Ožiljci i maske

„ Pogledaj kako je našminkana! Strašno, totalno izvještačeno izgleda!“
„Nemoj sa njim, malo malo ga viđaju sa nekom drugom, mijenja ih kao čarape. Umislio da je frajer.“
„ Znaš onu, tu i tu, onu vječito namrgođenu? Ubio je muž prije neki dan.“
„ Juče sam vidjela onog visokog, mršavog. Onog što hoda i priča kao žensko. To mi je tako odvratno da ga ne volim ni sresti na ulici.“
Ovako pričamo svi mi, umiveni, čedni, bez i jedne greške u svom životu. Mi smo, jelte, normalni. A sve što odudara od normalnog je bolesno i za osudu. Sve što nije po kalupu ovog društva koje, na kraju, nije maklo dalje od rijalitija, ne valja. Ne prihvata se. Predrasude su nam životna filozofija. Kad malo bolje pogledam o čemu se najviše priča i polemiše među običnim narodom, po nekad steknem utisak da smo se vratili u ono vrijeme inkvizicije. Sad imamo društvene mreže, pa umjesto kamenja bacamo zle, uvredljive komentare. Pravimo foto montaže. Naslađujemo se. Mislimo da smo najpametniji. Bolji od drugih. Skidamo blato sa svojih cipela pa bacamo po drugima.

Jedan od fenomena društvenih mreža( jesam li već spomenula da sam fascinirana Fejsbukom i onim što je on kao pojava izvukao iz ljudi sa našeg podneblja?) su poštene žene. Svetice. Moralne veličine. Sa krupnim planom dekoltea na profilnoj slici. I noktima dužine pet centimetara, pri vrhu povijenim na dole, kao da ih godinu dana nije sjekla. Pa čisto da im napomenem da su nekad samo kurve nosile dugačke, lakirane nokte. Onda te dekoltirane moralne veličine, sa kandžama od pet centimetara, počnu da osuđuju nekoga zbog nečega što ima veze sa moralom ili estetikom. Moralna gromado, esteto, samo da znaš da je nepristojno nositi neuredne kandže od pet centimetara i pri tome još nekome drugom govoriti kako je nepristojan i nemoralan.
Posmatrate li ikada ljude oko sebe? Zanima li vas šta je ispod? Da li ste ikada pomislili, prije nego što nekog osudite na osnovu onoga što vidite spolja, šta ta osoba nosi ili krije u sebi? Pođete li od sebe? Sjetite li se da i sami često osmijehom skrivate nešto što vas boli? Da šminkom skrivate neprospavane noći i brige. Da ne plačete u javnosti iako bi urlikali na sav glas? Da ne pričate nikome svoje najveće strahove i pred ljudima ste savršeno opušteni i mirni, kao da je sve u najboljem redu? A bojite se i starosti i bolesti i samoće. Boli vas što ste sami, a u javnosti ste jaka, nezavisna osoba koja ostavlja utisak samodovoljnosti. Svi smo spremni osuditi druge, a da ne krenemo prvo od sebe.
Odaću vam jednu tajnu. Gradski prevoz je savršeno mjesto na kome možete proniknuti u ljudske dubine. Gdje se možete uvjeriti koliko griješimo osuđujući ljude na osnovu onoga što vidimo spolja. I to bez i jedne razmijenjene riječi. Na posao putujem sa dvije gradske linije. To su četiri autobusa dnevno. Ujutru rano su putnici uglavnom pospani i ćutljivi. Svako nađe neku svoju tačku na horizontu i gleda u nju, isključivši se tako od ostatka svijeta, ali i od osjećaja neprijatnosti, jer su vam nepoznati ljudi na bliže od 20 centimetara. Nekad i mnogo, mnogo bliže.

Jednom sam uočila jednu lijepu gospođu od nekih 45 godina, obučenu sa mjerom i ukusom, sa modernom frizurom, kako krišom briše suze. Nosila je i naočare za sunce, pa su joj oči bile skrivene. Vidjela sam suze koje su se slivale ispod tamnih stakala. Vidjela sam stisnute usne koje su gušile jecaj. Vidjela sam desnu šaku kako podrhtava dok je držala kaiš tašne. Vidjela sam kako pokušava da udahne duboko ne bi li se smirila i zaustavila jecaj. Razmišljala sam šta li je to moglo toliko da rastuži tu lijepu ženu, očigledno poslovnu, jer je nosila torbu sa laptopom. Možda je uspješna. Vjerovatno udata jer ima burmu na domalom prstu desne ruke. Možda ju je muž rastužio? Možda joj je roditelj bolestan? Ili djeca? Ili joj se, jednostavno sve skupilo i nije mogla da zadrži suze. Pomjerila sam lagano moj desni dlan sa namjerom da ga spustim na njen lijevi, kojim se držala za jedno sjedište. Nisam bila sigurna kako će da reaguje, pa sam se premišljala da li da to uradim. U međuvremenu se okrenula i izašla iz autobusa, još uvijek brišući suze.
Često sam jutrima viđala jednu djevojku, napadno našminkanu, i to toliko da je sigurno morala ustati sat vremena ranije da bi završila jedan takav make up. Uvijek je djelovala nervozno, žvakala žvaku i mrštila se na sve živo. Svako malo je provjeravala telefon. Puder na licu i na vratu je bio jako taman u odnosu na boju tena na šakama i podlakticama. Jedno jutro je bila baš velika vrućina, u busu nenormalna gužva. Nervozna je stajala pored mene. Papirnom maramicom je brisala znoj sa vrata i lica. Sloj tamnog pudera je ostajao na maramici, a na vratu su joj se pojavile crvenkaste mrlje. Otisci prstiju. Neko ju je hvatao za vrat. Davio. Maltretirao. Trudila sam se da brzo skrenem pogled da ne shvati da sam primijetila. Sigurna sam da nema više od 25 godina. Mlada i lijepa. Radi negdje ili studira. I neko je redovno davi, a ona šminkom prikriva tragove nasilja. Zašto to trpi? Zašto krije onoga ko joj to radi? Zašto mu se uporno vraća? Odjednom je sa nje spala kompletna maska. Vidjela sam uplašenu djevojčicu, koja je nevještom rukom pokušala sebi da nacrta klovnovski široki osmijeh. Šminka oko očiju se slila u onu klovnovsku suzu. Ispod nje su bile modrice.
Skoro svaki dan, u povratku, kad su ljudi već nervozni od posla i gužve, viđam jednog mladića. Visok, premršav, duge kose vezane u rep. Uvijek nosi crni ranac na leđima i oko ruke narukvicu od kože sa metalnim nitnama. Uvijek ima slušalice u ušima i ljudima se javlja samo klimanjem glave. Tokom vožnje gleda negdje kroz prozor, izgubljen u svojim mislima. Samo po nekad glasno uzdahne. Nedavno mu je u autobusu zazvonio telefon. Odgovorio je na poziv kroz slušalice, pa je, samim tim, malo glasnije pričao. Glas nikako nije odgovarao figuri. To je bio ženski glas. Počeo je, tokom razgovora, da gestikulira rukama. I pokreti su bili tipično ženski. Putnici su počeli zagledati mladića, pa se gurkati i podsmijavati. On je završio razgovor i sagnute glave izašao na svojoj stanici, svjestan kako su ljudi reagovali na njegovu pojavu. Juče sam ga ponovo srela. Pored njega je stajao jedan stariji čovjek. Nešto su tiho razgovarali. Mladić je svako malo odmahivao glavom, kao da ne može da vjeruje šta sluša. Čovjek ga je u jednom trenutku uhvatio za podlakticu unoseći mu se u lice. Govorio je kroz stisnute zube, ali se odlično čulo šta mu je govorio :“ Sram te bilo! Prestani da me brukaš! Ima da te se javno odreknem! Moj sin, pa peder! Bolje da sam umro prije nego što sam to saznao! Skidaj to sa ruke. I ošišaj se. Da ličiš na čovjeka“. Mladić je, grizući usnu od stida, okrenuo glavu na drugu stranu da ne bi morao oca da gleda u oči. Samo je u jednom trenutku rekao: „ Tata, molim te, pusti mi ruku. Boli me…“