Nije dijagnoza. Nije ni prelazno. Može po nekad da bude zarazno, ako razumiješ i znaš da se uklopiš. Da plešeš u istom ritmu, da govoriš istim jezikom. Da nadopuniš i shvatiš.
Svakome od nas treba neko takav.
Možda je to ona druga polovina koja se savršeno uklapa da bi smo bili cijeli. Ili prijatelj koji te razumije, konta kad ti se priča, kad bi da ćutiš, a kad bi da piješ. Koji zna, po tonu tvog glasa, da prepozna da li ti je u tom trenutku potrebna kafa sa ćutanjem i njegovim prisustvom, sarkastična, prijateljska opaska na račun tvog nezgodnog karaktera, ili da ti se jednostavno pojavi na vratima sa nekoliko piva u rukama. Koji će ti za rođendan pokloniti ciglu upakovanu u čitulje iz novina, jer zna da se oduševljavaš takvim stvarima i da ti materijalna vrijednost poklona ništa ne znači. Samo emotivna. Koji će ti oprostiti što si, za isti taj svoj rođendan, zaboravio da si zvao goste na tortu, pa umjesto da ga čekaš kod kuće, ti zaglavio u kafani sa kolegama sa posla. Pa će te poslije mjesecima zadirkivati zbog tog propusta koji bi ti malo ko oprostio. Pravi je prijatelj na to odmah zaboravio, jer zna sva tvoja ludila i zna da to nije ni namjerno ni zlonamjerno.
Svi smo mi jedinke za sebe. Po navikama, po željama, po snovima. Svi tražimo ljubav, razumijevanje i prihvatanje. Svi tražimo sigurnost u bliskim ljudima, porodici, prijateljima i partnerima. Koliko god, naročito u ovo novije vrijeme, mlade žene potencirale svoju snagu i samostalnost i koliko god bile u pravu što se tiče toga, ipak i njima treba oslonac. Lijepa riječ. Neko ko razumije. Kome ne moraš mnogo objašnjavati. Svima nam treba.
Samoća ima svojih prednosti. Zna da bude ljekovita i umirujuća. Tišina takođe. Postoje ljekovite tišine u dvoje. Nečije samo prisustvo, bez riječi, može da učini mnogo. Tišina tada nije neprijatna. Ona je odraz bliskosti dvoje ljudi.
Svima nam treba neko ko će razumjeti male rituale koje, priznali ili ne, svi imamo. Onaj ko razumije postaće njegov dio. Ako voliš ujutru da piješ kafu u krevetu, bićeš ispunjen i zadovoljan ako pored sebe imaš nekoga ko voli isto to. Da ti ne kaže da si luda što plačeš zbog filma koji je glup kao noć, ali te je, eto, pogodila jedna rečenica iz nekog dijaloga. Da razumije zašto voliš da nosiš različite čarape i da posmatraš reakcije ljudi kad im dođeš u goste u rasparenim čarapama. I da ti to bude beskrajno zabavno. Da prihvata tvoju iznenadnu opsjednutost ljubičastom bojom. Da se ne zgražava nad tvojom plačnom reakcijom na pjesmu koja te je podsjetila na baku. Da zna da voliš krupne, bijele kale i da živa nisi ako ih nemaš u stanu. Da poštuje to što ne podnosiš haos, ni u kući ni u mislima. Da ti ne broji cigarete, iako znaš da su štetne, ali ih proždireš kad si nervozna. Da te ostavi na miru nedeljom ujutru da se do mile volje razvlačiš po krevetu, jer je jedino tog dana alarm isključen, i ne moraš nigdje i ne moraš ništa. Da razumije da ti je osmijeh uslovni refleks. Da se hraniš smijehom i pozitivnom energijom i ne podnosiš ljude koji uporno pričaju o lošim stvarima. Da tačno zna kada ti treba samo zagrljaj i nikakav više fizički kontakt. Da ostane budan sa tobom cijelu noć razgovarajući i gledajući filmove. Da ima razumijevanja za tvoje noći provedene nad tastaturom, jer ako to ne uradiš tad, pobjeći će misao i nećeš je uhvatiti, a toliko dugo te je golicala po mozgu. Da te samo zagrli svaki put kada vidi suzu da je skliznula negdje ispod brade, bez da pita išta. Da razumije da si trenutno u takvoj fazi, da te sjebao PMS, da se u tom trenutku osjećaš grozno. Isto tako da zna da će to ubrzo proći, i da nema potrebe da se prima na svaku tvoju provokaciju. Da ne kritikuje to što ti je plej lista na telefonu dostojna jedne ugledne psihijatrijske ustanove, i da takav miks žanrova i melodija možeš samo ti da napraviš i još da uživaš u tome. Još bolje je ako i on nauči da uživa sa tobom u jednom takvom miksu. Onda je to ljubav. Da mu ne bude čudno što u četvrtoj deceniji još uvijek moraš da zastaneš ispred svakog izloga prodavnice igračaka i da dobro osmotriš svaku posebno. Da zna kada želiš da budeš sama i da te ne dira. Da pusti da tvoje zbrkane emocije naprave uragan, pa te onda vrate u normalu, neoštećenu. Kao što ne smiješ dirati mjesečara dok ide u svoj noćni pohod, jer možeš trajno da ga povrijediš. Da ne odmahuje glavom nad činjenicom da ti je jedan pijani, depresivni i krvavi A. S. A. Jesenjin, životna inspiracija. Jer, kome bi normalnom mogao biti inspiracija pijani pjesnik koji je na kraju sam sebi presudio, a prije toga krvlju ispisao oproštajne stihove? On ne zna da si, kad si bila mala, od mame tražila da ti, umjesto bajki, uveče čita njegove stihove, jer je na zbirci stajao naslov „ Ispovijest mangupa“, koji ti se mnogo sviđao. Da voli kod tebe to što si drugačija, što nisi po kalupu, što se javno suprotstavljaš primitivizmu i sebičnosti. Da razumije da imaš potrebu pomoći drugome, iako ni za sebe nemaš dovoljno. Da se osjećaš bolje kad daješ, kad izmamiš osmijeh.
Da te voli takvu kakva jesi i ne pokušava da te mijenja i prilagođava, jer to onda nisi ti. A ti samo i jedino takva kakva jesi možeš biti srećna.
Vesna Duvnjak
Veštica bez metle 