjeva iz sveg glasa u svom autu, misleći da je niko ne vidi i ne čuje. Pa kad shvati da su je primijetili, sagne glavu i pokrije lice rukama, smijući se i grizući usnu od stida. Ja sam i ona što je vidiš kako širi ruke kad duva jak vjetar, misleći da će tako dobiti krila.

Ja sam djevojčica koja ide ulicom i rukom dodiruje sve što joj je sa desne strane, samo da osjeti pod prstima različite teksture različitih materijala. Ona što će plastičnim štapićem kuckati po staklu, metalu, drvetu, punoj i praznoj čaši, samo da čuje kakve zvukove stvaraju. Svaki je različit.

Ja sam ona što će predložiti da „skoknemo“ u Beč na koncert benda koji je slušala bar 10 puta uživo, ali muzika je muzika, ljubav je ljubav, a Beč je muzika i ljubav zajedno. Ona što će upasti u prvi autobus, nevažno gdje ide, samo da je daleko, nasloniti glavu i gledati nebo kako se mijenja.

Ona što vjeruje da je za život potreban plus jedan par očiju, u čijem se pogledu i gubiš i pronalaziš. Da je zagrljaj najsigurnije utočište i najbolja utjeha. Ona što vjeruje u ljubav koju ne mogu oštetiti ni umanjiti ni sve navike, računi, problemi i riječi na ovom svijetu. Da je jedino ona izvor života, jedina hrana i vazduh. Da cigareta nije ni slabost ni otrov, nego hrabrost da rizikuješ i prkosiš, pa šta god ko mislio.

Da se vrti pred ogledalom u dugačkoj haljini jer joj se sviđa dodir tekstila dok pada iz vrtećeg kruga u prvobitan položaj. Ona što pravi balone od žvake. Sa trideset i pet. Jedna od onih što smatraju da će svojim malim doprinosom, dajući primjer, promijeniti svijet. I nikad neće prestati da vjeruje u svoje ideale. Ja sam i ona rijetka vrsta službenice na nekom šalteru, prema kojoj se klijenti ponašaju kao da je stvar, mašina, bankomat, i u većini slučajeva od klijenta neće čuti ni „dobar dan“ ni „molim Vas“, ni „hvala“ ni „ doviđenja“, ali će ona takvima, u inat, poželjeti dobar dan i zahvaliti se. (Kako se samo zbune kad im kažeš „dobar dan“ , pa hoće odmah da se svađaju jer su čuli da kažeš nešto, ali ni u kom slučaju ne misle da je to nešto lijepo. „Molim???“, „ Šta si to rekla?!!“ – Rekla sam Vam: „Dobar dan!“ Taj zbunjeni kez je neprocjenljiv. Op.aut.)

Ona što će sa mančmeloa prvo strpljivo pogrickati tanki sloj čokolade, pa tek onda onaj pjenasti dio. Ona što od svih slatkiša najviše voli gumene bombone. I čokoladu sa rižom. I nikakav skup niti popularan slatkiš ne može da zamijeni to dvoje. Ona što voli da pije pivo iz flaše i ne smatra da je zbog toga manje dama. Ona što je odjednom opsjednuta ljubičastom bojom, ali i crvenom još uvijek, pa hoda gradom kao dementni papagaj.

Snovi mogu da se ostvare. Sve zavisi od toga koliko želiš. Znam ljude koji su željeli veliki novac, i zaradili su ga, ali su, usput, izgubili sebe. Izgubili su se zato što nemaju više o čemu da sanjaju. Nemaju šta da žele. Imaju sve i nemaju ništa

Onaj ko zna da sanja, imaće uvijek čemu da se nada. Onaj ko zna da mašta, stvoriće sebi koloritne svjetove, totalno različite od ovoga u kojem živimo, i imaće uvijek kuda da pobjegne kada ga pritisne sivilo. Ovakvi će uvijek moći lako da prepoznaju istomišljenike, jer im je svima glava, po malo, u oblacima.

P.S. Najveći sanjar koga ja poznajem je jedna djevojčica koja ima šest godina. Oduvijek se oduševljavala maminom vjenčanicom. Nedavno je tražila od mame da joj prepravi svoju vjenčanicu, jer je ona riješila da se uda za dječaka iz vrtića za koga kaže da je najljepši i najbolji na svijetu zato što joj je poljubio koljeno koje je udarila kad je pala, i da takvog sigurno nigdje više neće naći. Ali, to psssst… Nisam vam ja rekla…