Štikle

Pre neko jutro idem ja na posao, a napolju poledilo sve. Pao sneg, pa se topio, pa pala kiša, pa otišla temperatura u minus, pa ja idem ulicom sitnim koracima i raširenih ruku da što bolje održim ravnotežu. Prvih 100 metara od kuće, već sam se dvaput okliznula i žestoko prepala pa moram da stanem da se smirim. Mislim se u sebi, ne’š ti stić’ na pos’o do prek’sutra ‘vakim tempom. Iza mene ide komšinica, ma šta ide, šiba po onom ledu i to u čizmama sa visokim potpeticama. Dok ja idem sva ukočena u ravnim „oksfordicama“. Projuri pored mene i pita me jel’ to idem na posao? Jok, rek’o, e’o krenula na svetsko prvenstvo u umetničkom klizanju, fali mi samo ona šljokičasta haljinica.

Jedva nekako stignem do autobuske stanice i čistog asfalta koji ne klizi. Smrzavam se jedno dva’es’ minuta čekajući autobus. Ljudi na stanici su maskirani u robote i pljačkaše. Samo im oči vire. Vidim jednu mlađu ženu, ima na sebi suknju i čizme do kolena sa potpeticom visokom barem 10 centimetara. I gledam je kako graciozno šetka po stanici čekajući autobus. Vidi se da nije ukočena i da joj visina tih potpetica ne predstavlja nikakav problem. Mene zabolele noge samo gledajući u nju. Uvek sam se divila takvima.

Počeh se prisećati svojih iskustava sa visokim štiklama i platformama. Još kao mala sam obožavala da obujem mamine cipele sa tankom štiklom i da hodam po popločanom hodniku, jer mi se sviđalo kako te štikle „kuckaju“ dok hodam. Zamišljala sam kako ću i ja jednog dana nositi takve cipele i biti kao mama.

Mislim da sam bila šesti ili sedmi razred kad sam prvi put obula cipele sa potpeticom. Ne tankom i visokom, nego debelom potpeticom od nekih 3 do 4 centimetra. Eto, svidele mi se te cipele i moji mi kupili. Muko moja. Prvih sedam dana sam imala utisak da ću svaki čas na nos da padnem. Bolela su me leđa jer sam hodala ukočeno kao da sam preparirana. Jedva sam se nekako navikla da hodam normalno, opuštenih mišića na nogama.

U osmom razredu sam tako tresnula na ledu u cipelama sa potpeticom visine 5 do 6 centimetara koje su meni izgledale kao da su visoke bar 15, ali eto, hoću ja takve cipele.

Prve „prave“ štikle sam nosila na maturskoj večeri. Crne salonke u kojima sam danima hodala po kući ne bih li se navikla. Sećam se da mi je u povratku sa maturske večeri došlo da ih skinem i zafrljačim u prvi kontejner jer su me stopala nenormalno bolela. Razmišljala sam u sebi, koje li budale nose ovo svaki dan i da li je moguće da trpe ovakve bolove samo zbog lepote. Zato sam sledeći put stala na visoke potpetice tek kad sam se udavala. To je valjda jedini put kad mi nisu predstavljale problem, jer nisam imala vremena da se nerviram zbog toga. Da sam ikako mogla, nosila bih starke ispod venčanice. Sa ovom pameću i bih, sigurno. U međuvremenu je stigla moda isuviš visokih potpetica. Gledala sam devojke kojima stopalo stoji u nenormalnom položaju, skoro da hodaju na prstima, ali bože moj, bitno je biti moderan. Uvek se setim komentara jedne poznanice mog muža koja je, krajem osamdesetih, govorila kako joj se vrti u glavi od visine kad stane na štikle.

Posebno mesto u mom životu imaju jedne crvene cipele sa tankom štiklom koje sam sa zadovoljstvom nosila nakon pretrčanog četvrt maratona, sa koga sam direktno otišla na venčanje moje rođene sestre. To je jedini put da sam zaista uživala noseći cipele sa visokom potpeticom. Izgleda da i to zavisi od raspoloženja.

Tada bih nastavila da trčim na štiklama, da je trebalo.

Čuvam ih i sad za posebne prilike. One su za mene kao čarobne cipelice koje je imala Doroti iz zemlje Oz.

Fotografija/privatna arhiva

Naslovna fotografija by Pexsels