Ovakve kao ja su nekada javno spaljivali! ( Sasvim slučajno nameran intervju sa Vešticom bez metle)

Razgovarala: Vesna Duvnjak

Kasni više od pola sata na dogovorenu kafu koju smo odlagale već nekoliko puta.Ulazi u kafe skidajući šešir i prilazi mi sa osmehom i već smišljenim izgovorom zašto kasni. Planiram tek sad da joj kažem za ideju da uradim intervju sa njom. Deluje mi prilično dobro raspoložena pa joj bez posebnog uvijanja govorim šta mi je na umu.

VBM: Jes’ ti normalna? Šta će ti intervju samnom? Prvo, malo koga interesuje šta ja imam da kažem, a drugo i mnogo bitnije, ako taj intervju i objaviš, nemaš od toga nikakve koristi… Ne vidim svrhu…

– Ma, ništa ti ne brini… Znam ja zašto to želim. Nego, reci mi, o čemu pišeš ovih dana?

VBM: Nisam napisala ništa ima skoro godinu dana… Lažem, napisala sam nedavno jedan tekst, ali nisam zadovoljna kako je ispao. Teme mi se ponavljaju i nisam više tako oštra… Ne sviđa mi se to… A i lenja sam, iskreno govoreći.

– Dobro, inspiracija ne može da se naruči. Reci mi onda šta čitaš u zadnje vreme?

VBM: Ništa (smeh). Nisam pročitala knjigu takođe skoro godinu dana. Nešto nemam koncentracije a ni vremena. Čitam na internetu kad naiđem na neku lepu priču ili putopis. Čitam i razne zanimljivosti vezane za kulturu i istoriju. Mada, pratim šta se dešava među „književnom elitom“ na regiji Balkana.

Šta smatraš književnom elitom?

VBM: Pa vidiš da sam ti pokazala navodnike dok sam to izgovarala. Nema elite, zato što i oni koji se izdvajaju ne izdvajaju se po kvalitetu ili talentu, nego po zaleđini ili broju pratilaca na društvenim mrežama. Danas svako može da napiše knjigu i da nazove sebe piscem iako to štivo ni rođena mater dotičnog pisca ne bi čitala, čak ni reda radi. Isto važi i za književnu kritiku ili takozvane „osvrtače “ tj ljude koji pišu osvrte na pročitane knjige. Većina tih osvrta je skoro pa identična jer se pisac i kritičar već poznaju, ili se prate na društvenim mrežama pa po sistemu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ jedni drugima pišu osvrte sa jako malo ili skoro nikako prisutne negativne kritike. Što, po meni, nema nikakve svrhe. Ispade da su sve knjige divne, zanimljive i ne smete ih propustiti, a u većini slučajeva su to skribomanski izlivi iz mozga ljudi koji vode nezanimljive živote I svoju jedinu šansu da se po nečemu izdvoje vide u objavljivanju romana. Malo je tu talenta i iskrene želje da se napiše nešto zanimljivo, više se tu ljudi vode egom nego istinskom potrebom da ostave trag u kulturi. Književnost je umetnost, a umetnik nije lako biti. Daleko od toga da nema kvalitetnih pisaca i knjiga, ali to je veoma mali procenat. Književnost je postala kao industrija, piše se puno a malo se kaže. Nije knjiga kašika ili štipaljka za veš pa da ti je skoro svejedno kakva je…

– Ček, ček… Zar nisi i ti isto tako objavila knjigu?

-VBM: Jesam. Ali ne nazivam sebe piscem nego piskaralom. Knjigu sam objavila zato što mi je dosta ljudi reklo da bi to bilo dobro, iako je književna forma kojoj pripada jedna od najnepopularnijih. Za većinu ljudi, kad kažeš knjiga, misli se na roman. Ja sam odabrala 60 priča i tekstova sa bloga i objavila to kao zbirku. Nisam ni očekivala ništa spektakularno. Svi ti tekstovi su već objavljivani. Uradila sam to iz najegoističnijih mogućih razloga, za svoju dušu, pa ako se nešto i proda, nije loše.

– Pa kakav je rezultat? Kakve su kritike? Kako ide prodaja?

VBM: Jednom rečju, osrednje. Prvenstveno sama ja se nisam nešto posebno trudila da je reklamiram. Hoću reći, nisam iskakala ljudima iz frižidera i dosađivala svaki dan sa objavama tipa: jao, vidi moju knjigu! Kupite moju knjigu! Čitajte moju knjigu! Poklanjam dve knjige ako napišete komentar! I tome slične fore. Smatram da ako nešto vredi, naći će put do ciljne grupe odnosno čitalaca. Ovo je vreme instant rezultata. Meni to nije cilj. Što bi rekla jedna prijateljica: “ Opa, ti hoćeš elitnu publiku?“. Neću ja elitnu publiku ali isto tako moja knjiga nije za svakoga i postoje ljudi kojima je nikad ne bih prodala jer sam sigurna da je ne mogu razumeti i da može čak i da im naškodi. Pa bolje i da je sutra koristimo za potpalu vatre nego da je guram ljudima pod nos samo da je što pre rasprodam. Kritike a ni osvrte nije napisao još niko, jer ni ja sama to ne pišem. Ne pišem, jer ja nisam književni kritičar niti lektor. Ja mogu knjigu da preporučim prema onome šta je u meni izazvala kao umetničko delo. Ili da je ne preporučim, isto tako. A sve to ide po principu ja tebi, ti meni, pa smo jedni drugima i publika i kritičari i pisci. Moju knjigu su kupili poznanici, rodbina i malobrojni pratioci mog bloga koji prate moj rad odavno. Kao što rekoh, nisam izbijala oči nikome knjigom…

– Hoćeš reći da danas nema kvalitetnih modernih pisaca niti blogera?

VBM: Naravno da ima, nemoj da mi tu izvlačiš iz konteksta. Ima, i te kako. Ono što je najbolje u celoj priči, nezavisno od toga da li neko piše kvalitetno i zanimljivo ili ne, je to što ljudi koji pišu slede jednu lepu ideju. Druga je stvar to što kad im petoro ljudi na mrežama pohvali tekst, umisle da su uhvatili Boga za bradu i počnu da misle da su najpametniji, najduhovitiji a ide se dotle da čak smatraju sebe zvezdama. Jebote! Ima ljudi koji su objavili po četiri romana, a sad da pitaš desetoro ljudi koji aktivno čitaju, da li su čuli za dotičnog, odgovor bi bio ne! Eto ti ga vraže zvezdani. Kad pogledamo u izloge renomiranih knjižara, na najistaknutijim mestima su šund romani tipa one novosađanke sa dva prezimena u odnosu na čije knjige su vikend romani sa trafike vrhunac stila i zanimljivosti. Ili recimo slučaj blogerke koja zaista kvalitetno piše i odlično pretače emociju u reči, ali se konstantno drži negativnog stava, pljuvanja i kukanja i dosadila je više sa tim i potpuno se utopila u sopstvenu rezignaciju. Da ne pričam o knjigama- slikovnicama o samopomoći koje su u suštini čista samopromocija zarad dobiti. Jedna motivatorka mi je otvoreno rekla da joj knjiga koju je napisala služi kao sredstvo da bi od life coaching-a napravila biznis. I to je sasvim u redu ako otvoreno priznaš zašto si se upustio u sve to. Sa druge strane imamo mlade autore koji istinski lepo pišu i čiji je svaki tekst, priča ili pesma praznik za duh, ali oni uglavnom nemaju veliku podršku i prate ih malobrojni koji su prepoznali kvalitet.

– Svima je jasno da su društvene mreže u mnogome pomogle da se za današnje neafirmisane autore daleko čuje. Ti već godinama vodiš i stranicu na Fejsbuku. Koliko ti je stranica pomogla na putu do čitalaca?

-VBM: Stranicu vodim više od sedam godina, koliko i blog na WordPress-u I sa ove distance rekla bih da mi stranica skoro uopšte nije pomogla ili jako malo jeste pomogla da nađem put do publike. To je, naravno, moja greška, jer nisam bila dovoljno aktivna i nisam znala da iskoristim prave trenutke da bi se za mene čulo u nekom širem smislu. Društvene mreže su marketinški alat, sredstvo za samoreklamiranje gde imamo direktan kontakt sa publikom. Znači, mnogo sadržajnije i perspektivnije nego reklama na TV. Pre 6 godina, dakle na samom početku, napisala sam tekst o jednoj aktuelnoj temi tih dana koji je bukvalno „planuo“ i „zapalio društvene mreže“ a bogami i štampane medije. Naslovi na regionalnim portalima su bili : „Blogerka iz Srbije digla region na noge“ “ rasplakala region“ i tome slično. Ja nisam imala pojma da se to dešava, posle dva dana se logujem na blog i imam šta da vidim. More komentara, pozitivnih i negativnih, optužbi da sam režimski plaćenik i Sorošev poslušnik, me je samo preplašila i pokajala sam se što sam uopšte taj tekst ikada i napisala. Da sam znala da iskoristim taj trenutak, za mene bi čulo mnogo više ljudi. Međutim, taj tekst je tematski totalno odskakao od prvobitne ideje kako moj blog treba da izgleda, pa sam se trudila da ga zaboravim ako je ikako moguće. Posle nekoliko godina dobila sam poziv iz jedne TV emisije koja se bavila konkretno tim slučajem o kome sam ja pisala i tražili su da učestvujem i odgovaram na pitanja vezana za temu. Pristala sam i emisija je snimljena i emitovana u jednom od udarnih termina na državnoj televiziji, a ja ne samo da nisam to nigde objavila niti spomenula, nego ni sama nisam pogledala emisiju. Tako sam još jednom propustila pogodan trenutak za samopromociju. Moju publiku na stranici uglavnom čine ljudi kojima su zanimljive kratke, ironično sarkastične objave koje povremeno pišem. Puno ljudi ne zna, na primer, da treba „kliknuti“ na tekst da bi se otvorila posebna stranica sa kompletnim tekstom, nego misle da je izvučeni navod iznad teksta kompletan tekst. A i ko će to čitat, vid’ kol’ko ima (smeh)

– Zahvaljujem se na iscrpnim odgovorima i moram, za kraj, još nešto da te pitam, što su te, sigurna sam, mnogo puta do sad pitali: Zašto si veštica bez metle?

VBM: Zato što su žene kao što sam ja u vreme inkvizicije i srednjeg veka žive spaljivali. Žene koje nemaju problem da se suprotstave i kažu šta misle, kao i da se bore za ideju. Da budu drugačije i misle svojom glavom. Nisu ni njih nikad videli da lete na metli, ali nisu imali problem da ih proglase vešticama i spale na lomači…

Sonja Simeonović – Dama sa šeširima

Pozove me moja drugarica Ivana na reviju šešira. Ivana uvek ima neke super ideje, od pozorišnih predstava, kuturnih događaja u gradu, do, eto, revija. Dolazim, kažem ja. Nikad me nisu nešto naročito privlačile revije, ali ovo je nešto drugačije i moram to da vidim. Kaže Ivana, možeš da budeš i model na reviji, ako želiš. Idi begaj, kažem joj, kakva ja i model, nije to za mene…

Dolazim u dogovoreno vreme ispred Omladinskog centra “ Crna kuća- CK 13″, gde se održava revija. Ivana kasni. Kaže mi da uđem unutra i da se slobodno javim Sonji, devojci čija je to revija. Ulazim u dvorište Omladinskog centra u kome već ima priličan broj ljudi, a većina žena nosi šešire. U trenutku ugledam krhku devojku koja razgovara sa, pretpostavljam, novinarkom ( držala je diktafon) i obe imaju šešir na glavi. Shvatam da je to Sonja. Sačekam da završe pa da priđem da joj se javim. Završavaju razgovor i devojka u zelenom, elegantnom kombinezonu i sa prigodnim šeširom na glavi se okreće i polazi u mom pravcu. Osmeh joj blista dok gleda okolo ljude koji su došli na njenu reviju. Iz nje isijava ponos i radost. Krećem joj u susret. Primetim da Sonja teško hoda. Ali osmeh ne skida. Prilazim i predstavim se. Osmehuje mi se i pozdravlja me. Zamolim je da mi odgovori na par pitanja, na šta ona rado pristaje. Mene drma trema. Prvi put u životu radim intervju. Plašim se da nešto ne pogrešim, da ne pitam neku glupost. U tom trenutku, Sonja je za mene veličina koja se meri količinom samopouzdanja i ogromnog zadovoljstva postignutim. Zelene oči joj blistaju i u kombinaciji sa osmehom me ohrabruju, toliko da sam do kraja razgovora sa njom ipak odlučila da budem model na reviji i nosim jedan od njenih šešira.

Sonja, odakle inspiracija za pravljenje šešira?

– Trebalo mi je nešto što bi ljudima bilo prva asocijacija na mene, a da to nije moj invaliditet. Šešire volim još od detinjstva. Trebalo mi je nekoliko godina, od kako me je poznanik prvi put „vezao“ za šešir, tj zapamtio me kao osobu koja stalno nosi šešire, dok nisam počela samostalno da ih pravim. Pre toga mi je bilo potrebno dugo vremena da se oslobodim i uopšte počnem da nosim šešire. Obzirom da sam već tkala, odlučila sam da samostalno pravim šešire. Trebalo mi je 8 meseci da napravim svoj prvi šešir, odnosno da moja prvobitna „krpa“ postane šešir. Sada su šeširi moj identitet.

Tvoji šeširi su unikatni?

– Da. Moji šeširi su unikatni i ne robuju trendovima. Svaki šešir je ručno izrađen. Ja, u suštini, i ne mogu da napravim dva ista šešira, jer od puno toga zavisi kako će šešir ispasti. Na primer, zavisi kakva je temperatura i kakav će oblik šešir dobiti na kalupu. Kao što ni frizeri koji prave unikatne frizure ne mogu da naprave dve iste, tako i ja teško da mogu da napravim dva ista šešira.

Od kakvog materijala izrađuješ šešire?

– Pravim ih isključivo od prirodnih materijala, gde je najzastupljeniji lan.

Da li su šeširi samo tvoj hobi ili možeš i da zaradiš od prodaje?

– Za sada je isključivo hobi. Izrada šešira me ispunjava. Volim da putujem, da se družum i da upoznajem nove ljude. Šeširi su mi sve to omogućili. Imam tri do četiri revije godišnje u svom gradu, kao što je ova večeras. U planu za ovu godinu je i revija u Zaječaru i Trebinju. Prošle godine sam imala reviju u Zrenjaninu i Subotici. Jako sam srećna kada vidim koliko ljudi dođe na moju reviju. Večeras dolazi devojčica koja ima 5 godina, i ona će na reviji nositi moj šešir. Ona nije samo kćerka moje drugarice, nego neko ko će nositi moj šešir i ja sam jako srećna zbog toga. U Zrenjaninu je moj šešir na reviji nosila gospođa od 60 godina. U Subotici sam imala reviju nekih pedesetak modela, što je prilično mnogo i teško da će se ponoviti revija u tom broju modela. Sve žene koje su došle na reviju bile su hrabre da preuzmu ulogu modela i ponesu moj šešir, što me je učinilo ponosnom.

Čime se inače baviš?

– Ranije sam bila podpredsednica Centra „Živeti uspravno“ koji se zalaže za samostalnost ljudi sa invaliditetom. Sada sam zaposlena u Centru bez funkcije podpredsednice. Ja volim da kažem za sebe da sam po zanimanju slobodni umetnik, iako sam završila studije ekonomije i imam zvanje diplomiranog ekonomiste.

Za kraj, želim da te pitam da li bi mogla za mene da napraviš jedan veštičiji šešir, obzirom da sam ja „Veštica bez metle“, ali nisam bez šešira?

– Naravno da ću ti napraviti. Takav šešir je za mene izazov, a ja volim izazove. Biće to pravi veštičiji šešir od slame sa crnim ukrasima…

Odlazim sa revije oduševljena. Što šeširima, što Sonjom. Kažu njeni prijatelji i poznanici da pleni svojom pozitivom i kad su neraspoloženi, njeno društvo čini da se osećaju bolje.

Grad Novi Sad je bogatiji za jednu umetnicu po kojoj će, između ostalih, postati prepoznatljiv. To je Sonja Simeonović i njeni šeširi.

Fotografije/ Sonja Simeonović, privatna arhiva