Otiš’o si Tito, nestala je Juga

Dragi Tito

Jel de da ti ne smeta što te tako oslovljavam, mislim ovako prisno. Pa bio si nam i cvijeće i proljeće i livada i rodbina i otac, i tebe smo morali voljeti više nego mater i ćaću. U suprotnom, zna se šta je slijedilo.

Da se manemo formalnosti, jer nit’ smo više drugovi ni drugarice, nit’ si ti više tu da zavodiš red i prevaspitaš one što zastrane. Danas je, evo, tačno 40 godina od kako si otišao u vječna lovišta. I veruj mi, super si prošao u odnosu na nas koji ostadosmo ovde da se patimo. To „ovde“ je vrlo relativan pojam, jer nas je sve više po bijelom svijetu nego na prostorima tvoje Juge. Dovukoše nam demokratiju sa zapada i evo već 30 godina pokušavaju da joj temelje udare. No, nešto im to slabo ide. Demokratija je, po definiciji, vladavina naroda. E kod nas ti narod sve drugo radi, ali se vala ni za šta ne pita. Vladaju nekakva goveda po svim tvojim bivšim republikama, pa razvlače, žvaću i preživaju i narod i privredu koju si im u amanet ostavio. Fabrike rasprodali pa plaćaju strancima po 10000 eura za svakog radnika kojeg zaposle u tvojim fabrikama i firmama koje su im prvo prodali, pa se namažnjavali para, pa od kusura kupuju prividni socijalni mir. Narodu je muka, no šuti i trpi, jer je sve dobro dok se ne puca. A pucalo se bogami devedestetih godina, krvi je bilo na sve strane. Ali, kao što reče jedan bivši političar, poslednji predsednik Predsjedništva SFRJ, to je bio jedini rat u istoriji poslije koga ni jedna zaraćena strana nije pomjerila svoje granice ni za centimetar. Eto, vidi, bolan koliko smo mi glupi. Prvo smo podijelili državu, pa od jedne sad imamo šest ili osam, a možda i devet. Pa se mrzimo i pljujemo jedni po drugima a još uvijek se vozamo tvojim „Putem bratstva i jedinstva“. Naročito kad bježimo na zapad, tj geografski sjever, al’ je nama zapad samo zato što nije istok. A mi smo valjda neki jug, to jest nismo niko i ništa, što bi ti rek’o „nesvrstani“. Mi smo ti sad „Zemlje Zapadnog Balkana“, kandidati za ulazak u Evropsku uniju u koju su Hrvatska i Slovenija već ušle, ali o tome sam ti pisala prošli put, pa neću više jer verujem da je i tebi muka od toga.

Dakle, danas na četrdesetu godišnjicu tvog odlaska, cijeli svijet je suočen sa borbom protiv nekog novog virusa. Globalna pandemija, moj ti. Ni manje ni više. O virusu ti neću pričati jer nisam stručna, ali kad bi ti samo mogao da vidiš u kakvom ti je stanju tvoja Juga i kakve budale ovuda vladaju, ja mislim da bi ti ponovo umro od tuge ako prije toga ne bi umro od smijeha. U Srbiji, konkretno, ovo je izborna godina, pa onaj mali što je umislio da je ti, pozatvarao narod u karantin, uveo policijski čas, ne skida se sa TV-a, i vazda masku oko vrata nosi. Da je hoće makar nataći na gubicu da ga ne gledamo onako ciničnog i odvratnog. On i onaj mesar iz Laktaša kad se pojave sa maskama, pomisli čovjek da je smak svijeta već došao i da nam spasa nema.

Osim tog nesretnog virusa, odnekud se pojaviše raznorazne opasnosti po svijet i stanovništvo. 5G mreže, tajna društva (što tebi nije nepoznato koliko tvrde upućeni), antivakseri, proroci, Novi Svjetski Poredak, vakcine u vidu čipova, ozoniranje… Poslije svega ovoga, boravak na Golom otoku dođe kao odmor na Havajima sa all inklusive aranžmanom. Sadašnji Američki predsjednik tvrdi da izbjeljivač liječi virus, pa narod zamlaćeni počeo piti varikinu ko vodu i naravno, umirati od trovanja a ne od virusa. Od svih ovih opasnosti, najprije će nas pobiti glupost i malograđanština. Ništa su svi virusi na svijetu naspram Milomira iz Donjeg Boljevca koji tvrdi da će nas vakcinisati čipovima i slati nas u budućnost da im cigara kupimo. Jes’ svega mi…

Svijet i tehnologija idu naprijed a mi smo ti još uvijek na nivou izbjeljivača i bijelog luka. Kak’i doktori, kak’a nauka, samo udri po bijelom luku i ne boj se. Ubija viruse i tjera vampire o jednom trošku.

Tako da, dragi Tito, i bolje ti je što si umro. Inače ne znam kako bi tompuse pušio preko maske.

Samo da znaš, Juga ti živi još uvijek. Možda ne zvanično, ali eno Brena ti je pevala „Jugoslovenku“ pred punom halom u Zagrebu, vijorile se zastave sa petokrakom i iz hiljada grla se jednoglasno čulo:“Oči su mi mooooreee Jadranskooo, kose su mi klasje panoonskooo, setna mi je duša slovenskaaaa, ja sam Jugoslovenka“. Lično sam prisustvovala koncertu „Nervoznog poštara“ u Novom Sadu gdje je cijela sala uglas pevala „Jugo, Jugo, rodna grudo, kućo moja jedina“. U Italiji se sa balkona ponovo čuje „Bella Ciao“. Evo živim sad u Njemačkoj i svi „naši“ su opet „naši“ bez obzira na sve podjele, ratove i razlike.

Аутор: Veštica bez metle

Sanjalica i piskaralo Vesna Plakalović Duvnjak, trudi se svoj svet okrečiti bojama otpornim na kliše.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: