Majski sonet o radosti

Sanjala sam noćas da sam tamo gdje sam rođena, u kući mojih djeda i bake, da huči potok pored kuće i da miriše uzorana zemlja. Da škripi moja ljuljaška na metalnoj cijevi postavljenoj između stabala dvije šljive u bašti. Da trčim po travi a svuda oko mene lebdi maslačak pomiješan sa cvjetovima behara sa stabala voća. Da je nebo svijetlo plavo bez i jednog oblačka. Da me sestra zove da dođem jer je upravo našla puža i pustio je rogove. Da baka sagnuta u bašti trijebi korov. Da su jagode krupne, crvene i dozivaju. Da sam raširila ruke i trčim, trčim kroz sve te boje,mirise i zvukove. Život. Radost. Dijete sam i ne znam ni za kakve brige, osim kako naći što krupniju jagodu i strpati je u usta prije nego što me baka vidi i naredi da je prvo operem na česmi ispred kuće. Do česme ima 37 koraka, ko će dotle izdržati…

Budim se sa osmijehom na licu. Uskoro ga sustiže suza iz ugla oka. Odavno nema djeda i bake. Naša kuća više nije naša. Novi vlasnici su joj stavili neku drečavu fasadu i posjekli tri ogromna stabla oraha ispred kuće, zbog kojih do svoje dvadeset i osme godine pojma nisam imala koliko koštaju očišćeni orasi kad se kupuju na pijaci. Nema ni ljuljaške ni jagoda. Sestra i ja smo davno odrasle. Na moju baku mislim skoro svaki dan. Čujem kako me savjetuje. U trenutku shvatih da ne treba da plačem, nego da budem zahvalna što sam nekad živjela u bajci, zaštićena od svega, okružena ljubavlju.

Imamo mi svi svoje mrakove. Zapravo, svi imamo dijagnozu. Zove se „Život“. Pa ga liječimo, usporavamo, blažimo, da nam što lakši bude. Trčimo za materijalnim, a zaboravljamo uživati. Zaboravljamo se zahvaliti. To je isto kao kad zaboraviš popiti lijek, pa trpiš bolove i mučninu. Onda samo mislimo na te loše pojave, ne da nam bol oči otvoriti, pa se koprcamo u bolu kao muva u paukovoj mreži. A život prolazi, dani idu, lijepe stvari pored nas prolaze dok se mi u bolu grčimo. Zaboravljamo da je ljepota samo na treptaj oka od nas.

Prolazila sam u životu razne faze. Satirala su me osjećanja, strahovi, moja lična crnila i dubine. Padala sam i ustajala. Ono što je za nekoga svakodnevna sitnica, za mene je bila ogromna pobjeda nad samom sobom. Nad nemoćima i užasnim vrtlozima nemira. Čovjeka ništa ne može tako poremetiti kao njegove sopstvene misli. To su posebni svijetovi u glavi u kojima ne važe ovosvjetske norme ni pravila. To su bol, užas i strah u svojoj najsilnijoj moći. Iz njih je teško pobjeći. Teško se otrgnuti njihovim okovima. A van tog svijeta, na razdaljini dužine trepavice je ovaj naš svijet, divan i strašan, prelijep i beskonačan.

Prekjuče sam nosila krunu od cvijeća na glavi. Kupila sam krupne, žute ruže, spakovala ih u korpu bicikla i odvezla se na jedno mjesto tik do rijeke, gdje se čuje šum vode i cvrkut ptica. Tu sam sjela na obalu i napravila krunu od ruža. Onda sam je stavila na glavu i ogledala se u vodi da vidim kako mi stoji. Bujno zelenilo oko mene upotpunjavalo je čitav prizor. Čak i voz koji je prolazio preko mosta iznad mene, davao je svojim kloparanjem potpunost tom trenutku. Jer život juri kao njemački ICE. Ljudi su prolazili pored mene i vjerovatno mislili: gledaj ovu budalu, natakla buket ruža na glavu. Onda sam se vozila biciklom tako sa tom krunom na glavi, ljubičastim naočarima za sunce, a na nogama sam imala moje dugo željene ljubičaste „starke“. Vozila sam se uskom stazom kroz polja i pored rijeke. Osmijehivala sam se svo vrijeme. Osjećala sam se posebno i samo mislila na to koliko je život lijep, ni ne pomišljajući na sve probleme i brige koji me okružuju. Moj ljubičasti bicikl, žute ruže, majski vazduh pun mirisa života i ja.

Nemam tendenciju da postanem motivacioni govornik, ali zaista mislim da život treba gledati sa pozitivnije strane, truditi se uzeti od njega sve ono lijepo što može da pruži, jer tako bistvovanje bude lakše. I mnogo ljepše.

A za mene ako vas neko pita, meni su, izgleda, ovaj put potrefili terapiju 😉

Mojih prvih trideset i pet

Volim rođendane. Naročito volim svoj rođendan. Ne mogu da shvatim ljude koji kažu da im je taj dan isti kao i svi drugi. Ja se, nekako, osjećam posebno. Kada sam bila mala, moj djed bi, čim oko Nove godine okači na zid novi kalendar, crvenom bojom zaokružio moj i sestrin rođendan, da se odmah razlikuju od svih drugih dana u godini. On me je, valjda, navikao da je taj dan poseban.
Rodila sam se prvog dana proljeća, zato se zovem Vesna, (op.aut.) sredinom osamdesetih, pa spadam u onu generaciju milenijalaca, specifične generacije koja je, po mnogo čemu, najebala.
Danas punim trideset i pet. Opaaa! Ne može da se prebroji više prstima, nego bi mi trebalo tačno tri i po para ruku. Jutros se gledam u ogledalo. Tražim na licu taj broj trideset i pet, mora biti tu negdje. Zapisan je u ovim sitnim borama oko usta. Lažem, to je zato što sam strastveni pušač. Ima ih na čelu i malčice na vratu. Znači, nije strašno. Oči su mi iste, i dalje mijenjaju boju od plave, preko ljubičaste do zelene, zavisno od raspoloženja. Kao što mi se i akcenat mijenja, jer kad sam ljuta, automatski se resetujem na onaj tipični sarajevski. Onaj što mi je zapisan u genima. Što bi se reklo modernim jezikom, vratim se na fabrička podešavanja.

Evo, čitav dan danas, majke mi, trudim se da budem žena od tri’es’ pet godina, šta god to značilo. Znači, nema glupiranja, nema glasnog smijeha, kukaj na državu, na cijene, na muža, na dijete, na rodbinu, na celulit, na kilograme, na meteoropatiju, na godine…Kakve, bolan, godine..? Ja se osjećam odlično. Naučila sam da cijenim sebe, konačno. Shvatila sam šta mi stvarno odgovara a šta ne. Prestala da se opterećujem time da budem dobra svima. Kome ne odgovaram, neka me zaobiđe. Naučila sam da kažem da NEĆU da pijem kafu sa šećerom, jer odlično znaš da mi takva ne prija, i bez obzira što si se zajebao i sipao mi šećer, neću je popiti ni iz kurtoazije. Pa šta god ko mislio. Konačno sam smogla snage da kažem nekim ljudima da sam prozrela njihove manipulacije i da me, ni pod tačkom razno, neće više praviti budalom. I izgleda da to funkcioniše, stvarno su prestali. Naučila sam da se čovjek u životu jedino i isključivo na sebe može osloniti. Naučila sam da cijenim samoću i tišinu.
Kad kažem tišinu, to ne znači da sam se pretvorila u budističkog monaha. To znači da sam naučila da uživam u njoj…Ili su mi živci stradali, ko će znati. Još uvijek se trudim da slijedim svoje snove, da budem ja u svakom smislu. Još uvijek mi , poslije neke pank svirke, obavezno glas pukne, i to dobro raspoloženje me drži danima. Pank, definitivno, nije mrtav! Kada nema nikog da mi pokloni cvijeće, kupim ga sama sebi. Shvatila sam da je život prolazan, da treba u njemu maksimalno uživati. Da se treba odreći loših misli i osjećanja, jer to samo stvara teret i truje dušu. Shvatila sam da se bolje osjećam kada učinim nešto za nekoga drugog. Bila to najmanja sitnica ili neka krupnija stvar, neovisno o tome da li ta osoba može to da uzvrati ili ne. Naučila sam koliko oslobađa praštanje. Naučila sam da volim svoju kosu, koja me je čitav život nervirala, kovrdžava, gusta i neukrotiva. Pa sam je godinama teglila, mučila, peglala, fenirala i nema šta joj nisam radila, da bih je ukrotila i ispravila. A, u stvari, najljepša je baš onakva kakva jeste, divlja i na svoju ruku. Od kad sam je pustila da bude kakva jeste, ljudi joj se neprestano dive, a ja tek sad shvatam kakva sam budala bila i koliko sam griješila sputavajući nešto čemu je priroda dala da bude divlje i da je, jedino takvo, najljepše.

I sad ja tu vama pametujem, predstavljajući sebe kao zrelu, samosvjesnu osobu, jel da? A još uvijek se najsigurnije osjećam kada se uvučem kod mame u krevet, dok ona još spava, gdje me omami njen poznati, umirujući miris. Iako sam davno odrasla i imam svoju porodicu i svoje dijete koje se, isto tako, nedeljnim jutrima meni uvlači u krevet. Još uvijek uživam u ogromnim šoljama kafe vikendom ujutru, raščupana i u pidžami, odlično svjesna svih obaveza koje me čekaju, i koje, još uvijek, nigdje nisu pobjegle. Po nekad, uveče, prije spavanja, pogledam crtać, i to onaj za skroz malu djecu, gdje nema dijaloga, nego samo mimika, na šta moj sin, tinejdžer, kaže da sam „ pukla načisto“. A mene baš briga, jer uživam gledajući nacrtane ovčice i tako rasterećena tonem u san.
Za mene je kompliment kad mi kažu da sam luda, pa se uvijek isprave i dodaju ono „ pozitivno“. Zaista se trudim gledati život sa vedrije strane, koliko god to nekome zvučalo glupo ili nerealno. Ne vidim svrhu u upornom frustriranju zbog problema koje ćeš, ionako, riješiti. Ili nećeš, pa ćeš se pomiriti sa tim. Još od srednje škole nosim crvene, duboke „ starke“, koje su za mene nešto poput onih mačkovih čizama od sedam milja. U njima se osjećam moćno, i čini mi se, mogu svuda da stignem. Nikad se, nešto posebno, nisam opterećivala time šta okolina misli o meni. Trudila sam se uvijek da budem svoja i pravedna prema svima. Ako sam nekoga nehotično povrijedila, žao mi je. Mnogo se bolje razumijem sa muškarcjma nego sa ženama, pa zato zastupam tezu da muško ženska prijateljstva postoje i stvarno vjerujem u njih.

Ne opterećujem se više ni kilogramima ni celulitom ni podočnjacima. Sve su to tragovi života. Na kraju krajeva, ne čine podočnjaci i celulit moju ličnost. Eto, napunih trideset i pet, a još uvijek ne znam da li sam dovoljno zrela, jer iz mene, često, proviri radoznalo, bezbrižno dijete, koje se raduje sitnicama i posmatra svijet kroz ljubičaste naočare? Ili sam, možda, gospođa u ozbiljnim godinama, koja je, kroz iskustvo, naučila šta je život? Ili ove dvije stvari ne isključuju jedna drugu, nego je najbolje kada su u svojevrsnoj ravnoteži? Dok to ne otkrijem, možda tamo negdje sa četrdeset i pet, i vama preporučujem da svijet malo više gledate ljubičasto, a malo manje ozbiljno. Jer tako se lakše živi.

Vesna Duvnjak