Lažljivica

Ružno zvuči, jel da? Odmah ste zamislili ženu, relativno mladu i relativno lijepu, beskrupuloznu, arogantnu, spremnu na sve zarad ostvarenja svojih ciljeva. Neku koja bezočno laže, i bez ikakve zadrške povrijeđuje ljude oko sebe, ne bi li dobila to što želi. Riječju, ženu koja nema skoro nikakvu ljudsku vrijednost. Koliko takvih poznajete? Jednu? Pet? Pedeset? Koliko ste je puta osudili? Da li ste ih, ikada, pitali za razloge takvog ponašanja? Šta ih je učinilo takvima? Onda se zamislite, lažemo li mi svi? Žene, muškarci, svi…? Šta je laž i kakva je njena pozadina? Da li je laž iskrivljena istina ili od ugla posmatranja zavisi da li će laž biti definisana kao takva? Šta je, uopšte, laž? Laž je tvrdnja suprotna istini. Postoje ljudi koji lažu iz navike, ali ima i onih koji nisu svjesni da lažu jer je njihova stvarnost drugačija. Takođe, postoji i mišljenje da je laž nedovoljna preciznost. Laganje je, opšteprihvaćeno, negativna osobina. Da li je? Postoji li pozitivna laž? Da li ste ikada rekli djetetu da ga neće boljeti kada bude dobijalo injekciju? Znate li koliko ste ga povrijedili kada ste izigrali njegovo povjerenje? Iako je laž da ubod neće boljeti izgovorena za njegovo dobro, za viši cilj, da bi dijete primilo lijek i ozdravilo? Hoće li vam vjerovati sljedeći put?

Svi mi lažemo. Manje ili više, sa razlogom ili bez njega, ali lažemo. Lažemo roditelje, partnere, prijatelje, djecu, poznate i nepoznate ljude. Lažemo sebe. Da li je i koliko je laž loša i kakve posljedice nosi?
Ne znam za vas, ali ja u svom okruženju imam priličan broj lažova. Poznajem ženu koja neprestano ponavlja svoju viziju istine, iako na početku odlično svjesna da izgovara laž, ali želeći da nametne svoje mišljenje kao jedino istinito, ubjeđuje prvo sebe da je to što govori istina, pa onda i ljude oko sebe. Sto puta ponovljena laž postaje istina. Kažu. Ovakvi ljudi su vješti manipulatori, žele sebe da predstave u najboljem svjetlu, pa se najčešće predstavljaju kao žrtve, jer se na sažaljenje najlakše ubiraju simpatije. Na svaki nagovještaj sagovornika da bi tvrdnja mogla biti lažna, podižu ton, ili jednostavno odlaze, svjesni da su poraženi. Ali i dalje ostaju pri svojim tvrdnjama.
Poznajem jednog mlađeg muškarca čija je svaka treća izgovorena riječ- laž. Ako ništa, slagaće kad je ustao ujutru, šta je jeo i tome slične, banalne stvari. Ima žestoku potrebu da bude u centru pažnje, da bude prihvaćen i omiljen. Izmišlja kojekakvu rodbinu koja živi u dvorcima negdje u inostranstvu, sa sve poslugom i kočijama za vožnju po ogromnom parku dvorca. Pozadina svega je to što on sam sebe ne prihvata, jer je drugačiji, pa, vjerovatno, želi da skrene pažnju sa svoje neobičnosti nečim još neobičnijim. Šta je tu stvarno po srijedi, ostavljam psiholozima. Fascinantna je činjenica koliko ima bujnu maštu, i koliko ga je lijepo slušati dok priča. Ne ugrožava i ne povrijeđuje nikoga, osim, pretpostavljam, sebe.
Poznajem jednu mladu ženu koja je slagala svog muža i djecu da ide na službeni put, a otišla je u inostranstvo na operaciju. Htjela je da ih poštedi straha i brige. Kada se vratila, blijeda i iscrpljena, muž se naljutio zato što je krila od njega nešto tako ozbiljno i danima nije razgovarao sa njom. Ona je imala najbolju namjeru, sama je prošla kroz strašnu neizvjesnost, bez ikoga da je makar drži za ruku. Na kraju je bila kriva i suprugu i djeci i roditeljima. Zato što ih je lagala i obmanula.
Poznajem, takođe, jednu ženu koja laže sebe. Drugima govori istinu, itekako. Sebe laže da sve što nema, to joj ne treba. Laže sebe da nije dovoljno dobra i za svaku lošu stvar u životu, krivi isključivo sebe. Laže sebe da je srećna i zadovoljna. Laže da je jaka. Uporno i uporno ponavlja da sve može sama i da joj ne treba niko. Tako se i ponaša. Prije neki dan mi je ispričala da samo noću skida lažljivu masku i , po nekad, plače do jutra. Plače sve dok suzama ne ispere svaku moguću laž u kojoj danju živi. Dok, pred zoru, uspijeva da uhvati malo sna, suze joj se suše na licu i stvaraju podlogu za novu lažnu masku sa kojom će da pregura slijedeći dan.
Svi mi lažemo, priznali to ili ne. Lažemo da smo dobro, a nismo. Lažemo da nam nije ništa, a svašta nam je. Tužni smo, boli nas i fali nam. Fali nam ljubavi i razumijevanja, fali ljudska topla riječ. Lažemo da bi smo izbjegli kopanje po sopstvenim ranama. Lakše se praviti da je sve u redu.