Na ivici

Para polako počinje da me guši. Skoro sat vremena sam pod mlazom vrele vode, a u mislima ko zna gdje. Nevjerovatno mi prijaju udarci mlazeva tuša tu po leđima, tu negdje između pleća gdje bi vjerovatno bila krila, da ih čovjek može imati. Kažu da se sva napetost u čovjeku skuplja baš na tom mjestu. Umotavam se u mekani, mirisni bade mantil i uživam još malo u toploti koju stvara dodir frotira po mokroj koži. Izlazim iz kade i pogledam se u ogledalo. Tačnije, samu sebe posmatram ispod oka, kao nekoga ko mi je nešto skrivio, ko me je uvrijedio. Skrećem pogled misleći u sebi : „ nisi ti vrijedna toga“. Polako mažem losion po nadlakticama, i duž ruku. Pogled mi zastaje na plavičastim venama sa unutrašnje strane podlaktice. Kako bi ih bilo lako presjeći. Tu su, odmah ispod kože. Iskrvarila bih brzo. Ne bi ni boljelo mnogo. Ne bih smjela gledati. Gledala bih tada u ogledalo ponovo. Da vidim kako će prikaza iz ogledala da reaguje, kako će joj se mijenjati boja lica, kako će nestajati sjaj iz očiju. Da vidim kako će onda i kojom brzinom navući onu nasmijanu masku. Vjerovatno će je izvući od nekud, brzinom koja je meni nezamisliva. Onda će pobijediti. Natjeraće me da zaustavim krvarenje, da uradim sve da da ne pređem ivicu. Kučka snalažljiva! Zato i neću da je iskušavam. Znam da će pobijediti, kao i uvijek kad pokušam da joj doskočim. Vidim kako mi se smije uglom usana, podrugljivo. Okrećem leđa ogledalu odmahujući rukom.
Lagano povlačim pokrivač sa kreveta i uvlačim se u čisti, poznati miris. Spuštam glavu na jastuk i mehanički se okrećem na desni bok. Lampa baca prigušeni sjaj na gomilu započetih knjiga. Iz svake viri obilježivač, a na nekima već vidim i zrnca prašine. Ne. Ne mogu sad. Moram da spavam. Ako ne zaspim ubrzo, onda neću zaspati do jutra, zakasniću na posao, osjećaću se bijedno ako mi se to opet desi. Ne. Neću ni da razmišljam. Najbolje bi bilo da istjeram sve misli iz glave, pa nek se svađaju negdje vani. Neka se nadopunjuju i nadovezuju koliko god hoće, a mene neka puste da spavam. Evo na radiju Jure Stublića, njegov će me glas uspavati sigurno…“ Da je šutnja zlato, ja bih bio bogat…“ Ukrštam ruke preko struka, tako da jedan dlan dođe ispod jednog a drugi preko drugog boka. Na lijevu se stranu ne smijem okrenuti. Tamo je prazno i hladno. Tamo je prozor i iza njega mrak. U mraku su sigurno sve nesanice ovog svijeta, koliko god on smirujuće djelovao. Možda da tamo pošaljem misli, neka se one pate sa insomnijom, a ja da, oslobođena, spavam? Neka se vrate čim mrak nestane, onda svakako moram ustati, ali neka ih uzme sad. Ionako su slični. I one su mračne i donose nesanicu. Odjednom čujem neki poznat glas, tik uz uho, koji kaže da „ u svijetu tajni, mi nismo sami“. Šapuće o pticama koje nikad nisu uspjele letjeti do svojih visina i o tajnama koje imaju svoj poseban svijet. Taj me šapat učini laganom kao pero, nekako mi sve to zvuči poznato, kao da taj glas zna sve o meni. Smiruje me, smanjuje mi broj otkucaja srca i nosi me u mrak. Svjesna sam tog mraka, i nije mi strašan kao onaj napolju, iza prozora. Lijepo mi je. Šapat i dalje čujem, ali sa prekidima. Osjećam kako tonem. Prikaza je skinula masku i sad izgledamo identično. Hvata me za ruku i zajedno tonemo, oslobođene i umirene šapatom.

Ožiljci i maske

„ Pogledaj kako je našminkana! Strašno, totalno izvještačeno izgleda!“
„Nemoj sa njim, malo malo ga viđaju sa nekom drugom, mijenja ih kao čarape. Umislio da je frajer.“
„ Znaš onu, tu i tu, onu vječito namrgođenu? Ubio je muž prije neki dan.“
„ Juče sam vidjela onog visokog, mršavog. Onog što hoda i priča kao žensko. To mi je tako odvratno da ga ne volim ni sresti na ulici.“
Ovako pričamo svi mi, umiveni, čedni, bez i jedne greške u svom životu. Mi smo, jelte, normalni. A sve što odudara od normalnog je bolesno i za osudu. Sve što nije po kalupu ovog društva koje, na kraju, nije maklo dalje od rijalitija, ne valja. Ne prihvata se. Predrasude su nam životna filozofija. Kad malo bolje pogledam o čemu se najviše priča i polemiše među običnim narodom, po nekad steknem utisak da smo se vratili u ono vrijeme inkvizicije. Sad imamo društvene mreže, pa umjesto kamenja bacamo zle, uvredljive komentare. Pravimo foto montaže. Naslađujemo se. Mislimo da smo najpametniji. Bolji od drugih. Skidamo blato sa svojih cipela pa bacamo po drugima.

Jedan od fenomena društvenih mreža( jesam li već spomenula da sam fascinirana Fejsbukom i onim što je on kao pojava izvukao iz ljudi sa našeg podneblja?) su poštene žene. Svetice. Moralne veličine. Sa krupnim planom dekoltea na profilnoj slici. I noktima dužine pet centimetara, pri vrhu povijenim na dole, kao da ih godinu dana nije sjekla. Pa čisto da im napomenem da su nekad samo kurve nosile dugačke, lakirane nokte. Onda te dekoltirane moralne veličine, sa kandžama od pet centimetara, počnu da osuđuju nekoga zbog nečega što ima veze sa moralom ili estetikom. Moralna gromado, esteto, samo da znaš da je nepristojno nositi neuredne kandže od pet centimetara i pri tome još nekome drugom govoriti kako je nepristojan i nemoralan.
Posmatrate li ikada ljude oko sebe? Zanima li vas šta je ispod? Da li ste ikada pomislili, prije nego što nekog osudite na osnovu onoga što vidite spolja, šta ta osoba nosi ili krije u sebi? Pođete li od sebe? Sjetite li se da i sami često osmijehom skrivate nešto što vas boli? Da šminkom skrivate neprospavane noći i brige. Da ne plačete u javnosti iako bi urlikali na sav glas? Da ne pričate nikome svoje najveće strahove i pred ljudima ste savršeno opušteni i mirni, kao da je sve u najboljem redu? A bojite se i starosti i bolesti i samoće. Boli vas što ste sami, a u javnosti ste jaka, nezavisna osoba koja ostavlja utisak samodovoljnosti. Svi smo spremni osuditi druge, a da ne krenemo prvo od sebe.
Odaću vam jednu tajnu. Gradski prevoz je savršeno mjesto na kome možete proniknuti u ljudske dubine. Gdje se možete uvjeriti koliko griješimo osuđujući ljude na osnovu onoga što vidimo spolja. I to bez i jedne razmijenjene riječi. Na posao putujem sa dvije gradske linije. To su četiri autobusa dnevno. Ujutru rano su putnici uglavnom pospani i ćutljivi. Svako nađe neku svoju tačku na horizontu i gleda u nju, isključivši se tako od ostatka svijeta, ali i od osjećaja neprijatnosti, jer su vam nepoznati ljudi na bliže od 20 centimetara. Nekad i mnogo, mnogo bliže.

Jednom sam uočila jednu lijepu gospođu od nekih 45 godina, obučenu sa mjerom i ukusom, sa modernom frizurom, kako krišom briše suze. Nosila je i naočare za sunce, pa su joj oči bile skrivene. Vidjela sam suze koje su se slivale ispod tamnih stakala. Vidjela sam stisnute usne koje su gušile jecaj. Vidjela sam desnu šaku kako podrhtava dok je držala kaiš tašne. Vidjela sam kako pokušava da udahne duboko ne bi li se smirila i zaustavila jecaj. Razmišljala sam šta li je to moglo toliko da rastuži tu lijepu ženu, očigledno poslovnu, jer je nosila torbu sa laptopom. Možda je uspješna. Vjerovatno udata jer ima burmu na domalom prstu desne ruke. Možda ju je muž rastužio? Možda joj je roditelj bolestan? Ili djeca? Ili joj se, jednostavno sve skupilo i nije mogla da zadrži suze. Pomjerila sam lagano moj desni dlan sa namjerom da ga spustim na njen lijevi, kojim se držala za jedno sjedište. Nisam bila sigurna kako će da reaguje, pa sam se premišljala da li da to uradim. U međuvremenu se okrenula i izašla iz autobusa, još uvijek brišući suze.
Često sam jutrima viđala jednu djevojku, napadno našminkanu, i to toliko da je sigurno morala ustati sat vremena ranije da bi završila jedan takav make up. Uvijek je djelovala nervozno, žvakala žvaku i mrštila se na sve živo. Svako malo je provjeravala telefon. Puder na licu i na vratu je bio jako taman u odnosu na boju tena na šakama i podlakticama. Jedno jutro je bila baš velika vrućina, u busu nenormalna gužva. Nervozna je stajala pored mene. Papirnom maramicom je brisala znoj sa vrata i lica. Sloj tamnog pudera je ostajao na maramici, a na vratu su joj se pojavile crvenkaste mrlje. Otisci prstiju. Neko ju je hvatao za vrat. Davio. Maltretirao. Trudila sam se da brzo skrenem pogled da ne shvati da sam primijetila. Sigurna sam da nema više od 25 godina. Mlada i lijepa. Radi negdje ili studira. I neko je redovno davi, a ona šminkom prikriva tragove nasilja. Zašto to trpi? Zašto krije onoga ko joj to radi? Zašto mu se uporno vraća? Odjednom je sa nje spala kompletna maska. Vidjela sam uplašenu djevojčicu, koja je nevještom rukom pokušala sebi da nacrta klovnovski široki osmijeh. Šminka oko očiju se slila u onu klovnovsku suzu. Ispod nje su bile modrice.
Skoro svaki dan, u povratku, kad su ljudi već nervozni od posla i gužve, viđam jednog mladića. Visok, premršav, duge kose vezane u rep. Uvijek nosi crni ranac na leđima i oko ruke narukvicu od kože sa metalnim nitnama. Uvijek ima slušalice u ušima i ljudima se javlja samo klimanjem glave. Tokom vožnje gleda negdje kroz prozor, izgubljen u svojim mislima. Samo po nekad glasno uzdahne. Nedavno mu je u autobusu zazvonio telefon. Odgovorio je na poziv kroz slušalice, pa je, samim tim, malo glasnije pričao. Glas nikako nije odgovarao figuri. To je bio ženski glas. Počeo je, tokom razgovora, da gestikulira rukama. I pokreti su bili tipično ženski. Putnici su počeli zagledati mladića, pa se gurkati i podsmijavati. On je završio razgovor i sagnute glave izašao na svojoj stanici, svjestan kako su ljudi reagovali na njegovu pojavu. Juče sam ga ponovo srela. Pored njega je stajao jedan stariji čovjek. Nešto su tiho razgovarali. Mladić je svako malo odmahivao glavom, kao da ne može da vjeruje šta sluša. Čovjek ga je u jednom trenutku uhvatio za podlakticu unoseći mu se u lice. Govorio je kroz stisnute zube, ali se odlično čulo šta mu je govorio :“ Sram te bilo! Prestani da me brukaš! Ima da te se javno odreknem! Moj sin, pa peder! Bolje da sam umro prije nego što sam to saznao! Skidaj to sa ruke. I ošišaj se. Da ličiš na čovjeka“. Mladić je, grizući usnu od stida, okrenuo glavu na drugu stranu da ne bi morao oca da gleda u oči. Samo je u jednom trenutku rekao: „ Tata, molim te, pusti mi ruku. Boli me…“

Nemoj…Šta će reći svijet!?

Slušaj roditelje, završi školu, završi fakultet, zaposli se, udaj se, oženi se, rađaj djecu, pravi kuću, vraćaj kredit, nemoj biti mimosvijet, jer…Šta će reći svijet??? E, briga te šta će reći svijet, jer da taj svijet valja, ne bi bio ovakav kakav jeste.

Moraš ispuniti sve društvene norme, moraš biti po šablonu kakav je vazda u nas, jer šta će reći svijet? Nemoj da odskačeš, da štrčiš, da bodeš oči. Ni stavom, ni odjećom ni bojom kose. Ni političkom ni seksualnom orijentacijom, jer, pobogu, šta će reći svijet. Nemoj imati, ni slučajno, drugačije mišljenje od većine, radi kako se radi, živi kako se živi, kako čitav svijet živi, nemoj mimosvijet, jeb’o ga ti. Ako uštediš nešto para, nemoj slučajno ići na neko putovanje, nego, kao sav svijet, kupi plac, pravi kuću da makar za deset centimetara bude viša od komšijine, jer, tako je to u nas. I obavezno da sa komšijom budeš u lošim odnosima, zbog ograde, zbog psa, zbog mačke, zbog kokošaka koje mu kljucaju cvijeće, zbog oluka koji curi u njegovo dvorište, ama nađi razlog da ne pričaš sa komšijom, nemoj slučajno da si dobar sa njim. To da mu želiš da mu crkne krava nije više „IN“, zato što se ne isplati gajiti krave niti bilo kakvu stoku, jeftinije kupovati mlijeko iz ovih kapitalističkih mljekara, al hajd, to je neka druga priča..

Udaj se prije tridesete, rodi minimum dvoje djece, jer tako treba, tako je normalno, tako svi rade. Slušaj muža, svekrvu, budi dobra domaćica, koristi internet samo da pronađeš recepte da budeš što bolja u kuhinji. Ne kupuj sebi novu garderobu, šta će ti, udala si se, dosta ti…Nemoj slučajno nositi kratku suknju, reći će odmah da si kurva. Nemoj nositi tetovažu i pirsinge, reći će da si narkomanka. Jer to je sve mimosvijet…Normalan svijet to tako ne radi. Normalan svijet vodi ljubav isključivo u mraku i misionarskoj pozi, jer sve drugo nije ni normalno ni neophodno. Nemoj ni tu biti mimosvijet, iako te niko ne vidi, al, eto, nemoj jebiga…

Hvali se javno kako si dao nešto u humanitarne svrhe, ako niko ne zna, k’o da i nisi dao. Pomozi samo onima koji mogu da ti uzvrate, jer ruka ruku mije, obraz obadvije, što bi rek’o ovaj narod. Nikad ne znaš ko ti može valjati u životu. Nemoj bit’ budala i mimosvijet, pa se družiti sa propalicama koje ništa u životu nisu stvorili, onim naopakim umjetnicima, kakav on i njegovo slikanje, nema od tog’ ljeba. Takav ti ničemu ne služi.

Izlazi među svijet samo dok ne stupiš u brak, a nakon toga isključivo po narodnim veseljima, svadbama, slavama i sa’ranama, jer šta ti imaš izlazit’ a žena te kod kuće čeka sa večerom koju je podgrijavala već dva puta. Nemoj, bolan, bit’ mimosvijet… Šta se ti imaš viđati sa društvom, ti si svoje odradio dok si bio momak/cura…Nemoj toga, bolan…Šta će reći svijet…Sad samo pos’o-kuća-žena-djeca-svadba-sahrana i dosta ti…

Nemoj biti podstanar, sve para što imaš skrkaj u kuću od trista kvadrata, pa je završavaj i dograđuj dok ne crkneš, jer tako normalan svijet radi. Kako drugačije da vidiš rezultate svog rada i zalaganja, šta’š djeci ostaviti…Nemoj bit’ mimosvijet…Kakvo tvoje uživanje, kakvo zadovoljstvo u životu, eto ti kućerina pa se njoj divi…Tu ti je svaki izgubljeni živac, svaka kap znoja…Da se vidi…Jer ako nemaš nikakvu nekretninu, ako si život provio svijajući po svijetu, po godišnjim odmorima, roštiljima, ražnjevima, jeb’o to, onda si mimosvijet, onaj u koga upiru prstom i onaj kojim plaše djecu, govoreći im da ako ne budu učili da će završit’ k’o onaj čiko što se čudno oblači, puno puši i izdaje n’ake knjige, budibigsnama, ko li to čita…Mimosvijet, pa eto ti…

Vjenčaj se obavezno u opštini i u crkvi, i mlada da obavezno bude u sedmom mjesecu trudnoće, u anđeoskoj vjenčanici, sa gustim velom i dekolteom do pupka…Sve drugo je mimosvijet…Nemoj slučajno živjeti nevjenčan, a srećan, neće ti niko vjerovati da si srećan ako nemaš papir za to…

Nemoj plakat’ pred svijetom, jer, avaaaj, reći će svijet da si plačipička, slabić il u najboljem slučaju, lud, naograjisao, stao na mrve, poslaće te vračarama da ti se olovo razliva, jer šta će reći svijet budeš li išao kod psihijatra??? A ti nećeš da budeš mimosvijet, jel’ tako?

Nemoj slučajno da budeš srećan zbog tuđe sreće. Budi zavidan i ljubomoran na sve što drugi imaju a ti nemaš, i na sve što drugi jesu, a ti nisi…Jer mimosvijet je radovati se tuđoj sreći…Isključivo nesreći!

Pričaj o pokojniku sve najbolje, jer- o pokojniku sve najbolje. Nema veze što si ga pred tim istim ljudima ogovarao, pljuvao, odricao ga se…Jebiga,  nisi znao da će se objesiti sa 30 godina, umoran od ovog svijeta-mimosvijeta…

Kad odeš u penziju, prepiši djeci sve što imaš, čuvaj im djecu dok s nogu ne padneš, kuvaj im, dok se oni odmaraju od posla, jer ti si svoje odradio. Obavezno se, kao penzioner/ka oblači u vrećastu odjeću neutralnih boja, jer, pobogu, šta će reći svijet što si obukao ljubičastu košulju na svadbi svoje unuke. Reći će, eno ga, matori, pošandrcao pod stare dane…Mimosvijet, pa eto…

Druži se isključivo sa istim polom, jer, šta će reći svijet ako se družiš sa suprotnim…garant ti nešto fali, il’ si, nedobog, zastranio…Čuj muško-ženska prijateljstva, ne postoji to, okani se ćorava posla i ne traži đavola. Jer, znaš, neće pas dok kuja ne mahne repom…

Ako radiš u kakvoj većoj firmi, gledaj da mazneš sve što možeš, jer koliko god da te plaćaju, malo te plaćaju…Nemoj biti nesposoban, čuj poštenje…Ccc, ko je još od poštenja živio, jadan ne bio. Razvlači se po bolovanjima i neplaćenim odsustvima dok god možeš, jer u nas je uvreženo mišljenje, još od komunističkog doba, da si uspio jedino ako radiš posao na kom ne dižeš ništa teže od olovke, imaš sve pogodnosti, od godišnjeg i regresa, do bolovanja zbog slomljene trepavice…Nemoj bit mimosvijet pa se zalagati za tuđi posao, nemoj bit budala, k’o da će ti ko hvala reći.

Mrzi sve koji su druge vjere, nacije, boje, imaju šest prstiju il nemaju ni jedan, boluju od depresije, melanholije, il, božubrani, epilepsije…Bjež’  od takvih, šta će reći svijet, sa kakvima se to družiš, a svi znamo, s kim si- takav si…Kaže narod…

E jebo te narod i svijet…Ide li taj svijet u tvojim cipelama, krči li tvoje trnje i puteve, boli li ga tvoja rana i kapa li mu tvoja krv? Ne!!! Svako ima svoju i bol i ranu, i sreću i nesreću, pa zaviruje u tuđe dvorište baš zato, da ga njegova bol manje boli, jer je nemoćan da izađe na kraj sa njom. Neće taj svijet plaćati tvoje račune niti će hraniti tvoju djecu. Slušaće i gledaće,mirne duše, kako te muž tuče, jer, pobogu, gdje da se miješaju u tuđa posla, da se zamjeraju komšiji…A čime će ispirati usta i liječiti dosadu kad komšija ode u zatvor, a komšinica u Sigurnu kuću ili pod zemlju.

Ne živi svijet tvoj život, ne zna svijet šta je za tebe sreća, jer je sreća za svakoga nešto drugo. Nije sreća šablon pa da svi vučemo iste linije da bi bili srećni. Nije ljubav samo dva vezana prsta i potpis. Nije zadovoljstvo samo hrana i seks. Ima mnogo uzvišenijih sreća i zadovoljstava, mnogo ljepših jutara, u kojima si možda i sam, ali srećan i zadovoljan. Nisu bogatstvo pare i kuće. Bogatstvo su ljudi kojima si okružen. Jednog dana, kada svi odemo tamo gdje moramo, nećemo,vala,  te Ajfone i Tablete da nosimo, nit’ Luj Vitone, nit’ te lajkove sa Fejsbuka…

Al, to sve, psssst…Nisam vam ja rekla…Jer, i ja sam malo mimosvijet 😉

Kad si žedan ljubavi

Ne mogu to da kupe sve pare na ovom svetu, ni sav luksuz. Imaš je ili je nemaš, daješ i primaš, uzimaš i uzvraćaš. Jel ti hladno, jesi li tužna, volim te, ne volim te…Trebaš mi… Ne trebaš mi, i to je ljubav…Bolje da ti ne trebam nego da me držiš na stend baju k’o fikus u hodniku za koga znaš da je tu, lep ti je i hoćeš da ga svi vide čim ti u kuću ulaze.

Kažu da i cveću treba pevati da bi se bolje razvijalo. Da mu treba pričati, zalivati ga, brinuti o njemu. Jebeš ti to ako mu sipaš onu hemijsku prihranu i šutneš ga u drugi ćošak zato što ti smeta.

Pokaži mi da me voliš, ne materijalnim stvarima, nego brigom i dodirom, zagrljajem i utehom, srcem u poruci kada si daleko, i pogledom punim ljubavi kada si blizu. Živ sam stvor, i ljubav mi treba. Nemoj mi ništa što se podrazumeva. Nemoj mi šablona i onoga “ i ja tebe“…Ponavljaj mi svaki dan…Nećeš time ljubav isprati i „obljutaviti“. Pritrči mi s leđa kad te ne vidim i pokrij mi oči dlanovima, da po mirisu osetim da si to ti, da po toploti dlanova znam ko je. Za to nikad nećeš biti previše mator. Daj onaj maslačak iz dvorišta na jastuk, neće ti ruka otpasti…Nemoj samo da kažeš da sam luda zato što plačem…pitaj me zašto plačem, šta me boli, ko me dirao..? Reci mi da će sve biti u redu, pa makar se ceo svet rušio i sekire padale sa neba. Reci da ćemo sve zajedno, izdržati, pregurati, naći, rešiti, stvoriti ili pretvoriti…Ja se samo pravim da sam jaka, zato što znam da će najpre udariti tamo gde sam najslabija. Ne veruj svakom mom osmehu, puno se toga krije iza mog smeha. Ja smehom lepim flastere na rane.  Ako ništa, ne udaraj me makar ti u te najsabije tačke, samo zato što imaš privilegiju da znaš gde su. Podržavaj ono što volim da radim, iako si ti totalno drugačiji tip osobe. Reci, ona je moja ludača, al eto, to je nešto što ona voli i ja se ponosim time…Pokušaj da razumeš stvari koje volim a ne da budeš ljubomoran na njih…Jer, ljubav se ne podrazumeva. Kao što je buknula nekad, držala me i gluvu i slepu za sve drugo osim tebe, tako može i da nestane…Kiša ugasi požar, a bogami suze mogu ljubav…Po malo, ali mogu… I nema tu izgovora…znam da sam i ja teška k’o Trepča, al ‘ ako ti ne trebam i ako me ne razumeš, ne pričaš mi, onda šutni mene i fikus u isti ćošak, al mi reci…Za razliku od fikusa, ja sasvim lepo razumem naš jezik, a bogami znam i udarce da primam. Samo nemoj da ti je svejedno…Nemoj mi toga…