Šta muškarci stvarno žele od žena

Piše: Vesna Duvnjak

Poštujući pravila ravnopravnosti polova, budući da sam pre dve godine napisala tekst pod naslovom „Šta žene stvarno žele od muškaraca“, koji možete pročitati Ovde, došlo je vreme da vidimo kako stvari stoje sa druge strane. Da ne bude da sam pristrasna i da stajem na bilo čiju stranu, možete se uveriti čitajući moj tekst o položaju muškaraca u doba modernih tehnologija i muško ženskih odnosa u doba iste. Tekst pod naslovom „Muke savremenog muškarca iz ugla jedne žene“ možete pročitati ovde. Da li su muškarci zaista tako jednostavna stvorenja, kao što se priča, kao i da li im je bitna samo jedna stvar? To jest, dve. Ona prva, i ona najvažnija sporedna stvar na svetu, a možda tu ima još po nešto.

Prvo, osnovno i najvažnije: ne diraj mu familiju. Mogu oni biti kriminalci, ubice, satanisti, il’ najobičnija malograđanština, mizogini stanovnici ruralnih područja, da ne kažem, primitivci prve klase, al’ u familiju mu ne diraj, ne barći, ne pipaj, ne poredi i najbolje, ne spominji ih uopšte, osim ako baš ne moraš.

Hvalospevi, hvalospevi… Hvali sve njegove veličine, dužine (naročito dužine, jeb’o mater kao da imaju u genima ugrađen zidarski metar pa pate od tih veličina), poduhvate, uspehe, pa makar to bilo i zavrtanje sijalice ili zakucavanje dva eksera na obeleženo mesto, ali samo hvali i čudi se kako li mu je samo to uspelo. Ne pokušavaj, ni slučajno, sama da zavrneš sijalicu il’ ne daj bože gumicu na slavini, jer ćeš mu tako povrediti tananu sujetu i srozati ga na nivo mekušca.

Izgledaj lepo. Ma šta pričali i trabunjali o tome kako fizički izgled nije važan, vala lažu. Jeste im važan. Kako ono neko jednom reče:“Muškarci vole da gledaju, a žene da slušaju. Zato se žene šminkaju, a muškarci lažu“. A kako tačno treba da izgledaš, to je već pitanje metafizike. Da budeš „zgodna“ šta god to značilo. Noge „do krajnjaka“ što bi reklo „Zabranjeno Pušenje“, da imaš grudi, dupe i kukove, da ima ljudina za šta da uhvati. Da ne budeš kost i koža i ravna k’o daska, al da nema ni viškova gde ne treba. Da nosiš boju i dužinu kose onako kako se njemu najviše sviđa. Da budeš inteligentna i znaš da ćutiš kad treba. Da ne spominješ PMS, da ne pričaš o modi, da ne tračariš i ne spominješ njegovo društvo u negativnom kontekstu. Ni slučajno ne smeš da voziš bolje od njega. Niti da mu sufliraš prilikom vožnje, jer šta ti znaš, ti si žensko, nije tvoje da mu govoriš kad treba da prebaci iz treće u četvrtu iako čuješ kako motor plače od muke. Jok! Tvoje je da ćutiš i da mu pališ cigarete dok vozi, eventualno možeš da puštaš muziku.

Nemoj bez veze da bacaš pare na čipkaste, izazovne gaće i brushaltere, jer on uglavnom samo čeka da to skine ili pocepa i da ga posle pitaš kako mu se sviđaju, uglavnom nema pojma jer nije ni gledao boju ni teksturu. On je samo video gaće i brus koji mu stoje kao prepreka do cilja. Da mu daješ i kad ti se ne daje, i to svuda. Jer ako ne daš, naći će on neku koja će dati. Ako ništa, naći će iz inata neku koja isto tako neće dati, plus to bude uglavnom ženski primerak koji ti nije ni do kolena ni po čemu, al’ inat je inat, a rupe su rupe.

Da ne pričaš o svojim emocijama, strahovima i tugama, jer to su za njega španska sela. Jednostavno kažeš:“nadrkana sam“ i on će znati da treba da se skloni ili da te odobrovolji, u zavisnosti od toga kakav je karakter i koliko mu je stalo. Ili koliko je sposoban da pojmi žensku komplikovanost. Retki primerci se čak upuste u razgovor o trenutnom emotivnom probelemu, i to uglavnom zato što žele da sačuvaju dobar odnos, ne zato što ih to nešto preterano zanima.

Poštuj ona tri zlatna pravila, znaš ono o domaćicama, damama i kurvama, jer kako god da okreneš, oni ipak to najviše vole, jer je svako od tih pravila okrenuto isključivo njihovom zadovoljstvu, a ti si samo sredstvo za postizanje istog. Nemoj samo preterivati sa ovom ulogom kurve jer će početi da se pita gde li si sve to naučila, pa  belaj. Ni sa ovom damom nemoj baš preterivati jer postoji mogućnost da se dopadneš još nekome pa eto opet belaja. Sa domaćicom možeš slobodno preterivati, jer samo sit muškarac je spreman za dalju upotrebu. Doduše, ne budeš li skidala kecelju i ruke vadila iz deterdženata koji će ti sjebati nokte i izbrisati otiske prstiju, ode on kod neke manikirane koja ne smrdi na domestos i varikinu i kojoj kosa nije masna i ne miriše na pohovano meso. Sve u svemu, balans je mnogo bitan.

Pri boravku na plaži da mu obezbediš širok pogled na sve žensko u kupaćem u radijusu od 200 metara. Ti da natakneš naočare za sunce i praviš se da čitaš knjigu dok on nesmetano šacuje okolo. I nema šta da se buniš i zanovetaš, jer svi znamo da od gledanja nema selameta, inače on ode na terasu nekog kafića i iznajmiće dvogled da iz hladovine posmatra sve što mu je oku milo, sve tebi iz inata.

U društvu ni slučajno nemoj da pričaš više od njega niti da namećeš teme o kojima on malo zna, jer ćeš tako zaraditi svađu dok si rek’o „teletabis“. Sve mu diraj, al’ dominaciju mu ne diraj. I šta imaš ti da pričaš, tvoje je da ćutiš i da se smeškaš, eventualno da kratko odgovaraš samo kad te neko nešto pita. U stvari, najbolje je da odgovaraš mimikom, bez reči i glasa.

Kuću i đecu da držiš pod kontrolom. Nema se on kad sa tim zajebavati, a usisivač je za njega isto što i svemirska letelica. Em ne zna kako se koristi, em uliva strah.

Da mu pružiš dom, udoban i siguran, gde će se osećati poštovano i gde će on biti vladalac, onaj što stvara i rastvara, mužjak, otac, domaćin i zaštitnik, hleba tvorac, bez koga bi se sve raspalo. Da odlazi i vraća se kad mu na um padne i da niko ne sme ništa da ga pita o njegovom kretanju. Da sazida roštilj u dvorištu i sa društvom gleda utakmice, dok iz ćoška dvorišta sve to posmatra rasan Pit Bull, koga je nabavio da mu čuva kuću i hrani ego. U trenutku kada padne odlučujući gol za reprezentaciju i krene urlanje u znak odobravanja, Pit Bull od straha preskoči ogradu kaveza, ščepa gazdu za nogu, rastera goste, nastane opšta pometnja, žena izleće uz kuće navlačeći jaknu, u prolazu mu saspe sve po spisku i odmagli njegovim novim Audijem Q5 u nepoznatom pravcu.

 

Majski sonet o radosti

Sanjala sam noćas da sam tamo gdje sam rođena, u kući mojih djeda i bake, da huči potok pored kuće i da miriše uzorana zemlja. Da škripi moja ljuljaška na metalnoj cijevi postavljenoj između stabala dvije šljive u bašti. Da trčim po travi a svuda oko mene lebdi maslačak pomiješan sa cvjetovima behara sa stabala voća. Da je nebo svijetlo plavo bez i jednog oblačka. Da me sestra zove da dođem jer je upravo našla puža i pustio je rogove. Da baka sagnuta u bašti trijebi korov. Da su jagode krupne, crvene i dozivaju. Da sam raširila ruke i trčim, trčim kroz sve te boje,mirise i zvukove. Život. Radost. Dijete sam i ne znam ni za kakve brige, osim kako naći što krupniju jagodu i strpati je u usta prije nego što me baka vidi i naredi da je prvo operem na česmi ispred kuće. Do česme ima 37 koraka, ko će dotle izdržati…

Budim se sa osmijehom na licu. Uskoro ga sustiže suza iz ugla oka. Odavno nema djeda i bake. Naša kuća više nije naša. Novi vlasnici su joj stavili neku drečavu fasadu i posjekli tri ogromna stabla oraha ispred kuće, zbog kojih do svoje dvadeset i osme godine pojma nisam imala koliko koštaju očišćeni orasi kad se kupuju na pijaci. Nema ni ljuljaške ni jagoda. Sestra i ja smo davno odrasle. Na moju baku mislim skoro svaki dan. Čujem kako me savjetuje. U trenutku shvatih da ne treba da plačem, nego da budem zahvalna što sam nekad živjela u bajci, zaštićena od svega, okružena ljubavlju.

Imamo mi svi svoje mrakove. Zapravo, svi imamo dijagnozu. Zove se „Život“. Pa ga liječimo, usporavamo, blažimo, da nam što lakši bude. Trčimo za materijalnim, a zaboravljamo uživati. Zaboravljamo se zahvaliti. To je isto kao kad zaboraviš popiti lijek, pa trpiš bolove i mučninu. Onda samo mislimo na te loše pojave, ne da nam bol oči otvoriti, pa se koprcamo u bolu kao muva u paukovoj mreži. A život prolazi, dani idu, lijepe stvari pored nas prolaze dok se mi u bolu grčimo. Zaboravljamo da je ljepota samo na treptaj oka od nas.

Prolazila sam u životu razne faze. Satirala su me osjećanja, strahovi, moja lična crnila i dubine. Padala sam i ustajala. Ono što je za nekoga svakodnevna sitnica, za mene je bila ogromna pobjeda nad samom sobom. Nad nemoćima i užasnim vrtlozima nemira. Čovjeka ništa ne može tako poremetiti kao njegove sopstvene misli. To su posebni svijetovi u glavi u kojima ne važe ovosvjetske norme ni pravila. To su bol, užas i strah u svojoj najsilnijoj moći. Iz njih je teško pobjeći. Teško se otrgnuti njihovim okovima. A van tog svijeta, na razdaljini dužine trepavice je ovaj naš svijet, divan i strašan, prelijep i beskonačan.

Prekjuče sam nosila krunu od cvijeća na glavi. Kupila sam krupne, žute ruže, spakovala ih u korpu bicikla i odvezla se na jedno mjesto tik do rijeke, gdje se čuje šum vode i cvrkut ptica. Tu sam sjela na obalu i napravila krunu od ruža. Onda sam je stavila na glavu i ogledala se u vodi da vidim kako mi stoji. Bujno zelenilo oko mene upotpunjavalo je čitav prizor. Čak i voz koji je prolazio preko mosta iznad mene, davao je svojim kloparanjem potpunost tom trenutku. Jer život juri kao njemački ICE. Ljudi su prolazili pored mene i vjerovatno mislili: gledaj ovu budalu, natakla buket ruža na glavu. Onda sam se vozila biciklom tako sa tom krunom na glavi, ljubičastim naočarima za sunce, a na nogama sam imala moje dugo željene ljubičaste „starke“. Vozila sam se uskom stazom kroz polja i pored rijeke. Osmijehivala sam se svo vrijeme. Osjećala sam se posebno i samo mislila na to koliko je život lijep, ni ne pomišljajući na sve probleme i brige koji me okružuju. Moj ljubičasti bicikl, žute ruže, majski vazduh pun mirisa života i ja.

Nemam tendenciju da postanem motivacioni govornik, ali zaista mislim da život treba gledati sa pozitivnije strane, truditi se uzeti od njega sve ono lijepo što može da pruži, jer tako bistvovanje bude lakše. I mnogo ljepše.

A za mene ako vas neko pita, meni su, izgleda, ovaj put potrefili terapiju 😉

Otiš’o si Tito, nestala je Juga

Dragi Tito

Jel de da ti ne smeta što te tako oslovljavam, mislim ovako prisno. Pa bio si nam i cvijeće i proljeće i livada i rodbina i otac, i tebe smo morali voljeti više nego mater i ćaću. U suprotnom, zna se šta je slijedilo.

Da se manemo formalnosti, jer nit’ smo više drugovi ni drugarice, nit’ si ti više tu da zavodiš red i prevaspitaš one što zastrane. Danas je, evo, tačno 40 godina od kako si otišao u vječna lovišta. I veruj mi, super si prošao u odnosu na nas koji ostadosmo ovde da se patimo. To „ovde“ je vrlo relativan pojam, jer nas je sve više po bijelom svijetu nego na prostorima tvoje Juge. Dovukoše nam demokratiju sa zapada i evo već 30 godina pokušavaju da joj temelje udare. No, nešto im to slabo ide. Demokratija je, po definiciji, vladavina naroda. E kod nas ti narod sve drugo radi, ali se vala ni za šta ne pita. Vladaju nekakva goveda po svim tvojim bivšim republikama, pa razvlače, žvaću i preživaju i narod i privredu koju si im u amanet ostavio. Fabrike rasprodali pa plaćaju strancima po 10000 eura za svakog radnika kojeg zaposle u tvojim fabrikama i firmama koje su im prvo prodali, pa se namažnjavali para, pa od kusura kupuju prividni socijalni mir. Narodu je muka, no šuti i trpi, jer je sve dobro dok se ne puca. A pucalo se bogami devedestetih godina, krvi je bilo na sve strane. Ali, kao što reče jedan bivši političar, poslednji predsednik Predsjedništva SFRJ, to je bio jedini rat u istoriji poslije koga ni jedna zaraćena strana nije pomjerila svoje granice ni za centimetar. Eto, vidi, bolan koliko smo mi glupi. Prvo smo podijelili državu, pa od jedne sad imamo šest ili osam, a možda i devet. Pa se mrzimo i pljujemo jedni po drugima a još uvijek se vozamo tvojim „Putem bratstva i jedinstva“. Naročito kad bježimo na zapad, tj geografski sjever, al’ je nama zapad samo zato što nije istok. A mi smo valjda neki jug, to jest nismo niko i ništa, što bi ti rek’o „nesvrstani“. Mi smo ti sad „Zemlje Zapadnog Balkana“, kandidati za ulazak u Evropsku uniju u koju su Hrvatska i Slovenija već ušle, ali o tome sam ti pisala prošli put, pa neću više jer verujem da je i tebi muka od toga.

Dakle, danas na četrdesetu godišnjicu tvog odlaska, cijeli svijet je suočen sa borbom protiv nekog novog virusa. Globalna pandemija, moj ti. Ni manje ni više. O virusu ti neću pričati jer nisam stručna, ali kad bi ti samo mogao da vidiš u kakvom ti je stanju tvoja Juga i kakve budale ovuda vladaju, ja mislim da bi ti ponovo umro od tuge ako prije toga ne bi umro od smijeha. U Srbiji, konkretno, ovo je izborna godina, pa onaj mali što je umislio da je ti, pozatvarao narod u karantin, uveo policijski čas, ne skida se sa TV-a, i vazda masku oko vrata nosi. Da je hoće makar nataći na gubicu da ga ne gledamo onako ciničnog i odvratnog. On i onaj mesar iz Laktaša kad se pojave sa maskama, pomisli čovjek da je smak svijeta već došao i da nam spasa nema.

Osim tog nesretnog virusa, odnekud se pojaviše raznorazne opasnosti po svijet i stanovništvo. 5G mreže, tajna društva (što tebi nije nepoznato koliko tvrde upućeni), antivakseri, proroci, Novi Svjetski Poredak, vakcine u vidu čipova, ozoniranje… Poslije svega ovoga, boravak na Golom otoku dođe kao odmor na Havajima sa all inklusive aranžmanom. Sadašnji Američki predsjednik tvrdi da izbjeljivač liječi virus, pa narod zamlaćeni počeo piti varikinu ko vodu i naravno, umirati od trovanja a ne od virusa. Od svih ovih opasnosti, najprije će nas pobiti glupost i malograđanština. Ništa su svi virusi na svijetu naspram Milomira iz Donjeg Boljevca koji tvrdi da će nas vakcinisati čipovima i slati nas u budućnost da im cigara kupimo. Jes’ svega mi…

Svijet i tehnologija idu naprijed a mi smo ti još uvijek na nivou izbjeljivača i bijelog luka. Kak’i doktori, kak’a nauka, samo udri po bijelom luku i ne boj se. Ubija viruse i tjera vampire o jednom trošku.

Tako da, dragi Tito, i bolje ti je što si umro. Inače ne znam kako bi tompuse pušio preko maske.

Samo da znaš, Juga ti živi još uvijek. Možda ne zvanično, ali eno Brena ti je pevala „Jugoslovenku“ pred punom halom u Zagrebu, vijorile se zastave sa petokrakom i iz hiljada grla se jednoglasno čulo:“Oči su mi mooooreee Jadranskooo, kose su mi klasje panoonskooo, setna mi je duša slovenskaaaa, ja sam Jugoslovenka“. Lično sam prisustvovala koncertu „Nervoznog poštara“ u Novom Sadu gdje je cijela sala uglas pevala „Jugo, Jugo, rodna grudo, kućo moja jedina“. U Italiji se sa balkona ponovo čuje „Bella Ciao“. Evo živim sad u Njemačkoj i svi „naši“ su opet „naši“ bez obzira na sve podjele, ratove i razlike.