Šta muškarci stvarno žele od žena

Piše: Vesna Duvnjak

Poštujući pravila ravnopravnosti polova, budući da sam pre dve godine napisala tekst pod naslovom „Šta žene stvarno žele od muškaraca“, koji možete pročitati Ovde, došlo je vreme da vidimo kako stvari stoje sa druge strane. Da ne bude da sam pristrasna i da stajem na bilo čiju stranu, možete se uveriti čitajući moj tekst o položaju muškaraca u doba modernih tehnologija i muško ženskih odnosa u doba iste. Tekst pod naslovom „Muke savremenog muškarca iz ugla jedne žene“ možete pročitati ovde. Da li su muškarci zaista tako jednostavna stvorenja, kao što se priča, kao i da li im je bitna samo jedna stvar? To jest, dve. Ona prva, i ona najvažnija sporedna stvar na svetu, a možda tu ima još po nešto.

Prvo, osnovno i najvažnije: ne diraj mu familiju. Mogu oni biti kriminalci, ubice, satanisti, il’ najobičnija malograđanština, mizogini stanovnici ruralnih područja, da ne kažem, primitivci prve klase, al’ u familiju mu ne diraj, ne barći, ne pipaj, ne poredi i najbolje, ne spominji ih uopšte, osim ako baš ne moraš.

Hvalospevi, hvalospevi… Hvali sve njegove veličine, dužine (naročito dužine, jeb’o mater kao da imaju u genima ugrađen zidarski metar pa pate od tih veličina), poduhvate, uspehe, pa makar to bilo i zavrtanje sijalice ili zakucavanje dva eksera na obeleženo mesto, ali samo hvali i čudi se kako li mu je samo to uspelo. Ne pokušavaj, ni slučajno, sama da zavrneš sijalicu il’ ne daj bože gumicu na slavini, jer ćeš mu tako povrediti tananu sujetu i srozati ga na nivo mekušca.

Izgledaj lepo. Ma šta pričali i trabunjali o tome kako fizički izgled nije važan, vala lažu. Jeste im važan. Kako ono neko jednom reče:“Muškarci vole da gledaju, a žene da slušaju. Zato se žene šminkaju, a muškarci lažu“. A kako tačno treba da izgledaš, to je već pitanje metafizike. Da budeš „zgodna“ šta god to značilo. Noge „do krajnjaka“ što bi reklo „Zabranjeno Pušenje“, da imaš grudi, dupe i kukove, da ima ljudina za šta da uhvati. Da ne budeš kost i koža i ravna k’o daska, al da nema ni viškova gde ne treba. Da nosiš boju i dužinu kose onako kako se njemu najviše sviđa. Da budeš inteligentna i znaš da ćutiš kad treba. Da ne spominješ PMS, da ne pričaš o modi, da ne tračariš i ne spominješ njegovo društvo u negativnom kontekstu. Ni slučajno ne smeš da voziš bolje od njega. Niti da mu sufliraš prilikom vožnje, jer šta ti znaš, ti si žensko, nije tvoje da mu govoriš kad treba da prebaci iz treće u četvrtu iako čuješ kako motor plače od muke. Jok! Tvoje je da ćutiš i da mu pališ cigarete dok vozi, eventualno možeš da puštaš muziku.

Nemoj bez veze da bacaš pare na čipkaste, izazovne gaće i brushaltere, jer on uglavnom samo čeka da to skine ili pocepa i da ga posle pitaš kako mu se sviđaju, uglavnom nema pojma jer nije ni gledao boju ni teksturu. On je samo video gaće i brus koji mu stoje kao prepreka do cilja. Da mu daješ i kad ti se ne daje, i to svuda. Jer ako ne daš, naći će on neku koja će dati. Ako ništa, naći će iz inata neku koja isto tako neće dati, plus to bude uglavnom ženski primerak koji ti nije ni do kolena ni po čemu, al’ inat je inat, a rupe su rupe.

Da ne pričaš o svojim emocijama, strahovima i tugama, jer to su za njega španska sela. Jednostavno kažeš:“nadrkana sam“ i on će znati da treba da se skloni ili da te odobrovolji, u zavisnosti od toga kakav je karakter i koliko mu je stalo. Ili koliko je sposoban da pojmi žensku komplikovanost. Retki primerci se čak upuste u razgovor o trenutnom emotivnom probelemu, i to uglavnom zato što žele da sačuvaju dobar odnos, ne zato što ih to nešto preterano zanima.

Poštuj ona tri zlatna pravila, znaš ono o domaćicama, damama i kurvama, jer kako god da okreneš, oni ipak to najviše vole, jer je svako od tih pravila okrenuto isključivo njihovom zadovoljstvu, a ti si samo sredstvo za postizanje istog. Nemoj samo preterivati sa ovom ulogom kurve jer će početi da se pita gde li si sve to naučila, pa  belaj. Ni sa ovom damom nemoj baš preterivati jer postoji mogućnost da se dopadneš još nekome pa eto opet belaja. Sa domaćicom možeš slobodno preterivati, jer samo sit muškarac je spreman za dalju upotrebu. Doduše, ne budeš li skidala kecelju i ruke vadila iz deterdženata koji će ti sjebati nokte i izbrisati otiske prstiju, ode on kod neke manikirane koja ne smrdi na domestos i varikinu i kojoj kosa nije masna i ne miriše na pohovano meso. Sve u svemu, balans je mnogo bitan.

Pri boravku na plaži da mu obezbediš širok pogled na sve žensko u kupaćem u radijusu od 200 metara. Ti da natakneš naočare za sunce i praviš se da čitaš knjigu dok on nesmetano šacuje okolo. I nema šta da se buniš i zanovetaš, jer svi znamo da od gledanja nema selameta, inače on ode na terasu nekog kafića i iznajmiće dvogled da iz hladovine posmatra sve što mu je oku milo, sve tebi iz inata.

U društvu ni slučajno nemoj da pričaš više od njega niti da namećeš teme o kojima on malo zna, jer ćeš tako zaraditi svađu dok si rek’o „teletabis“. Sve mu diraj, al’ dominaciju mu ne diraj. I šta imaš ti da pričaš, tvoje je da ćutiš i da se smeškaš, eventualno da kratko odgovaraš samo kad te neko nešto pita. U stvari, najbolje je da odgovaraš mimikom, bez reči i glasa.

Kuću i đecu da držiš pod kontrolom. Nema se on kad sa tim zajebavati, a usisivač je za njega isto što i svemirska letelica. Em ne zna kako se koristi, em uliva strah.

Da mu pružiš dom, udoban i siguran, gde će se osećati poštovano i gde će on biti vladalac, onaj što stvara i rastvara, mužjak, otac, domaćin i zaštitnik, hleba tvorac, bez koga bi se sve raspalo. Da odlazi i vraća se kad mu na um padne i da niko ne sme ništa da ga pita o njegovom kretanju. Da sazida roštilj u dvorištu i sa društvom gleda utakmice, dok iz ćoška dvorišta sve to posmatra rasan Pit Bull, koga je nabavio da mu čuva kuću i hrani ego. U trenutku kada padne odlučujući gol za reprezentaciju i krene urlanje u znak odobravanja, Pit Bull od straha preskoči ogradu kaveza, ščepa gazdu za nogu, rastera goste, nastane opšta pometnja, žena izleće uz kuće navlačeći jaknu, u prolazu mu saspe sve po spisku i odmagli njegovim novim Audijem Q5 u nepoznatom pravcu.

 

Majski sonet o radosti

Sanjala sam noćas da sam tamo gdje sam rođena, u kući mojih djeda i bake, da huči potok pored kuće i da miriše uzorana zemlja. Da škripi moja ljuljaška na metalnoj cijevi postavljenoj između stabala dvije šljive u bašti. Da trčim po travi a svuda oko mene lebdi maslačak pomiješan sa cvjetovima behara sa stabala voća. Da je nebo svijetlo plavo bez i jednog oblačka. Da me sestra zove da dođem jer je upravo našla puža i pustio je rogove. Da baka sagnuta u bašti trijebi korov. Da su jagode krupne, crvene i dozivaju. Da sam raširila ruke i trčim, trčim kroz sve te boje,mirise i zvukove. Život. Radost. Dijete sam i ne znam ni za kakve brige, osim kako naći što krupniju jagodu i strpati je u usta prije nego što me baka vidi i naredi da je prvo operem na česmi ispred kuće. Do česme ima 37 koraka, ko će dotle izdržati…

Budim se sa osmijehom na licu. Uskoro ga sustiže suza iz ugla oka. Odavno nema djeda i bake. Naša kuća više nije naša. Novi vlasnici su joj stavili neku drečavu fasadu i posjekli tri ogromna stabla oraha ispred kuće, zbog kojih do svoje dvadeset i osme godine pojma nisam imala koliko koštaju očišćeni orasi kad se kupuju na pijaci. Nema ni ljuljaške ni jagoda. Sestra i ja smo davno odrasle. Na moju baku mislim skoro svaki dan. Čujem kako me savjetuje. U trenutku shvatih da ne treba da plačem, nego da budem zahvalna što sam nekad živjela u bajci, zaštićena od svega, okružena ljubavlju.

Imamo mi svi svoje mrakove. Zapravo, svi imamo dijagnozu. Zove se „Život“. Pa ga liječimo, usporavamo, blažimo, da nam što lakši bude. Trčimo za materijalnim, a zaboravljamo uživati. Zaboravljamo se zahvaliti. To je isto kao kad zaboraviš popiti lijek, pa trpiš bolove i mučninu. Onda samo mislimo na te loše pojave, ne da nam bol oči otvoriti, pa se koprcamo u bolu kao muva u paukovoj mreži. A život prolazi, dani idu, lijepe stvari pored nas prolaze dok se mi u bolu grčimo. Zaboravljamo da je ljepota samo na treptaj oka od nas.

Prolazila sam u životu razne faze. Satirala su me osjećanja, strahovi, moja lična crnila i dubine. Padala sam i ustajala. Ono što je za nekoga svakodnevna sitnica, za mene je bila ogromna pobjeda nad samom sobom. Nad nemoćima i užasnim vrtlozima nemira. Čovjeka ništa ne može tako poremetiti kao njegove sopstvene misli. To su posebni svijetovi u glavi u kojima ne važe ovosvjetske norme ni pravila. To su bol, užas i strah u svojoj najsilnijoj moći. Iz njih je teško pobjeći. Teško se otrgnuti njihovim okovima. A van tog svijeta, na razdaljini dužine trepavice je ovaj naš svijet, divan i strašan, prelijep i beskonačan.

Prekjuče sam nosila krunu od cvijeća na glavi. Kupila sam krupne, žute ruže, spakovala ih u korpu bicikla i odvezla se na jedno mjesto tik do rijeke, gdje se čuje šum vode i cvrkut ptica. Tu sam sjela na obalu i napravila krunu od ruža. Onda sam je stavila na glavu i ogledala se u vodi da vidim kako mi stoji. Bujno zelenilo oko mene upotpunjavalo je čitav prizor. Čak i voz koji je prolazio preko mosta iznad mene, davao je svojim kloparanjem potpunost tom trenutku. Jer život juri kao njemački ICE. Ljudi su prolazili pored mene i vjerovatno mislili: gledaj ovu budalu, natakla buket ruža na glavu. Onda sam se vozila biciklom tako sa tom krunom na glavi, ljubičastim naočarima za sunce, a na nogama sam imala moje dugo željene ljubičaste „starke“. Vozila sam se uskom stazom kroz polja i pored rijeke. Osmijehivala sam se svo vrijeme. Osjećala sam se posebno i samo mislila na to koliko je život lijep, ni ne pomišljajući na sve probleme i brige koji me okružuju. Moj ljubičasti bicikl, žute ruže, majski vazduh pun mirisa života i ja.

Nemam tendenciju da postanem motivacioni govornik, ali zaista mislim da život treba gledati sa pozitivnije strane, truditi se uzeti od njega sve ono lijepo što može da pruži, jer tako bistvovanje bude lakše. I mnogo ljepše.

A za mene ako vas neko pita, meni su, izgleda, ovaj put potrefili terapiju 😉

Otiš’o si Tito, nestala je Juga

Dragi Tito

Jel de da ti ne smeta što te tako oslovljavam, mislim ovako prisno. Pa bio si nam i cvijeće i proljeće i livada i rodbina i otac, i tebe smo morali voljeti više nego mater i ćaću. U suprotnom, zna se šta je slijedilo.

Da se manemo formalnosti, jer nit’ smo više drugovi ni drugarice, nit’ si ti više tu da zavodiš red i prevaspitaš one što zastrane. Danas je, evo, tačno 40 godina od kako si otišao u vječna lovišta. I veruj mi, super si prošao u odnosu na nas koji ostadosmo ovde da se patimo. To „ovde“ je vrlo relativan pojam, jer nas je sve više po bijelom svijetu nego na prostorima tvoje Juge. Dovukoše nam demokratiju sa zapada i evo već 30 godina pokušavaju da joj temelje udare. No, nešto im to slabo ide. Demokratija je, po definiciji, vladavina naroda. E kod nas ti narod sve drugo radi, ali se vala ni za šta ne pita. Vladaju nekakva goveda po svim tvojim bivšim republikama, pa razvlače, žvaću i preživaju i narod i privredu koju si im u amanet ostavio. Fabrike rasprodali pa plaćaju strancima po 10000 eura za svakog radnika kojeg zaposle u tvojim fabrikama i firmama koje su im prvo prodali, pa se namažnjavali para, pa od kusura kupuju prividni socijalni mir. Narodu je muka, no šuti i trpi, jer je sve dobro dok se ne puca. A pucalo se bogami devedestetih godina, krvi je bilo na sve strane. Ali, kao što reče jedan bivši političar, poslednji predsednik Predsjedništva SFRJ, to je bio jedini rat u istoriji poslije koga ni jedna zaraćena strana nije pomjerila svoje granice ni za centimetar. Eto, vidi, bolan koliko smo mi glupi. Prvo smo podijelili državu, pa od jedne sad imamo šest ili osam, a možda i devet. Pa se mrzimo i pljujemo jedni po drugima a još uvijek se vozamo tvojim „Putem bratstva i jedinstva“. Naročito kad bježimo na zapad, tj geografski sjever, al’ je nama zapad samo zato što nije istok. A mi smo valjda neki jug, to jest nismo niko i ništa, što bi ti rek’o „nesvrstani“. Mi smo ti sad „Zemlje Zapadnog Balkana“, kandidati za ulazak u Evropsku uniju u koju su Hrvatska i Slovenija već ušle, ali o tome sam ti pisala prošli put, pa neću više jer verujem da je i tebi muka od toga.

Dakle, danas na četrdesetu godišnjicu tvog odlaska, cijeli svijet je suočen sa borbom protiv nekog novog virusa. Globalna pandemija, moj ti. Ni manje ni više. O virusu ti neću pričati jer nisam stručna, ali kad bi ti samo mogao da vidiš u kakvom ti je stanju tvoja Juga i kakve budale ovuda vladaju, ja mislim da bi ti ponovo umro od tuge ako prije toga ne bi umro od smijeha. U Srbiji, konkretno, ovo je izborna godina, pa onaj mali što je umislio da je ti, pozatvarao narod u karantin, uveo policijski čas, ne skida se sa TV-a, i vazda masku oko vrata nosi. Da je hoće makar nataći na gubicu da ga ne gledamo onako ciničnog i odvratnog. On i onaj mesar iz Laktaša kad se pojave sa maskama, pomisli čovjek da je smak svijeta već došao i da nam spasa nema.

Osim tog nesretnog virusa, odnekud se pojaviše raznorazne opasnosti po svijet i stanovništvo. 5G mreže, tajna društva (što tebi nije nepoznato koliko tvrde upućeni), antivakseri, proroci, Novi Svjetski Poredak, vakcine u vidu čipova, ozoniranje… Poslije svega ovoga, boravak na Golom otoku dođe kao odmor na Havajima sa all inklusive aranžmanom. Sadašnji Američki predsjednik tvrdi da izbjeljivač liječi virus, pa narod zamlaćeni počeo piti varikinu ko vodu i naravno, umirati od trovanja a ne od virusa. Od svih ovih opasnosti, najprije će nas pobiti glupost i malograđanština. Ništa su svi virusi na svijetu naspram Milomira iz Donjeg Boljevca koji tvrdi da će nas vakcinisati čipovima i slati nas u budućnost da im cigara kupimo. Jes’ svega mi…

Svijet i tehnologija idu naprijed a mi smo ti još uvijek na nivou izbjeljivača i bijelog luka. Kak’i doktori, kak’a nauka, samo udri po bijelom luku i ne boj se. Ubija viruse i tjera vampire o jednom trošku.

Tako da, dragi Tito, i bolje ti je što si umro. Inače ne znam kako bi tompuse pušio preko maske.

Samo da znaš, Juga ti živi još uvijek. Možda ne zvanično, ali eno Brena ti je pevala „Jugoslovenku“ pred punom halom u Zagrebu, vijorile se zastave sa petokrakom i iz hiljada grla se jednoglasno čulo:“Oči su mi mooooreee Jadranskooo, kose su mi klasje panoonskooo, setna mi je duša slovenskaaaa, ja sam Jugoslovenka“. Lično sam prisustvovala koncertu „Nervoznog poštara“ u Novom Sadu gdje je cijela sala uglas pevala „Jugo, Jugo, rodna grudo, kućo moja jedina“. U Italiji se sa balkona ponovo čuje „Bella Ciao“. Evo živim sad u Njemačkoj i svi „naši“ su opet „naši“ bez obzira na sve podjele, ratove i razlike.

Glupost je neuništiva a život prolazan

Piše: Vesna Duvnjak

Ima, evo, mesec dana kako je ceo svet u karantinu. Svi oni koji su do sad sanjali o odmoru dužem od dve nedelje, bez poseta, poziva, uznemiravanja, batrganja, eto dobili su priliku da odmore k’o ljudi u udobnosti svog stana. Al’ ne lezi vraže, ljudima nikad ugoditi. Sad je problem što su u karantinu ( a karantin je za njihovo dobro, da bi se smanjila mogućnost zaraze), što ne mogu po kafićima, fitnes centrima, šoping centrima i ostalim ubicama slobodnog vremena dane gubiti. Eto, problem je ostati kod kuće sa porodicom ili samim sobom više od 12 sati u budnom stanju. Što, jel’ se to bojite sebe? Jel to nemate o čemu da pričate sa najbližima? Da se malo poigrate sa decom, a ne da svi porodično buljite u ekrane? Ti ekrani vam prave veću distancu nego svi virusi i karantini! Deca vam rastu zapostavljena i zbunjena. Sa 7 godina ne znaju kako se prezivaju i kako im se zovu roditelji. Al’ znaju imena svih zvezda Youtube scene, dikcijom oponašaju likove iz crtanih filmova, a vama i dalje problem što ne možete petkom uveče u kladionicu il’ kafanu? Što ne možete po komšiluku i kafama tračeve razbacivati? Što ne možete po restoranima slikati tanjire pa na Instagram izbacivati? Jes’ evo i ja mislim da će neki pasti u depresiju zbog toga, jer je jedina pažnja koju dobijaju u životu ona od pratilaca na pažljivo montiranim profilima na društvenim mrežama. Što se ne bi malo bavili sopstvenim razvojem? Onim duhovnim i intelektualnim? Što ne bi pokušali biti bolji ljudi? Pomoći nemoćnima, utešiti tužne, zagrliti uplašene? Učiniti dobro delo zarad ravnoteže u Svemiru? Ne iz koristi ili sujete, nego iz čiste ljudskosti.

I tako provodimo dane u karantinu, kukajući i tugujući, punog stomaka, sa svim mogućim blagodetima modernog života, od struje do interneta i kućne dostave hrane. Ali ne, ne vidi se šuma od stabla. Daj da raskrinkavamo teorije zavere, daj da polemišemo, raspravljamo i zaključke vadimo o temama o kojima pojma nemamo. „Korona“ virus, 5G mreže, zračenja, Novi Svetski Poredak, Masoni, ozoniranje, čipovanje, vakcinacija, kontrolisanje, Veliki Brat, moćne porodice koje vladaju svetom, crkva, vera, pravednici, šarlatani, prevaranti, vegani, vegetarijanci, ljubitelji životinja i imaoci istih… Svi su pametni i svi sve znaju. Daj samo da se poistovetim, da se u masu utopim i ponavljam ono što su drugi rekli iako pojma nemam o čemu pričam. Ne daj Bože da razmislim, pročitam, naučim… Jok! Što je skandaloznije mišljenje koje čujem, lakše ću da se složim. Da, to je to! Truju nas, zrače, kontrolišu, mažu nam oči! Jeste, nemaju pametnijeg posla! Samo su čekali tebe sa tvojom ispodprosečnom platom i još manjim uticajem, da te čipuju i prate kuda god da kreneš. Pa ti sad buraz idi u švaleraciju, ako smeš! Ima ženi da dostave i mesto i vreme i tačne koordinate, pa te ni Bil Gejts neće spasiti oklagije i razvoda. Samo su čekali tebe i tvojih 89 IQ da objaviš kako si protiv 5G mreže, pa da momentalno prekinu uvođenje iste. Za tebe i tvoj mali život zabole i Bila Gejtsa i svu ostalu svetsku kliku. Oni nemaju pojma ni da ti postojiš. Ti si za njih samo promil, broj, mali šrafić u nekom zabačenom budžaku sistema koji se zove „Svet“, pa mogu i bez tebe i sa tobom. Tako im je svejedno. Možeš da urlaš do sutra kako nećeš ovo ili ono. Ako su se namerili da te ozrače, tebi nema druge nego da sijaš u mraku k’o fluoroescentni pandurski prsluk. Što je najgore, zrače te već odavno, a ti misliš da to sve sad počinje. Nećeš da te čipuju? Pa čipovali su te davnih dana, još kad si ostavio elektronski otisak prsta za ličnu kartu, kad si Google nalog povezao sa bankovnim računom za e – Banking, kad si mu poverio sve lozinke, kad si počeo da koristiš navigaciju koja koristi satelite da bi ti pokazala put. Ne treba da se ugrađuje nikakav čip, mi smo se već odavno dobrovoljno čipovali.

Hoćeš da namećeš svoje mišljenje? To se zove šovinizam. Ili ti ipak fali pažnje i tukli su te kao malog, nisu ti pružali ljubav, pa je jedini način da se osećaš bitnim to da bljuješ svoju frustraciju u javnost. Nemoj, čoveče, čitaju to prijateljice tvoje mame koje misle da si ti jedan fini, povučeni dečko. Čitaju to tatini prijatelji iz vojske koji su te dodali na FB jer si im se pojavio kao predlog, a oni kontali da si im poslao zahtev. Aha, tako to funkcioniše sa JNA generacijama i tehnologijom. Tetke se samo sablažnjavaju tvojim objavama, a nisu te videle bar 20 godina. Daleko Beograd, jebiga…

Umesto svega toga, možeš svoje vreme da provedeš mnogo kvalitetnije. Čitaj knjigu, nauči da slikaš na svili, idi crtaj grafite, upoznaj nove ljude, učlani se u neko dobrotvorno društvo, volontiraj, nauči da plešeš, napiši pesmu, skini prašinu sa ćaletove gitare. Ima sigurno negde na tavanu i gramofon. Vinil se vratio na velika vrata. Nauči šta je proleterijat i šta je „Weltschmerz“. Gledaj filmove, pij dosta vode, vozi bicikl, razgovaraj sa porodicom. Skuvaj neko novo jelo, napravi kolač, pevaj, zasadi drvo,  igraj jamb, pročitaj ponovo „Anu Karenjinu“ i ovaj put zapamti koje boje i od kog materijala su joj bile cipele koje je nosila na balu.

Radi ono što tebe ispunjava, a ne što drugi očekuju. Budi svoj i slobodan. Ne robuj trendovima. Ostani zdrav. Voli sebe. Čipovanje i zračenje nam ne gine, svakako…

Op.aut. Ideja za naslov uzeta je iz pesme benda „KUD Idijoti“ pod nazivom „Glupost je neuništiva“.

Fotografije/Pexels

Настави читање „Glupost je neuništiva a život prolazan“

Kako postati motivacioni govornik za manje od deset minuta? (Instant priručnik)

Čuli ste, sigurno, za neka imena iz ove oblasti, bar jednom u životu. Lujza Hej, na primer. Ili Ana Bučević. Ili Siniša Ubović, srpski glumac, a zajedno sa suprugom je i motivacioni govornik. Ili ste negde u bespućima interneta naleteli na neki od njihovih umnih citata. Ili znate nekoga ko ih aktivno prati. Niste??? Pa, niste svesni šta propuštate.

Dakle, motivacioni govornici.

Ljudi koji se ubiše pričajući kako je sve u životu divno i krasno i kako vam samo malo u životu fali da bi ste bili kompletno srećni, a to malo je odlazak na predavanje nekog od već pomenutih motivatora, koji će vam za vrlo kratko vreme otvoriti oči i dati snagu da lepršavo nastavite kroz život ne obazirući se na probleme. Naravno, po ceni ulaznice na njihovo „predavanje“. Ako, pak, ne želite da slušate ove umne i mudre ljude, prosvetljene niotkuda, u grupi, onda možete da kupite njihovu knjigu, po ceni većoj od ulaznice. Jebiga, svaki luksuz košta.

U slučaju da niste baš pri parama, a život vam je malčice sjeban, ništa ne brinite. Tu su motivatori sa svojim besplatnim video klipovima koje možete pronaći na Youtube ili na njihovim oficijelnim stranicama. Onda će vas oni na kraju klipa zamoliti da „subskrajbujete“ njihov kanal na YT, šerujete klip po mrežama, i eto njima opet parica od oglašivača. Ako niste znali, svi mediji tako funkcionišu, tj tako se finansiraju. Onda možete da pustite video u bilo koje doba i u bilo kojoj situaciji i da vaš motivator bude uvek uz vas. Može se desiti da motivator zatraži od vas u jednom trenutku da počnete da vibrirate, što ne znači striktno da treba da se uhvatite za dalekovod ili da gurnete prste u utičnicu, niti da, ne daj bože, nabavite vibrator (što nekako ispade i najlogičnije), nego da u sebi pronađete taj izvor energije koja vibrira. E sad zavisi u kom vorteksu je vaša energija, pa ako promašite vorteks može se desiti da imate garavo lice i nakostrešenu frizuru, kao i tretman „u vezi sa zemljom“ tj, da vas moraju zakopavati u zemlju da bi izvukli elektricitet iz vas. Ili vibrator. Dakle: dalekovod pravi frizuru, vibrator nabacuje trajni osmeh. To jest, vorteks. Vibracija. Jebem li ga…

A čemu sve to, sad se vi pitate. Pa logično, da bi motivacijski govornik što više zaradio. U stvari, danas više nije tako unosno biti pop, doktor ili programer, jer tu ipak moraš da zapneš i dobro da oznojiš dupe na stolici. Ovo za popove ne važi, oni su posebna sorta prodavaca magle, i tu su negde u rangu sa motivatorima što se tiče nerada. Motivator ne mora ništa od toga. A kud ćete veće miline od hleba bez motike? Ovo je bolje čak i od Titovog komunizma i čuvenog „ništa teže od olovke“.

Da bi ste se bavili ovim unosnim poslom, potrebno je samo da imate internet konekciju, web kameru, nalog na nekoj od društvenih mreža, udobna stolica i možete da počnete.

Što se tiče kvalifikacija, nije potrebno da imate bilo kakvu školu, diplomu, sertifikat, pa čak ni večernji kurs. Zapravo, poželjno je da budete što neobrazovaniji i gluplji. Onda bolje dolazite do izražaja. Ako nemate ni stida, e onda ste vi savršen motivacioni govornik. O obrazu da ne pričam. Etika, takođe, nije potrebna. Na logiku zaboravite apsolutno. Gratis satisfakcija ovog posla je činjenica da ćete postati popularni, da će se vaša faca štampati na majicama, jastucima, šoljama, daskama za wc, iskakaćete iz svakog frižidera kao jogurt od 5 dana. Ljudi će vas obožavati, diviće vam se, citiraće vas… Ma divota jedna… Ja stvarno ne znam zašto mi svi ne bi smo otišli u motivacione govornike. Očigledno je to zanimanje budućnosti.

Već vas kopka, jel da? Svrbi levi dlan? Onaj što signalizira da uskoro stižu neke pare? Da, da…

Pa da počnemo:

Da bi ste postali kvalitetan motivator, najbolje je da za početak nađete jednu ili dve bolesne osobe i da na njima vežbate. Najbolje bi bilo kad bi jedna od tih osoba bolovala od neke neizlečive bolesti, a druga od neke duševne bolesti, recimo depresije. Vi pojma nemate koliko su to ozbiljne dijagnoze niti šta tačno nije u redu sa tim ljudima, ali vi treba da pokušate da im vratite osmeh na lice. Ova prva da zaboravi da će uskoro umreti u bolovima i teškim mukama, a ova druga da odloži samoubistvo makar dok vaš konto na računu ne pređe 500 eura, jer ste toliko pozajmili od prijatelja da imate dok vam ne krene. Svoj redovan posao ste, naravno, napustili i maksimalno se posvećujete svom novom pozivu. Obzirom da teškim bolesnicima i nisu baš omogućene posete, vi ćete snimati video klipove i slaćete ih vašim zamorcima. Trudite se da budete maksimalno doterani, od frizure, šminke, za muškarce odelo i košulja, ali bez kravate, to je suviše uštogljeno. Ako imate sise, izbacite dekolte, ako nemate, nabudžite ga nečim. Za žene je poželjno da budu komplet našminkane. Muškarci da imaju modernu frizuru. I obavezno žvaćite žvaku dok pričate. Tako ćete delovati neposrednije i mlađe. Pričajte kako je sve u životu divno, kako negativne emocije ne postoje nego smo ih mi izmislili, kako se apsolutno sve može prevazići samo ako razmišljamo pozitivno. Problem stoji, tu je, iznad glave, ali samo misli pozitivno. Nemaš para? Misli pozitivno i pare će same doći. I autimobili i putovanja… I ljubav i sreća. I „sedmica“ na Loto-u. I boravak u Bogutovačkoj banji. To je ona za živce. Al’ besplatno…

Što veće nebuloze pričate, to će efekat biti bolji. Što je problem veći, vi udrite u priču kako to nije ništa i da se to sve rešava jednim vibratorom… ovaaajjj, vibriranjem. Vorteksom. Obavezno taj vorteks da spomenete svakih 20 sekundi. Ili da smislite neki novi, samo vaš, izraz koji ćete da koristite. I samo ponavljajte. I samo drobite i pričajte dok vas usta ne zabole a jezik ne natekne za duplo, kako će sve biti dobro, kako je to sve do energije, nije do vas, kako je neko greškom isključio fazu pa je vama prekipelo umesto nekom Eskimu gore i tako to…

Znači, poenta je u ponavljanju, ne u smislu. Jer sto puta ponovljena laž postaje istina…

Za sve ostale nedoumice, vibrirajte ili sijajte, kako god vam drago 😉

A možete da se obratite i vašem lekaru ili farmaceutu. Ali tek nakon čitanja ovog teksta 😁

„Walk on your wild side“ day

Oduvijek želiš da kupiš motocikl, obučeš se u kožu od glave do pete, i voziš se naokolo bez cilja da bi osjetio slobodu, vrisnuo pod naletom adrenalina? Sprečava te to što si ozbiljan, poslovan čovjek koji gradi uspješnu karijeru i takvo nešto se ne uklapa u tvoj besprijekorni CV? Danas imaš priliku za to! Danas je „ Walk on your wild side day“, dan kada treba da uradiš sve ono što oduvijek želiš, ali si se plašio šta će reći okolina. Pa, baci te predrasude na pod, i dobro ih izgazi tim motoraškim čizmama. I kreni!!! Osjeti strujanje vazduha po licu dok krstariš gradom na svom dugo željenom dvotočkašu!
Walk on your wild side day, ili dan kada bi trebao da pokažeš svoju divlju prirodu, ili da uradiš nešto ludo i šašavo, što okolina nikada ne bi očekivala od tebe. Da obučeš drečeće, pink odijelo i tako odeš na posao. Želiš da skočiš bandžijem, ali si se plašio? Stisni petlju i drž’ se za taj konopac, preživjeli su svi, i ti ćeš. Oduvijek želiš tetovažu, ali se bojiš šta će reći roditelji i okolina? Samo naprijed! Danas je taj dan! Želiš da napustiš svoj siguran, dobro plaćen posao, zato što te guši i stalno si pod stresom, i da otvoriš malu poslastičarnicu i po čitave dane praviš kolače i torte i usput slušaš muziku? Tako je, djevojko! Slijedi svoj san i zajebi šta drugi misle!
Walk On Your Wild Side Day se obilježava svakog 12. aprila. Ovaj praznik su ustanovili Tomas i Rut Roj, čija ke deviza da „ Ako ne uradite nešto što želite samo zato što se plašite šta će reći okolina, imate najgluplji mogući izgovor na svijetu“. Takođe ističu da imamo samo jedan život i treba da ga živimo onako kako želimo, bez osvrtanja na mišljenje drugih. Toliko je ljudi, kroz istoriju, koji su svojom posebnošću mijenjali svijet, zato što su bili hrabri i istrajni u svojim idejama, iako ih je okolina sputavala predrasudama. Živjeti život u okviru društveno očekivanog je tako dosadno, ističe bračni par Roj.
Dakle, dragi moji, danas je sve dozvoljeno, jer danas je „taj dan“ u godini. Obuci se kao žena, napadno se našminkaj i natakni se na štikle naa koje nikad u životu nisi stao, i hodaj ulicom kao žirafa sa išijasom, i uživaj u tome što te ljudi gledaju i smiju se. Pa hej, učinio si dobro djelo, izmamio si osmijeh. Sviđa ti se dečko iz komšiluka i znaš da se loži na plavuše. Ofarbaj se u plavo i startuj ga. Možda se izblamiraš, ali koga briga. Nećeš znati ako ne pokušaš.
Nama na Balkanu bi trebalo malo više ovakvih dana, jer nas ubiše predrasude i tuđa mišljenja, i čitavog života se trudimo živjeti po kalupu društveno prihvatljivog. Probajmo odbaciti te okove, možda spoznamo istinsku sreću.
P.S. Meni je svaki dan Walk On Your Wild Side Day, jer moja najbliža okolina smatra da se od pisanja nikad neću hljeba najest’, da gubim vrijeme i „ kakva, bona, ti“. A ja pratim svoj san i briga me šta misle.

Dankešn veri mač

Otvoriše se vrata učionice. Unutra su svi crni i za dve glave veći od mog Jedinca. Jao meni, pomislih, ovi će ga do kraja nastave skuvati u kazanu i pojesti. Jedinac me gleda preplašeno, iz pogleda mu čitam „da me nisi ostavila ovde ni slučajno“. Nastavnica ga blago gura unutra, a on mučenik i dalje gleda u mene. Grlim ga i ljubim, i govorim mu da bude hrabar. Rek’o bi čo’ek, u rat ga ispraćam. Okrećem se i trkom izlazim iz školske zgrade.

Jedva sam izdržala tih par sati. Svako malo sam gledala na sat i razmišljala kako li mu je tamo. Ne zna da bekne nemački. Engleski natuca. Teško meni. Računam, moje je to dete, valjda neće napraviti nikakav belaj.

Konačno dolazim po njega. Školsko dvorište je svet u malom. Različitih rasa, nacija, obeležja… I svi idu u istu školu. Prilazi mi jedan mali, ama crn kao ugarak. Pita je li „deine sohn aus Serbia“? Jes’, rek’o, daj ga ‘vamo, đe je? On mi pokaza prstom, kaže „daun der“, fala ti rek’o… Ide moj Jedinac, kez mu od uha do uha. Ja sve čekam kad će početi da plače i da kuka da hoće kući, kad on kaže :“ Au, mama, kako je ovde lepo!“ Ja ostadoh otvorenih usta… Jaooo, diivnoo, a mislim se u sebi pizdatimaterina mal’ ne crkoh danas zbog tebe.

Jedva je čekao da ide u školu sledeći dan. E, rek’o, hvala Bogu nek’ smo i to dočekali. Pitam se samo dokle će te to držati..?

Mesec dana živimo u Nemačkoj. Jedinac i ja. Brko je tu već dve godine. Odomaćio se. Kaže da ćemo u kući pričati samo na nemačkom. Rek’o šta je sa tobom, bolan, ja se na nemačkom ne znam svađati, ne dolazi u obzir. Kaže, a ti onda ćuti na nemačkom… Ima pravo…

Mislila sam da će mi ovaj prvi period biti mnogo teži, ali sam se prevarila. Gledam ljude oko sebe i sve ne mogu da verujem da postoji mesto na svetu gde niko nije nadrndan, gde ti niko ne trubi u saobraćaju ako voziš propisanom brzinom, nego svi imaju strpljenja i voljni su da te puste da prvo ti skreneš, pređeš ulicu, staneš bliže kasi u marketu jer držiš u ruci samo dva artikla. Tek kad se odmakneš od onog našeg beznađa i crnila, tek onda ga shvatiš na pravi način. I ne poželiš više nikad da kažeš: „ćuti, ima i gore i dobro je dok ne tuku“. Shvatiš da si ceo život živeo u nekom bezvremenom prostoru gde je normalno sve što nije normalno, jer za bolje ne znaš.

Od pre neki dan sam počela da tražim posao. Zanimanje za koje ja imam diplomu ne treba više ni Bogu ni narodu. To sad sve rade aplikacije i softveri. Dakle, ja ću morati da menjam zanimanje, ali to tek nakon što naučim jezik do nivoa B1. Ono što sam zadnjih 10 godina radila u Srbiji, ni to zanimanje ovde nije potrebno. Znači, ostaje mi metla. Izgleda da sam je konačno našla. Al’ zamalo. I metla je prevaziđena i unapređena u zoger i usisivač. Gledam ja tako po oglasima, ispadoše mi oči pokušavajući da razumem šta piše. Znam nešto malo nemačkog i bitno je da razumem ključnu reč, a ostalo i ne moram. Tako je i tokom razgovora, oni pričaju na nemačkom, ja ufitiljim i slušam. Razumem svaku treću, ali uhvatim suštinu. Ako baš nikako ne razumem onda pitam znaju li engleski, jer sam tu mnogo bolja, ali ga u principu izbegavaju. Kad ja treba da pričam, pomešam sve rodove, vremena, članove, zamenice i još ubacim engleskog malo i to otprilike zvuči: „Dankešn veri mač“. Elem, gledam ja oglase za posao, za čišćenje, naravno, ali ja mogu da radim najviše 4 sata dnevno i to samo posle podne jer pre podne moram u školu. Jedan od retkih oglasa za koji mi se učinilo da mi odgovara je onaj gde su tražili spremačicu u prodavnici životinja. Jaoo, ja se oduševila, već vidim sebe kako pričam sa papagajem na nemačkom, mazim zečeve u mačiće, i sva sam se ja raznežila dok ne pročitah da bi mi u opisu posla bilo i čišćenje terarijuma za gmizavce… E, nećeš vala… Demonstrativno frljnem telefon na drugi kraj prostorije… Pa nisam ja došla ovde da zmijama čistim terarijume, a ne smem ni na slici da je vidim…

Odlučim da sama postavim oglas da tražim posao. Čišćenje, peglanje, pomoć u kući. Dogovorimo se komšinica i ja da ćemo to zajedno, obema nam treba posao… Deset minuta nakon objavljivanja oglasa, zvoni mi telefon i piše da me zove privatan broj. Na takve pozive nisam odgovarala ni u Srbiji a kamoli ovde. Vidim da imam 7 notifikacija na oglasniku. Auuu, rek’o, evo posla… Otvorim poruke sva ushićena, eto vidiš kako je ova zemlja divna, posao te sam nađe, jaoojj Srbijo neću ti oprostiti ovih 15 godina što sam džaba u tebi radila… Čitam ja ponude, tj poruke, šaljem odmah komšinici screenshot, rek’o gledaj šta je ponuda… Čitam ja tako, kad ono poruke sa ponudama za hot masažu, spremanje stana i pružanje privatnih usluga… Jedan kaže da će mi veoma dobro platiti ako dozvolim da me poljubi… Pa sunce ti bogovetno, ovde su još gore budale nego u Srbiji. Da ne grešim dušu, bila je jedna ponuda za fotomodeling uz obavezu da na razgovor dođem u kupaćem…

Utrčava komšinica sva radosna zbog posla i sa vrata viče: “ Šta ima?!!“ Rek’o, oblači kupaći i ajd na razgovor, ja sam svoj zaboravila kod kuće, a danas mi se nešto ne da da se bavim modelingom… Telefon sam opet frljnula nakon što sam svetlosnom brzinom obrisala oglas…

P.S. Stavovi o drugim rasama i nacijama izneti u ovom tekstu napisani su u cilju boljeg razumevanja situacije, nikako u cilju vređanja ili omalovažavanja bilo koga.

Naslovna fotografija Pixabay

Nevidljiva knjiga

Dobro došli u „Nevidljivu knjigu“!

Osim što je nevidljiva, ova knjiga bi mogla da bude i čarobna, samo ako dovoljno veruješ. Može da ti pomogne da rešiš neke dileme, može da ti služi kao rame za plakanje, može da ti bude lek protiv stresa, može da te natera da se odjednom osmehneš. Aha, vidim osmeh! Može da učini da zaboraviš odjednom na sve svoje probleme, jer se upravo pitaš kojeg đavola si otvorio ovu stranicu i čitaš nebuloze. Pa, možeš i da odeš sad. Ako baš hoćeš. Ako ostaneš, možda se i desi neka magija. Jer magiju su oduvek stvarale veštice.

Dakle, ovo je knjiga. I to nevidljiva. Pitaš se kako je nevidljiva, kad vidiš slova? A gde vidiš knjigu, majke ti? Jel ima korice? Nema. Jel ima izdavača? Nema? Jel piše na kraju ko je uređivao knjigu, radio recenziju, ilustrovao korice? Jok! A i dalje te intrigira kakva je to knjiga i zašto uporno čitaš, iako deluje da je ovo neka teška zajebancija… Eheee, tu sam te čekala…

Ovo je tvoja knjiga. Da, baš tvoja! Malo je i moja, ali obzirom da tu nema nikakvih para, možemo da je delimo. Dole ispod teksta ima mesto gde možeš da pišeš sve što poželiš. To je mesto predviđeno za komentare. Šta te muči, šta te boli, koga voliš, ko ti ide na živce, zbog čega plačeš, ko ti nedostaje. Možeš nadrndanom šefu da izredaš sve po spisku, da ti bude lakše. (Imam i prigodnu pesmu za probleme sa šefovima i možeš je čuti ovde) Možeš da se žališ na ženu, na muža, na svekrvu, na decu, na komšiju. Možeš da pišeš o svojoj najvećoj ljubavi. Ili promašaju. Možeš i prijateljima da pokloniš ovu knjigu. Onda i oni postaju autori i imaju svoju nevidljivu knjigu.

Ako si baš pod stresom, možeš i da tresneš ovu knjigu o pod, samo pazi da ne uništiš smartfon, tablet, računar ili odakle već čitaš. Ne nadoknađujem nikakvu materijalnu štetu. Ne delim ni savete, samo ideje. Ne smeš mene da gađaš knjigom, ali možeš da me iskritikuješ jer sam ti oduzela dragoceno vreme. Na dnu teksta ima dugme na koje možeš da isključiš svoje loše raspoloženje. Ne veruješ mi? Probaj… Potrebno je samo malo da veruješ u magiju i da se malčice osmehneš… E, tako… Vidiš da deluje 😉

Dugme protiv stresa

Die Hexe in Deutschland gekommen ist! ( Veštica je stigla!)

Dok sam se spremala na preseljenje ovamo u Nemačku, uglavnom su ljudi oko mene mi napominjali da obavezno pišem utiske, jer se većina seća mog teksta od pre dve godine dok sam turistički boravila u poseti mom Gospodinu na severu Nemačke. Tačnije, okolina Hamburga. Taj tekst možete pročitati ovde.

Rekli su mi i da pišem svaki put kad mi je teško, da ću tako prebroditi teški period privikavanja na novu sredinu. Da pišem kad god mi se piše, jer smatraju da mi dobro ide. Moja psihoterapeutkinja čak smatra da sam svojim pisanjem i stilom uspela da me ljudi prihvate ovakvu naopaku kakva jesam. Drugačiju. „Mimosvijet“. Sve u svemu, ispade da je to ono što najbolje znam. Videćemo kako će Nemci reagovati na mene kao člana njihovog društva. Trećeg reda, naravno, al’ šta sad. I u mojoj zemlji sam bila isto to. Večito se privikavala, večito bila od onih koje treba prihvatiti. Ako vam kažem da sam osnovnu školu završila u 8 različitih škola i 4 države, sve vam je jasno.

Elem, pre pet dana stigoh u Nemačku, obećanu zemlju svakog bosanca, što bi rekla moja drugarica. Privikavanje je počelo još na auto putu, kad sam poslušala navigaciju umesto sopstvene oči, pa umesto da pratim putokaz za Beč pravo, ja pratila navigaciju koja kaže: „držite desno na račvanju“ pa otišla u Beč preko Slovačke, umesto direktno iz Mađarske u Austriju. Lepo ljudi napisali. ‘Volka tabla. Al’ jok. Tako sam se u hodu navikavala na evropske puteve, pa opet ona pametnica iz googleove navigacije kaže da nastavim pravo, a meni levo delovalo kao da je pravo, pa je bilo vraćanja u rikverc po auto putu. Verovatno je neko iz automobila koji su prolazili odmahivao glavom i komentarisao: „ovo su garant Srbi“.

I sad vi sigurno očekujete da počnem da kukam kako je ovde sve drugačije, kako su ljudi hladni, kako niko ne voli strance, kako se niko ni sa kim ne druži, kako Nemci ne znaju da žive nego samo rade i ostale stereotipe. E pa, ništa od toga. Bar za ovih pet dana. Otišli smo jedno jutro u opštinu da bi se prijavili na adresu i zamislite, nema nikakvog reda i nema nikakvog šaltera. Ne treba nikakva uplatnica. Čuje se lagana muzika. Na svakom stolu za kojim sede službenici koji rade sa strankama, stoji vaznica sa svežim, aranžiranim cvećem. Svaka stranka sedi dok razgovara sa službenikom. Oni popunjavaju formulare, ne mi. Sedim u toj prostoriji i gledam u plafon da vidim đe je ta rupa kroz koju sam upala direktno na drugu planetu.

Ovde jeste veći standard, ali su i cene veće. I da, i oni štede. Hrana se kupuje na akcijama u marketima. Uglavnom se kupuju proizvodi trgovačkih robnih marki, koji jesu povoljni, ali je i kvalitet srazmeran ceni. Skupe su usluge. Skupe su komunalije. Smeće se odvaja u posebne kontejnere. Posebno papir, posebno staklo, posebno biljni i životinjski otpad. Ako iz jedne zgrade svi ne odvajaju otpad, nego se jedan napravi pametan pa strpa svo smeće zajedno, cela zgrada plaća kaznu. Pa ti trpaj buraz do sutra. Onda zgrada piše peticiju da se iseli iz stana taj koji ne odvaja smeće. Ako potpišu svi stanari, lenčuga leti iz zgrade. Postoje posebni kontejneri za odeću i obuću i strogo je naglašeno da se obuća ostavlja isključivo u paru. To onda pokupe ovi naši pa nam prodaju u Second Hand prodavnicama iz neke treće ruke.

Poseban problem ovde imaju pušači. Cigarete su jako skupe. Po sistemu, o’š da se truješ i okolinu zagađuješ, samo izvoli, al’ to košta. Svi koji me poznaju znaju da sam strastveni pušač. Znam da je to loše i da će većina reći šta sad ova ovde pametuje a slabić je najobičniji jer ne može cigarete da ostavi, itd. I u pravu su, verovatno. Al’ to je moja slabost, ne morate vi sa njom da živite. Uglavnom, ljudi se dovijaju na različite načine. Neko prestane, neko pređe na domaću radinost, tj sam pravi cigarete, neko puši samo kad ode dole kod nas, itd. Ja ponela od kuće samo 3 kutije. Teško meni. U sred one frke pakovanja i spremanja, ja zaboravila na cigarete. I sad te tri kutije razvlačim evo pet dana. Sestra mi poklonila za rođendan jednu malu pepeljaru čije je dno izbočeno, a gornji deo sužen, pa kad ostaviš cigaretu u njoj, ona se ugasi jer nema vazduha ispod tog suženja. I tako ja za svaki dim palim cigaretu ponovo. Ispušim jednu cigaretu, a imam utisak da je pukla kutija. U glavi je sve, ja da vam kažem. A čim ovo napišem do kraja, odo’ da se snalazim za cigare, jer sam od juče bez njih. Sinoć bog posla komšinicu koja mi je ostavila par komada kad je videla da mi je nestalo. I nemo’ da je neko mazn’o moj patenAt i prodao ga kao svoj, jer će tužbe da sevaju 😂

Do nekih novih utisaka, sve vas pozdravlja Veštica 😉

A sad, adio…

Bio je januar 1996. Taman negdje ovih dana. Ja nepunih 13 godina, sestra godinu mlađa. Ispraćaju nas baka i djed ispred kuće u kojoj smo se rodile i odrasle. Djed plače i grli nas. Govori nam da pazimo kakvu vodu pijemo tamo u Vojvodini, kaže, nije ni blizu kao naša.

Danas, 23 godine kasnije, plaču mi ćaća i mater. Plače mi dijete još od jutros. Plače, evo, i sad na zadnjem sjedištu i samo ponavlja „zašto moramo da idemo“? Plačem i ja. Iako sam se zarekla da neću. Idem u bolje. Idem tamo gdje ljudi žive dostojanstveno. Nema veze što ću zauvijek tamo biti građanin trećeg reda, stranac, auslender… Makar ću moći normalno da živim od svog poštenog rada. Da ne razmišljam hoću li imati da platim račune i kupim hranu.

Dugo sam izbjegavala da prihvatim da na ovim prostorima još dugo neće biti bolje. Ja svoju zemlju nemam još od 1992.

Valjda bi trebalo sad da pljujem po političarima, da im sve po spisku izredam zato što su me natjerali da idem iz svoje zemlje i iz svoje kuće. Da ogorčeno psujem i da sve to bude bljutavo patetično… Neću… Jer nisu zaslužili ni toliko…

Umjesto toga, odlazim sa velikim naramkom ljubavi. Od svih. Svih mojih. Kad sam spustila kofer da počnem da pakujem stvari, prvo sam u njega stavila moj veliki album sa fotografijama, i tako je kofer stajao danima. Sinoć sam ga izvadila i ostavila na noćnom ormariću, jer sve te ljude nosim sa sobom. U glavi i u srcu. Sačuvala sam sve njihove zagrljaje da me hrabre u danima koji dolaze. Koji kažu da imam gdje da se vratim. Stižu mi poruke čitavo jutro. Žele mi srećan put i govore da me vole i da se javim kad stignem. Mene hvata panika svakih 10 minuta, a njihove me poruke umiruju i tjeraju sjetni osmijeh na lice. Nisam tužna. Na novi život gledam kao na izazov. Kilometri su samo broj, a ljubav se njima ne mjeri…