Nije život cvjetno polje

Čovječanstvu će krenuti na bolje onog trenutka kad većina homo sapiensa shvati da je kao pojedinac sitan, mali i nebitan. Da ne može promijeniti svijet niti nametnuti svoju volju. Kad ostrašćeni nacionalisti prestanu pisati otrovne komentare i sipati mržnju, iako se rat završio prije 25 godina. Jebo li vas rat. To nije ni bio vaš rat, vi ste bili samo oruđe, topovsko meso. I nije vam ništa bolje ni evo 25 godina kasnije a i dalje se mrzite i trujete djecu nacionalizmom. Oni čiji je to rat bio punili su džepove vašom mukom i pune ih i dan danas na račun vaše sujete i ograničenosti. I dokle god vi raspirujete međunacionalnu netrpeljivost, njima ćete direktno u čašu točiti nektar besmrtnosti.  Jer oni od mržnje žive. Onda kad to prosječan Balkanac shvati, biće nam svima bolje.

Ne’š ti svijet promijeniti tako što ćeš na fejsbuk statusu opsovati Bilu Gejtsu mater. Zaboli njega guzica, on ni ne zna da ti postojiš tamo negdje u balkanskom budžaku, krpiš dane kao Cigo kišobran i razvlačiš šta se razvući da od prvog do prvog u mjesecu. Nećeš svijet promijeniti tako što ćeš podijeliti na mrežama apel za pomoć bolesnom djetetu. Uplati druže tih 100 dinara, maraka, kuna, eura, jena ili čega već za to dijete. Znam da imaš viška. Čim imaš internet, smart telefon, struju, imaš i previše. Ako nemaš 100, imaš 50 ili 10 ili 5… Koliko god, ali imaš. Bolje i 5 dinara tj 0,010 KM, to jest 0,25 kuna, ili 0,00029 eura uplati za to dijete, to ti je otprilike kilovat struje, i odreci se sat vremena blejanja po mrežama, nego da samo vazda dijeliš te apele a ne pomažeš nikad. Licemjerno je, brat bratu… Tako ćeš, sitnim koracima, možda nešto i promijeniti. Nijemim posmatranjem sa strane, nikad.

Znaš šta možeš promijeniti? Svoj svijet. Ovaj veliki, zajednički, teško da možeš, osim ako nisi novi Ajnštajn, Tesla ili tako neki genije. Svoj ti svijet mijenjaj. Budi bolji čovjek.  Saslušaj, popusti, doprinesi… Baci jebeno smeće u kantu a ne u rijeku. Čuvaj vodu. Znaš li da na svijetu ima više od 2 miliona ljudi koji nemaju pitku vodu. Dva miliona, hej…

Teško da možeš promijeniti ljude oko sebe. Vrlo teško. Ali sebe možeš. Druge ljude manje više moraš prihvatiti onakvima kakvi jesu, ali zato sebe možeš mijenjati. Pošalješ u tri pizde materine sve one što ti štete, ubijaju volju za životom, crpe energiju, oduzimaju vrijeme i vazda nekog đavola zakeraju. Lagano, odjeb… Ne uvažavaj svačije mišljenje niti se primaj na svaku opasku u kojoj se pronađeš kao baba na saučešće. Kako ono rekoše, mišljenje je kao dupe, ima ga svako.

Zašto ja sad sve ovo pričam? Eto, lafo, pametnija sam… Jok! Više zato što sam na svojoj koži osjetila većinu ovoga što nabrojah. Nervirao me nacionalizam, pa sam se svađala sa idiotima po internetu dok nisam shvatila da je to borba sa vjetrenjačama i da ću samo pogubiti živce a ništa promijeniti neću. Jer budala ostaje budala bez obzira na pređeni put. Mislila oduvijek da mogu promijeniti svijet. Bunila se, galamila, protivriječila, svađala se… Ma kakvi… Samo ja nastradam. Nepravda me pogađala toliko da sam plakala zbog drugih ljudi i pokušavala im pomoći iako oni sami sebi nisu htjeli pomoći. Potrošila gooodinaaa i godina vremena na ljude koji se danas ne sjete ni javiti. A znali su zvati u pola noći kad im nešto treba. Bila sam divna, krasna, dobra i naravno, budala. Bila sam divan čovjek i prijatelj, jedna izvanredna osoba a sad ni zdravo, ni Muuu ni Beee ni lajk na fejsbuku…  Marš!

Dozvolila da mi samopouzdanje zavisi od mišljenja drugih ljudi jer sam vaspitana da poštujem autoritet i da je sve što ti neko kaže iz dobre namjere. Dobrih 35 godina mi je trebalo da shvatim da nije sve što mi neko kaže uvijek istina i nije iz dobre namjere. Polazeći od toga da ja nikad nikome namjerno nisam ništa loše uradila niti rekla, mislila sam da se i drugi time vode. E malo sutra. Ljudi su, bolan, licemjerni i prevrtljivi, većina samo sebe i svoj interes gleda. Odlično je što su se pojavile ove društvene mreže, pa ako imaš iole mozga dobro možeš da vidiš kakav je ko, kome šta fali, ko je nesrećan, ko isfrustriran, a ko je zao sam od sebe i bez ikakvog razloga. Isto tako možeš da vidiš da na svijetu ima divnih ljudi kojima nikad oči nisi vidio ali su ti po sentimentu mnogo bliskiji od onih što si među njima čitav život.

Eto tako sam ja, misleći da mogu promijeniti svijet i imajući razumijevanja i vremena za svakoga, trudeći se da svi oko mene budu zadovoljni, završila na terapiji i ozbiljnim dijagnozama. Klinička depresija, anksioznost, odvratni napadi panike od kojih sam mislila da ću da umrem dok nisam znala šta mi je i koje sam bukvalno živjela jer ih je bilo konstantno. Sve to dok nisam shvatila da je odjeb najbolji lijek, da je ignorisanje pola zdravlja i da tek kad promijeniš sebe možda možeš da utičeš na neke promjene u svojoj okolini. Sve ostalo je zavaravanje. Tako meni jednom drugarica kaže kako oduvijek misli da ja nemam nikakvih problema u životu, da mi dobro ide, da sam srećna i zadovoljna. A ja se smijem, zajebavam se, smiju se i drugi samnom, a ja se u sebi raspadam. Kad sam odlučila da radim ono što volim, kažu vidi budale piše knjigu, slika, smiju mi se ljudi… To je ono što mi otvoreno kažu, a Bog zna šta misle… Iskreno, zaboli me… Ja ako ne mogu promijeniti svijet, ja ću okrečiti hodnik u žutu boju i biće mi bolje. Kad sam konačno izgovorila sve ono što mi smeta, što me truje i ubija i rekla da je dosta, život mi se okrenuo naglavačke, sve se poremetilo i nastao je opšti haos. Evo, polako se oluja smiruje, more je čisto i sve ponovo dolazi na svoje mjesto. Sutra je prvi dan ostatka mog života 😊

Prim.aut Ideju za naslov sam pozajmila iz pesme „Nije život cvjetno polje“ punk-folk-welness benda „Brkovi“.

Praznine koje vrište

Kazaljke na satu stoje na 16:42. Onako jadno obešene, bez snage. Ni sat se ne smeje. Niti zavesa na prozoru. Ona samo podrhtava od vetra koji se igra sa njom kroz polu otvoren prozor… Podrhtava i podiže zrnca prašine koja sinhronizovano izvode svoju plesnu tačku, za koju im zrak svetlosti što probija između dva dela zavese služi kao reflektor. Sedim na krevetu brade naslonjene na kolena. Rukama sam obgrlila savijene noge i gledam u crveni lak na noktima nožnih prstiju. Senka radosti, one što me je držala u životu, pokušava da mi se izmigolji, da ode od mene i slila se skroz do stopala, do nožnih prstiju. Još par milimetara i nema je više.

Volela bih da sam neko drugi. Neko kome postojanje ne pada toliko teško. Neko ko prosto udiše i izdiše vazduh, jede, spava, trepće, ogovara, galami, smeje se onome čemu se svi smeju, kupuje markirano, teži eliti i ne vidi dalje od nosa, kao i velika većina, uglavnom… Neko ko će otići sa ovog sveta kao puki prolaznik, slepi putnik zalutao u vremenu, pacov u potpalublju broda koji plovi na otvorenim vodama i koga je upravo uništio torpedo. Neko ko pojma nema gde živi niti zašto živi niti šta mu je dato da nosi u zamenu za boravak na ovom svetu.

Mene muče praznine. Teške kao vazduh pred kišu u ravničarskim krajevima. Guše. Imaju lepljive prste koji se za čas omotaju oko vrata. Naprave jednim pokretom auru od memljivog fluida koji me obavije i ne da mi da maknem. Tada mi se trepavice jedva odlepljuju jedna od druge. Zvuci života koji me okružuje postaju prigušeni i daleki. Kao da u mom telu ne postoji više ni jedan organ, samo praznina. Zapravo, ostao je jedan. Srce. Udara i odjekuje žestokim ehom u toj praznini. Hoće napolje… I to kroz grlo… Onda se zaglavi u grlu i tera me da vrištim, ali ne mogu. Nema prostora… I pored tolike praznine, nema prostora… Tad počinjem da drhtim od straha i čini mi se da je kraj konačno došao… Mišići u kojima nema više snage, obaraju me u ležeći položaj. Ne vidim više ništa osim one male pozornice u zraku popodnevnog sunca koje je nekako izbeglo zavese i ušlo mi u sobu i kao da kaže: „Ne brini, preguraćemo i ovo…“

Ako znaš nekoga…

Piše: Vesna Duvnjak

Jesi li srećan? Ide li ti sve u životu onako kako si hteo i planirao? Jesi li zadovoljna svojim telom i izborima? Osećaš li se dobro u svojoj koži? Jesi li voljen? Grle li te dovoljno? Govore li ti dovoljno o tvojoj lepoti i posebnosti? Razmišljaš li o suštini postojanja ili živiš samo zato što moraš, jer ionako nisi ti birao da se rodiš i da živiš u ovom trenutku pod ovim i ovakvim nebom? Trudiš li se ostaviti trag? Ili samo dišeš i trepćeš do kraja? Voliš li sebe? Voliš li oko sebe? Ljubiš li dovoljno? Imaš li sve što ti je potrebno? Ne sve što poželiš, nego ono što je potrebno za sreću i zahvalnost? Dišeš li punim plućima ili samo koliko je dovoljno da ostaneš u životu? Razlikuješ li mirise? Ne po aromama, nego po osećanjima? Misliš li o sebi? Brojiš li zvezde? Sanjaš li? Plačeš li? Ne na sahranama, nego onako, za sebe? Pustiš li emocijama da te savladaju? Nađeš li se svima koji te trebaju? Smeješ li se dovoljno? Bojiš li se? Smrti? Života? Kojeg od ta dva više? Čitaš li? Putuješ li? Diskutuješ li? Ili samo o vremenu usput pričaš?

Znaš li nekoga ko je depresivan? Anksiozan? Tužan? Bezvoljan? Mrzovoljan? Nervozan? Plačljiv? Razdražljiv? Uplašen?

Jesi li ti nešto od toga? Možda po nekad, možda stalno?

Znaš li šta je mentalno zdravlje i koliko je ono bitno? Znaš li kako izgleda kad te boli duša? Znaš li kako izgleda napad panike? Znaš li šta je granični poremećaj? Jesi li čula za bipolarnost? Znaš li koliko ljudi iz tvog okruženja se bori upravo sa ovim problemima, a nikad ti to neće priznati? Niti ćeš ti ikad posumnjati da sa njima nešto nije u redu. Znaš li koliko se samoubistava desi godišnje? I da su to u 90% slučajeva ljudi od kojih to niko nije očekivao?

Znaš li da nije sramota ići na psihoterapiju? Niti je sramota uzimati antidepresive i anksiolitike. Znaš li da psihoterapija zaista pomaže? Znaš li da psihoterapeut može da te nauči kako da prevaziđeš strahove i slabosti?

Znaš li nekoga ko nema snage da se izbori sa svojim slabostima? Nazivaš ga slabićem i osobom bez karaktera. Kako je to jednostavno. A možda se bori upravo sa nekim od ovih problema. Možda ne zna ništa o tome pa je uplašen još više, i ne može sa tim da izađe na kraj, pa će ga naći prekosutra prosutog mozga ispred nekog ulaza, ili obešenog za cevi od grejanja. Ružan prizor, jel da? Svi beže od toga. Od prizora i od tužnih ljudi. Svi žele da im neko drugi prenese pozitivnu energiju, ali svoju ne daju. Samo se posle pitaju šta li se to desilo.

Postali smo suviše okrutni. Suviše okrenuti sebi. A trebamo jedni drugima. Da nije tako, na svetu bi i dalje postojao samo jedan čovek a ne osam milijardi nas.

Ako znaš nekoga kome je potreban osmeh, nasmej ga. Ako znaš nekoga kome je potreban zagrljaj, zagrli ga. Uteši. Razgovaraj. Pomozi mu. Reci da postoji rešenje. Da će sve biti dobro. Da možda baš i ne razumeš šta tačno nije u redu, ali da postoje stručni ljudi koji mogu da pomognu. Trudi se da i sam postaneš bolji. Jer trebaš sebi i onima oko sebe. Potraži pomoć ako pomisliš i jednog trenutka da ti je potrebna. Ne boli. Nije sramota. Nije skupo. Nije nemoguće.

DANAS JE 10. OKTOBAR, SVETSKI DAN MENTALNOG ZDRAVLJA

Da mi je ova pamet…

Piše: Vesna Duvnjak

Svako NE bi značilo upravo to. Ne. Ni možda, ni vidjeću, ni šta mi fali, ni dobro se dobrim vraća. Kod ovog zadnjeg obično slijedi zaključak po staroj narodnoj poslovici da su dobar i budala braća rođena. Pametan ovaj narod nekad bi, majku mu…

Moja je baka često govorila, što se tiče vaspitavanja i odgajanja podmlatka, da je „teško od hajvana napraviti insana“. Koliko mi samo puta padne na pamet kako je bila u pravu za tog hajvana, tj marvu, stoku… I koliko sebe vidim u tom hajvanu, tvrdoglavom i po nekad žestoko bezobraznom stvorenju koje ima za cilj ispuniti svoj primarni zahtjev, pa makar i žica grebala po leđima pri prolasku kroz ogradu do zabranjenog kupusa. E odatle je sigurno ona izreka da su nekoga prebili kao vola u kupusu. Za čovjeka kome treba dosta vremena da se opameti, kažu da mu je dugačka kičma, to jest puno vremena treba dok mu ne dođe iz guzice u glavu, da izvinete. I ne znam uopšte kako mi pade sad na pamet marva i kupus…

Ni sekunde se ne bih nervirala oko stvari oko kojih se nerviram zadnjih 15 godina. Manje bih brinula a više živjela. Nikako ne bih pokušavala da se uklopim u šablone u kalupe. Jer mi ni jedan ne odgovara. Zato sam sve u životu radila naopako i u nevrijeme, pa sa 40 godina moram da završim neke stvari koje se završavaju do dva’es pete… Ostao bi mi sigurno još jedan život vremena koje sam potrošila na ljude koji ni to moje vrijeme nisu zaslužili, a kamoli pažnju. Nikad više se ne bih izvinjavala za tuđe greške. A i o svojim bih dobro razmislila prije nego što upotrijebim tu magičnu riječ, jer ima ljudi kojima ona ništa ne znači.

Nikada ne bih ćutala o onome što me boli, što mi smeta, što me izluđuje. Pričala bih o tome, mantrala, vrištala sve dok me ne strpaju u ludnicu, ali nikad više ne bih svoje nezadovoljstvo potiskivala duboko u sebe. Zato što sve što trpaš u dušu kad tad uzrokuje pucanje duše. Onda pokuljaju napolje sve one stvari koje si držao skrivene u sebi i nastane haos od emocija, strahova i demona. Ljekari to zovu anksioznost.

Ne bih nikad više pokušavala da budem ono što nisam, jer tako je jedino normalno i tako treba, jer tako svi rade. Nikada više ne bih dozvolila da mi se nametnu društvene norme koje prezirem. Nikad više ne bih uvažavala malograđanštinu samo zato što tako treba, zato što je malograđanin na poziciji koju treba poštovati, a intelektualno i ljudski je tri galaksije ispod mene. Nikad više se ne bih osjećala i ponašala kao da su svi drugi bolji od mene i da sam ja ta u kojoj je problem. Nikada više ne bih dozvolila da me noć proguta, da dođem na ivicu, na pola koraka do one druge strane, opet misleći da sam ja sigurno negdje pogriješila i da postoji dobar razlog zašto ne treba da živim. Ljekari to zovu napadom panike.

Slijedila bih svoje snove, živjela život po svome i ne bih se obazirala na reakcije okolo. Svakome njegovo, meni moje. Ne bih, nikada više, bježala od stvarnosti u izmišljene svijetove u mojoj glavi, samo da pobjegnem od svega i svih. Da me ostave na miru, da mi ne diraju moja dva kubna metra prostora na ovom svijetu, gdje sam ja gospodar i vojnik, rušitelj i pokrovitelj. Da pustim suze da teku slobodno. Svaka druge boje i mirisa, svaka različite temperature. Da se ne smijem kada mi nije do smijeha, dok se u meni sve raspada. Ljekari to nazivaju depresijom.

Nikada više ne bih žrtvovala svoja zadovoljstva samo da bi drugi bili srećni. Ako se jednom postaviš kao žrtva, zauvijek ćeš biti žrtva. Nikada više ne bih žrtvovala svoje uspomene zarad nečega što kod nas besmisleno zovu „takav je red“. Nikada više ne bih prećutala uvredu. Nikada više ne bih dopustila nikome da zna gdje su mi ranjiva mjesta ispod grubog oklopa i da me uporno i uporno udaraju u ta ranjiva mjesta. Nikada više ne bih očekivala podršku od pogrešnih ljudi. Ne bih svoje samopouzdanje srozavala mišljenjem drugih koji, na kraju, ne razumiju uopšte šta im pričam, ali me i dalje gledaju sa visine i smatraju da treba da poštujem njihov autoritet. Kao i njihovo mišljenje koje se ne dovodi u pitanje. Više se smijala a manje plakala. Slušala svoj unutrašnji šapat, a ne tuđu galamu. Borila se za sebe. Gradila svoj svijet. Živjela svoje snove. Sačuvala planeti hiljade i hiljade litara vode, čisteći i ribajući bespotrebno, umjesto da čitam knjige. Sačuvala riječi za moja piskaranja, umjesto što sam ih zalud trošila u ispraznim razgovorima sa ljudima sa kojima ništa zajedničko nemam. Pravila bih sebi krila. Sanjala mnogo ljepše snove umjesto košmara koji se svako malo vraćaju. Živjela po svom…

Na ivici

Para polako počinje da me guši. Skoro sat vremena sam pod mlazom vrele vode, a u mislima ko zna gdje. Nevjerovatno mi prijaju udarci mlazeva tuša tu po leđima, tu negdje između pleća gdje bi vjerovatno bila krila, da ih čovjek može imati. Kažu da se sva napetost u čovjeku skuplja baš na tom mjestu. Umotavam se u mekani, mirisni bade mantil i uživam još malo u toploti koju stvara dodir frotira po mokroj koži. Izlazim iz kade i pogledam se u ogledalo. Tačnije, samu sebe posmatram ispod oka, kao nekoga ko mi je nešto skrivio, ko me je uvrijedio. Skrećem pogled misleći u sebi : „ nisi ti vrijedna toga“. Polako mažem losion po nadlakticama, i duž ruku. Pogled mi zastaje na plavičastim venama sa unutrašnje strane podlaktice. Kako bi ih bilo lako presjeći. Tu su, odmah ispod kože. Iskrvarila bih brzo. Ne bi ni boljelo mnogo. Ne bih smjela gledati. Gledala bih tada u ogledalo ponovo. Da vidim kako će prikaza iz ogledala da reaguje, kako će joj se mijenjati boja lica, kako će nestajati sjaj iz očiju. Da vidim kako će onda i kojom brzinom navući onu nasmijanu masku. Vjerovatno će je izvući od nekud, brzinom koja je meni nezamisliva. Onda će pobijediti. Natjeraće me da zaustavim krvarenje, da uradim sve da da ne pređem ivicu. Kučka snalažljiva! Zato i neću da je iskušavam. Znam da će pobijediti, kao i uvijek kad pokušam da joj doskočim. Vidim kako mi se smije uglom usana, podrugljivo. Okrećem leđa ogledalu odmahujući rukom.
Lagano povlačim pokrivač sa kreveta i uvlačim se u čisti, poznati miris. Spuštam glavu na jastuk i mehanički se okrećem na desni bok. Lampa baca prigušeni sjaj na gomilu započetih knjiga. Iz svake viri obilježivač, a na nekima već vidim i zrnca prašine. Ne. Ne mogu sad. Moram da spavam. Ako ne zaspim ubrzo, onda neću zaspati do jutra, zakasniću na posao, osjećaću se bijedno ako mi se to opet desi. Ne. Neću ni da razmišljam. Najbolje bi bilo da istjeram sve misli iz glave, pa nek se svađaju negdje vani. Neka se nadopunjuju i nadovezuju koliko god hoće, a mene neka puste da spavam. Evo na radiju Jure Stublića, njegov će me glas uspavati sigurno…“ Da je šutnja zlato, ja bih bio bogat…“ Ukrštam ruke preko struka, tako da jedan dlan dođe ispod jednog a drugi preko drugog boka. Na lijevu se stranu ne smijem okrenuti. Tamo je prazno i hladno. Tamo je prozor i iza njega mrak. U mraku su sigurno sve nesanice ovog svijeta, koliko god on smirujuće djelovao. Možda da tamo pošaljem misli, neka se one pate sa insomnijom, a ja da, oslobođena, spavam? Neka se vrate čim mrak nestane, onda svakako moram ustati, ali neka ih uzme sad. Ionako su slični. I one su mračne i donose nesanicu. Odjednom čujem neki poznat glas, tik uz uho, koji kaže da „ u svijetu tajni, mi nismo sami“. Šapuće o pticama koje nikad nisu uspjele letjeti do svojih visina i o tajnama koje imaju svoj poseban svijet. Taj me šapat učini laganom kao pero, nekako mi sve to zvuči poznato, kao da taj glas zna sve o meni. Smiruje me, smanjuje mi broj otkucaja srca i nosi me u mrak. Svjesna sam tog mraka, i nije mi strašan kao onaj napolju, iza prozora. Lijepo mi je. Šapat i dalje čujem, ali sa prekidima. Osjećam kako tonem. Prikaza je skinula masku i sad izgledamo identično. Hvata me za ruku i zajedno tonemo, oslobođene i umirene šapatom.