Razumiješ li moje ludilo..?

Nije dijagnoza. Nije ni prelazno. Može po nekad da bude zarazno, ako razumiješ i znaš da se uklopiš. Da plešeš u istom ritmu, da govoriš istim jezikom. Da nadopuniš i shvatiš.
Svakome od nas treba neko takav.

Možda je to ona druga polovina koja se savršeno uklapa da bi smo bili cijeli. Ili prijatelj koji te razumije, konta kad ti se priča, kad bi da ćutiš, a kad bi da piješ. Koji zna, po tonu tvog glasa, da prepozna da li ti je u tom trenutku potrebna kafa sa ćutanjem i njegovim prisustvom, sarkastična, prijateljska opaska na račun tvog nezgodnog karaktera, ili da ti se jednostavno pojavi na vratima sa nekoliko piva u rukama. Koji će ti za rođendan pokloniti ciglu upakovanu u čitulje iz novina, jer zna da se oduševljavaš takvim stvarima i da ti materijalna vrijednost poklona ništa ne znači. Samo emotivna. Koji će ti oprostiti što si, za isti taj svoj rođendan, zaboravio da si zvao goste na tortu, pa umjesto da ga čekaš kod kuće, ti zaglavio u kafani sa kolegama sa posla. Pa će te poslije mjesecima zadirkivati zbog tog propusta koji bi ti malo ko oprostio. Pravi je prijatelj na to odmah zaboravio, jer zna sva tvoja ludila i zna da to nije ni namjerno ni zlonamjerno.
Svi smo mi jedinke za sebe. Po navikama, po željama, po snovima. Svi tražimo ljubav, razumijevanje i prihvatanje. Svi tražimo sigurnost u bliskim ljudima, porodici, prijateljima i partnerima. Koliko god, naročito u ovo novije vrijeme, mlade žene potencirale svoju snagu i samostalnost i koliko god bile u pravu što se tiče toga, ipak i njima treba oslonac. Lijepa riječ. Neko ko razumije. Kome ne moraš mnogo objašnjavati. Svima nam treba.

Samoća ima svojih prednosti. Zna da bude ljekovita i umirujuća. Tišina takođe. Postoje ljekovite tišine u dvoje. Nečije samo prisustvo, bez riječi, može da učini mnogo. Tišina tada nije neprijatna. Ona je odraz bliskosti dvoje ljudi.
Svima nam treba neko ko će razumjeti male rituale koje, priznali ili ne, svi imamo. Onaj ko razumije postaće njegov dio. Ako voliš ujutru da piješ kafu u krevetu, bićeš ispunjen i zadovoljan ako pored sebe imaš nekoga ko voli isto to. Da ti ne kaže da si luda što plačeš zbog filma koji je glup kao noć, ali te je, eto, pogodila jedna rečenica iz nekog dijaloga. Da razumije zašto voliš da nosiš različite čarape i da posmatraš reakcije ljudi kad im dođeš u goste u rasparenim čarapama. I da ti to bude beskrajno zabavno. Da prihvata tvoju iznenadnu opsjednutost ljubičastom bojom. Da se ne zgražava nad tvojom plačnom reakcijom na pjesmu koja te je podsjetila na baku. Da zna da voliš krupne, bijele kale i da živa nisi ako ih nemaš u stanu. Da poštuje to što ne podnosiš haos, ni u kući ni u mislima. Da ti ne broji cigarete, iako znaš da su štetne, ali ih proždireš kad si nervozna. Da te ostavi na miru nedeljom ujutru da se do mile volje razvlačiš po krevetu, jer je jedino tog dana alarm isključen, i ne moraš nigdje i ne moraš ništa. Da razumije da ti je osmijeh uslovni refleks. Da se hraniš smijehom i pozitivnom energijom i ne podnosiš ljude koji uporno pričaju o lošim stvarima. Da tačno zna kada ti treba samo zagrljaj i nikakav više fizički kontakt. Da ostane budan sa tobom cijelu noć razgovarajući i gledajući filmove. Da ima razumijevanja za tvoje noći provedene nad tastaturom, jer ako to ne uradiš tad, pobjeći će misao i nećeš je uhvatiti, a toliko dugo te je golicala po mozgu. Da te samo zagrli svaki put kada vidi suzu da je skliznula negdje ispod brade, bez da pita išta. Da razumije da si trenutno u takvoj fazi, da te sjebao PMS, da se u tom trenutku osjećaš grozno. Isto tako da zna da će to ubrzo proći, i da nema potrebe da se prima na svaku tvoju provokaciju. Da ne kritikuje to što ti je plej lista na telefonu dostojna jedne ugledne psihijatrijske ustanove, i da takav miks žanrova i melodija možeš samo ti da napraviš i još da uživaš u tome. Još bolje je ako i on nauči da uživa sa tobom u jednom takvom miksu. Onda je to ljubav. Da mu ne bude čudno što u četvrtoj deceniji još uvijek moraš da zastaneš ispred svakog izloga prodavnice igračaka i da dobro osmotriš svaku posebno. Da zna kada želiš da budeš sama i da te ne dira. Da pusti da tvoje zbrkane emocije naprave uragan, pa te onda vrate u normalu, neoštećenu. Kao što ne smiješ dirati mjesečara dok ide u svoj noćni pohod, jer možeš trajno da ga povrijediš. Da ne odmahuje glavom nad činjenicom da ti je jedan pijani, depresivni i krvavi A. S. A. Jesenjin, životna inspiracija. Jer, kome bi normalnom mogao biti inspiracija pijani pjesnik koji je na kraju sam sebi presudio, a prije toga krvlju ispisao oproštajne stihove? On ne zna da si, kad si bila mala, od mame tražila da ti, umjesto bajki, uveče čita njegove stihove, jer je na zbirci stajao naslov „ Ispovijest mangupa“, koji ti se mnogo sviđao. Da voli kod tebe to što si drugačija, što nisi po kalupu, što se javno suprotstavljaš primitivizmu i sebičnosti. Da razumije da imaš potrebu pomoći drugome, iako ni za sebe nemaš dovoljno. Da se osjećaš bolje kad daješ, kad izmamiš osmijeh.
Da te voli takvu kakva jesi i ne pokušava da te mijenja i prilagođava, jer to onda nisi ti. A ti samo i jedino takva kakva jesi možeš biti srećna.

Vesna Duvnjak

Nemoj…Šta će reći svijet!?

Slušaj roditelje, završi školu, završi fakultet, zaposli se, udaj se, oženi se, rađaj djecu, pravi kuću, vraćaj kredit, nemoj biti mimosvijet, jer…Šta će reći svijet??? E, briga te šta će reći svijet, jer da taj svijet valja, ne bi bio ovakav kakav jeste.

Moraš ispuniti sve društvene norme, moraš biti po šablonu kakav je vazda u nas, jer šta će reći svijet? Nemoj da odskačeš, da štrčiš, da bodeš oči. Ni stavom, ni odjećom ni bojom kose. Ni političkom ni seksualnom orijentacijom, jer, pobogu, šta će reći svijet. Nemoj imati, ni slučajno, drugačije mišljenje od većine, radi kako se radi, živi kako se živi, kako čitav svijet živi, nemoj mimosvijet, jeb’o ga ti. Ako uštediš nešto para, nemoj slučajno ići na neko putovanje, nego, kao sav svijet, kupi plac, pravi kuću da makar za deset centimetara bude viša od komšijine, jer, tako je to u nas. I obavezno da sa komšijom budeš u lošim odnosima, zbog ograde, zbog psa, zbog mačke, zbog kokošaka koje mu kljucaju cvijeće, zbog oluka koji curi u njegovo dvorište, ama nađi razlog da ne pričaš sa komšijom, nemoj slučajno da si dobar sa njim. To da mu želiš da mu crkne krava nije više „IN“, zato što se ne isplati gajiti krave niti bilo kakvu stoku, jeftinije kupovati mlijeko iz ovih kapitalističkih mljekara, al hajd, to je neka druga priča..

Udaj se prije tridesete, rodi minimum dvoje djece, jer tako treba, tako je normalno, tako svi rade. Slušaj muža, svekrvu, budi dobra domaćica, koristi internet samo da pronađeš recepte da budeš što bolja u kuhinji. Ne kupuj sebi novu garderobu, šta će ti, udala si se, dosta ti…Nemoj slučajno nositi kratku suknju, reći će odmah da si kurva. Nemoj nositi tetovažu i pirsinge, reći će da si narkomanka. Jer to je sve mimosvijet…Normalan svijet to tako ne radi. Normalan svijet vodi ljubav isključivo u mraku i misionarskoj pozi, jer sve drugo nije ni normalno ni neophodno. Nemoj ni tu biti mimosvijet, iako te niko ne vidi, al, eto, nemoj jebiga…

Hvali se javno kako si dao nešto u humanitarne svrhe, ako niko ne zna, k’o da i nisi dao. Pomozi samo onima koji mogu da ti uzvrate, jer ruka ruku mije, obraz obadvije, što bi rek’o ovaj narod. Nikad ne znaš ko ti može valjati u životu. Nemoj bit’ budala i mimosvijet, pa se družiti sa propalicama koje ništa u životu nisu stvorili, onim naopakim umjetnicima, kakav on i njegovo slikanje, nema od tog’ ljeba. Takav ti ničemu ne služi.

Izlazi među svijet samo dok ne stupiš u brak, a nakon toga isključivo po narodnim veseljima, svadbama, slavama i sa’ranama, jer šta ti imaš izlazit’ a žena te kod kuće čeka sa večerom koju je podgrijavala već dva puta. Nemoj, bolan, bit’ mimosvijet… Šta se ti imaš viđati sa društvom, ti si svoje odradio dok si bio momak/cura…Nemoj toga, bolan…Šta će reći svijet…Sad samo pos’o-kuća-žena-djeca-svadba-sahrana i dosta ti…

Nemoj biti podstanar, sve para što imaš skrkaj u kuću od trista kvadrata, pa je završavaj i dograđuj dok ne crkneš, jer tako normalan svijet radi. Kako drugačije da vidiš rezultate svog rada i zalaganja, šta’š djeci ostaviti…Nemoj bit’ mimosvijet…Kakvo tvoje uživanje, kakvo zadovoljstvo u životu, eto ti kućerina pa se njoj divi…Tu ti je svaki izgubljeni živac, svaka kap znoja…Da se vidi…Jer ako nemaš nikakvu nekretninu, ako si život provio svijajući po svijetu, po godišnjim odmorima, roštiljima, ražnjevima, jeb’o to, onda si mimosvijet, onaj u koga upiru prstom i onaj kojim plaše djecu, govoreći im da ako ne budu učili da će završit’ k’o onaj čiko što se čudno oblači, puno puši i izdaje n’ake knjige, budibigsnama, ko li to čita…Mimosvijet, pa eto ti…

Vjenčaj se obavezno u opštini i u crkvi, i mlada da obavezno bude u sedmom mjesecu trudnoće, u anđeoskoj vjenčanici, sa gustim velom i dekolteom do pupka…Sve drugo je mimosvijet…Nemoj slučajno živjeti nevjenčan, a srećan, neće ti niko vjerovati da si srećan ako nemaš papir za to…

Nemoj plakat’ pred svijetom, jer, avaaaj, reći će svijet da si plačipička, slabić il u najboljem slučaju, lud, naograjisao, stao na mrve, poslaće te vračarama da ti se olovo razliva, jer šta će reći svijet budeš li išao kod psihijatra??? A ti nećeš da budeš mimosvijet, jel’ tako?

Nemoj slučajno da budeš srećan zbog tuđe sreće. Budi zavidan i ljubomoran na sve što drugi imaju a ti nemaš, i na sve što drugi jesu, a ti nisi…Jer mimosvijet je radovati se tuđoj sreći…Isključivo nesreći!

Pričaj o pokojniku sve najbolje, jer- o pokojniku sve najbolje. Nema veze što si ga pred tim istim ljudima ogovarao, pljuvao, odricao ga se…Jebiga,  nisi znao da će se objesiti sa 30 godina, umoran od ovog svijeta-mimosvijeta…

Kad odeš u penziju, prepiši djeci sve što imaš, čuvaj im djecu dok s nogu ne padneš, kuvaj im, dok se oni odmaraju od posla, jer ti si svoje odradio. Obavezno se, kao penzioner/ka oblači u vrećastu odjeću neutralnih boja, jer, pobogu, šta će reći svijet što si obukao ljubičastu košulju na svadbi svoje unuke. Reći će, eno ga, matori, pošandrcao pod stare dane…Mimosvijet, pa eto…

Druži se isključivo sa istim polom, jer, šta će reći svijet ako se družiš sa suprotnim…garant ti nešto fali, il’ si, nedobog, zastranio…Čuj muško-ženska prijateljstva, ne postoji to, okani se ćorava posla i ne traži đavola. Jer, znaš, neće pas dok kuja ne mahne repom…

Ako radiš u kakvoj većoj firmi, gledaj da mazneš sve što možeš, jer koliko god da te plaćaju, malo te plaćaju…Nemoj biti nesposoban, čuj poštenje…Ccc, ko je još od poštenja živio, jadan ne bio. Razvlači se po bolovanjima i neplaćenim odsustvima dok god možeš, jer u nas je uvreženo mišljenje, još od komunističkog doba, da si uspio jedino ako radiš posao na kom ne dižeš ništa teže od olovke, imaš sve pogodnosti, od godišnjeg i regresa, do bolovanja zbog slomljene trepavice…Nemoj bit mimosvijet pa se zalagati za tuđi posao, nemoj bit budala, k’o da će ti ko hvala reći.

Mrzi sve koji su druge vjere, nacije, boje, imaju šest prstiju il nemaju ni jedan, boluju od depresije, melanholije, il, božubrani, epilepsije…Bjež’  od takvih, šta će reći svijet, sa kakvima se to družiš, a svi znamo, s kim si- takav si…Kaže narod…

E jebo te narod i svijet…Ide li taj svijet u tvojim cipelama, krči li tvoje trnje i puteve, boli li ga tvoja rana i kapa li mu tvoja krv? Ne!!! Svako ima svoju i bol i ranu, i sreću i nesreću, pa zaviruje u tuđe dvorište baš zato, da ga njegova bol manje boli, jer je nemoćan da izađe na kraj sa njom. Neće taj svijet plaćati tvoje račune niti će hraniti tvoju djecu. Slušaće i gledaće,mirne duše, kako te muž tuče, jer, pobogu, gdje da se miješaju u tuđa posla, da se zamjeraju komšiji…A čime će ispirati usta i liječiti dosadu kad komšija ode u zatvor, a komšinica u Sigurnu kuću ili pod zemlju.

Ne živi svijet tvoj život, ne zna svijet šta je za tebe sreća, jer je sreća za svakoga nešto drugo. Nije sreća šablon pa da svi vučemo iste linije da bi bili srećni. Nije ljubav samo dva vezana prsta i potpis. Nije zadovoljstvo samo hrana i seks. Ima mnogo uzvišenijih sreća i zadovoljstava, mnogo ljepših jutara, u kojima si možda i sam, ali srećan i zadovoljan. Nisu bogatstvo pare i kuće. Bogatstvo su ljudi kojima si okružen. Jednog dana, kada svi odemo tamo gdje moramo, nećemo,vala,  te Ajfone i Tablete da nosimo, nit’ Luj Vitone, nit’ te lajkove sa Fejsbuka…

Al, to sve, psssst…Nisam vam ja rekla…Jer, i ja sam malo mimosvijet 😉