Knjigom u glavu

Piše: Vesna Duvnjak

Eto, probala sam da privučem pažnju naslovom. Ma nikad od mene copywritter neće biti. To su vam oni što pišu one skandalozne naslove tipa ŠOK!!! VJEVERICA POJELA SVE ORAHE!!! Pa vi onda otvorite da pročitate to, a oni onda, kroz nebulozan tekst, pokušavaju da vam prodaju deterdžent za veš ili anatomsku obuću za mršavljenje.
Elem, knjiga. U glavu. Bukvalno. Zašto? Zato što danas, u vrijeme maksimalne dostupnosti literature, online izdanja knjiga, časopisa, dnevne štampe, i dalje ima ljudi kojima je MRSKO da čitaju. Ne vole, dosadno im, ko će to čitat’, vid’ kol’ko ima, jeb’o te knjiga, daj neki akcioni film sa mnogo krvi i mnogo pucnjave. Daj da zavirim u žutu štampu, da vidim ko je koga i sa kim, šta je rekla starleta u rijalitiju, ko je kome jeb’o mater javno, i tome slično. Društvene mreže su prepune mladih autora, pjesnika, pisaca, aforističara… Međutim, sve što prelazi 250 karaktera ( to je dužina jednog tvita), postaje naporno, smorno, dosadno.

Ljudi koji ne čitaju stvaraju neobrazovanu narodnu masu, a takvima je najlakše manipulisati. Na sve strane kulja međunacionalna mržnja koju, uglavnom, sipaju mlađi ljudi, otrovani međunacionalnom i međuvjerskom netrpeljivošću. Smijem se zakleti da ni jedan od tih glasnogovornika, kojima je najjači argument- uvreda, nije ni pokušao da pročita Svetu knjigu svoje vjere. O tuđoj da ni ne govorim. Da jeste, vidio bi da ni jedna sveta knjiga ne poziva na mržnju, nego isključivo na dobra djela i pozitivne međuljudske odnose. Kažu da su se na jednom porno sajtu dvojica muškaraca sa ovih prostora, u komentarima ispod porno filma posvađala oko toga ko je započeo rat na prostorima bivše Juge. Onda se pojavio treći naš i napisao im : „ Majku vam jebem, zar vam ništa nije sveto!??“ Pogledajte samo Fejsbuk, na primjer. Ja sam od početka fascinirana tom mrežom, kao i time šta je ona izvukla iz ljudi sa našeg podneblja. Svi žele da budu pametni, umni, mudri, primijećeni. Zato na zidove lete il’ sise il’ citat kukavnog Ive Andrića, koji bi se u grobu prevrnuo da zna kakve ga nepismene budale citiraju. Il’ na zid ide oboje, i Andrić i sise, pa šta bolje prođe i šta više lajkova skupi. A ta je persona samo čula za Andrića, misli da je još uvijek živ i tamo negdje u ćošku nekog sobička piše FB statuse na koje će ona skupljati lajkove i dičiti se svojom mudrošću nakon što joj drugarice u komentarima napišu: „takoje“, „pametnica moja“, „ dobra ti ova“ i tome slično. Da je Andrić stvarno živ, vjerovatno bi se sam zaključao u Prokletu avliju, i više ni slova ne bi napisao.

U zadnje vrijeme se „ smucam“ po kojekakvim FB grupama, iz više razloga, a prvenstveno me je zanimalo kakvi se to ljudi okupljaju oko stranica čiji sadržaj čine skoro isključivo tuđa djela, tj negdje nađeno pa objavljeno u grupi. Takve grupe imaju po par stotina hiljada članova. Glavne teme su muško ženski odnosi, politika, eventualno po koji socijalni problem. Sadržaj čine u 99% slučajeva kratke mudrosti, FB ili Tviter statusi, komične fotografije i slično. Juče u jednoj takvoj grupi ugledam moj status, tj moju intelektualnu svojinu, uzetu vjerovatno sa moje stranice, nepotpisanu, naravno. Strašno me je zabavljalo čitanje komentara na moj sarkastični status, i to, uglavnom, ljudi koji nemaju ni elementarno obrazovanje, ne prezaju od prostakluka i nema šanse da će makar i razmisliti o tuđem mišljenju koje je suprotno njegovom. U jednom trenutku sam se i ja uključila u raspravu ( bilo je jače od mene) i samo navukla bijes članova na sebe, jer odakle mi pravo da branim takav stav. Ni jednog trenutka nisam rekla da je to moj status, u kome, btw stoji da „ Dok god muškarci pet dana mjesečno ne budu nosili uloške i brus sa ispadnutom žicom, ne priznajem ravnopravnost polova“. E sad možete samo da zamislite reakcije balkanaca na takvo nešto. Da smo više čitali, da nas je više zanimalo šta se dešava u svijetu, kakve inovacije, i tehnološke i društvene, osvajaju svijet, ne bi moj status ni blizu bio toliko osuđen. Ovako smo svi osuđeni na propast. Stasavaju generacije čiji roditelji apsolutno ništa ne čitaju, umjesto da idemo naprijed, vraćamo se nazad. Živimo u vremenu kad nam je sve dostupno, a ne vidimo dalje od nosa. Jer nas ne zanima. Djeca neće da čitaju, pa čak ni obaveznu lektiru, jer nisu naviknuta da dva sata sjede i čitaju. Riječnik im je užasno siromašan i pun stranih izvedenica. Ne znaju ni najprostijim riječima da opišu svoja osjećanja. Učitelji i nastavnici se, nemoćni da nešto promijene, mire sa tim i jednoglasni su u stavu da su to generacije kojima „ kroz glavu duva promaja“. A roditelji te današnje djece su, plus minus, moja generacija. Oni što su me na spomen Ane Karenjine pitali jel mi to tetka, za Hamleta pitali jel to neka bolest!, i većina je pročitala samo „ Mi djeca sa stanice Zoo“, transkripte sa suđenja jednoj mladoj narkomanki i prostitutki. I to zato što u toj knjizi ima dosta autentičnih fotografija. Preko cijele stranice, naravno. To su oni isti što im je sad mrsko da čitaju moje tekstove i blogove, a kamo’l knjige, jer, jeb’la ga ti, Vesna, ima puno, pročit’o sam do pola, dalje nisam mogao. Kad sam se takmičila na jednom regionalnom konkursu i zamolila da se priča sa takmičenja dijeli i makar da se otvori( ne morate čitati), pa poslije pitala jel im se sviđa priča, misleći, glupača naivna, da su ipak pročitali, razočarala se najstrašnije kad sam shvatila da je većina pročitala – samo naslov! Obzirom da ne čitaju ništa ozbiljnije od FB statusa, dobro sam i prošla.
Knjige nikad nisu bile jeftinije, a nikad se manje nije čitalo. Političari, većinom, nisu ni elementarno pismeni, pa ako takvi predvode narod, crno nam piše. Tješi me jedino činjenica da nisu svi „operisani“ od pisane riječi, što ima mnogo mladih, perspektivnih autora, kolega blogera, pjesnika, čiji je stil moderan i čitljiv, pa će, nadam se, omladina doći do pameti i početi da čita. Čitljiv je i Dostojevski, al’ nije živ da bi se moglo slikati sa njim i objaviti to na društvenim mrežama. Zato se, valjda, i ne čita…

Vesna Duvnjak