Oglas

Udahnuo je duboko i spustio olovku pored risa papira. Ispružio je ruke, prvo ispred sebe, a onda ih stavio na potiljak, preplevši prste. Naslonio se, na trenutak, na naslon stolice i zatvorio oči. San je grebao umorne kapke iznutra. Zora je kucala na prozor, rumena i divna, kao putena žena bijele kože i rumenih obraza. Izazivala. Govorila da će to svakako biti greška, ali mamila i dozivala.

Osjetio je otkucaje srca negdje u grlu. Protrljao je prstima sljepoočnice da bi otjerao san koji je pokušavao da ga savlada. Dohvatio je papir sa vrha gomile. Gledao je par trenutaka u rukopis na njemu, slova blago nagnuta na desnu stranu, po malo nesigurnom rukom ispisana. Ustao je i krenuo napolje, usput pokupivši još nekoliko papira sa stola.

Strčao je niz dva reda stepenica i našao se na pustoj ulici. Negdje u daljini, grad se budio. Prohladni povjetarac mu je prijao. Osjećao ga je na licu i podlakticama preko kojih nije stigao da navuče rukave košulje koje je zavrnuo do lakata još sinoć kada je stigao kući. Poslije dvadesetak koraka skrenuo je oštro u desno, pa kroz pasaž koji je povezivao dva bloka zgrada, da bi se vrlo brzo našao na Keju koji je dočekivao prve bljeske jutra na Dunavu. Udahnuo je duboko nekoliko puta. Stranice ispisane rukom je čvrsto držao u desnoj šaci. Zastao je u jednom trenutku i okrenuo lice nebu koje jutarnje sunce još ne bješe skroz osvojilo. To je onaj međuprostor između dana i noći, od kad sunce počne da izlazi pa dok ne izađe skroz, ili uveče kada krene da zalazi pa dok ne zađe sasvim. U narodu se taj period zove – baksuz doba. Kažu, vidljivost je tada smanjena pa se zato dešava mnoštvo nesreća. On je volio te prelaze. Međuprostore. Ničiju zemlju. Tada je svijet najpotpuniji. Tada se susretnu dan i noć, jutro i veče. Sve boje i svi mirisi. Da li još neko na svijetu razmišlja ovako kao ja? Da li su još nekome bitna ovakva praskozorja ispunjena rumenilom zore i tamom noći koja odlazi? Koliko sam ih samo budan dočekao. Da li ću ikada naći nekoga ko će im se, istim žarom kao ja, radovati. Dijeliti… Možda sam ja samo zaludni sanjar, greška u kodiranju u rasporedu moždanih talasa? Možda uopšte ne postojim? Koja je moja svrha bistvovanja, ako većina ljudi oko mene ne vidi ono što ja vidim? Prošao je prstima kroz talasastu kosu i odmahnuo glavom da bi rastjerao misli. Nastavio je dalje niz Kej. Nadomak Studentskog parka je ugledao prvo stablo. Prišao je, podigao prvi papir ispisan rukom, a lijevom je iz džepa izvadio veliku čiodu i pričvrstio papir na stablo. Stajao je par sekundi gledajući kako se jutarnji povjetarac igra sa njegovim rukopisom. Klimnuo je glavom zadovoljno i krenuo dalje niz Kej. Sledeće stablo na koje je okačio papir je onaj veliki kesten pored sportskog terena. Ubrzao je korak i stigao do velike topole kod ulaza na gradsku plažu. U dva poteza je zakačio papir i skoro trčeći nastavio u pravcu marine…

Vukla je stopala, kao po kazni, kroz jutarnju gužvu u centru grada. Oborenog pogleda i očiju natečenih od plača, prolazila je, tačnije, izbjegavala je da se sudari sa ljudima koji su žurili u novi dan. Uglavnom su mirisali na jutro i san. Činilo joj se da su svi oni išli za nekom svojom svrhom, negdje gdje su potrebni i neophodni. Negdje gdje ih neko čeka sa šoljom vrele kafe i ljubaznim: „dobro jutro“. Sa rukama u džepovima kratke jakne i platnenom, šarenom torbom prebačenom ukoso preko jednog ramena, kose vezane u rep iz koga su poispadali pramenovi, djelovala je kao neko ko se cijele noći ispod tih pramenova borio sa nekom teškom misli. Noge su je same nosile dalje od gužve i ljudi. Povremeno bi izvukla ruku iz džepa samo da uhvati kažiprstom suzu koja je kliznula prema korijenu nosa. Ne ide ovo više ovako, razmišljala je. Godinama udaram u zidove. Taman kad pomislim da je sloboda blizu, naiđem na zid. Svaki put sve veći. A ne tražim puno. Samo da budem srećna. Samo priliku da ja budem – ja! Ne mogu ja ovih malograđanskih formi i klišea. Ne mogu da se smijem kad mi se plače i obrnuto. Nemam vremena za isprazne odnose u kojima se broji samo korist. Meni treba ljubav, sveobuhvatna i potpuna. Pripadanje. Razumijevanje. Treba mi i bol koji će me oživjeti. Prigrliću ga kao da sam cijelog života samo to čekala. Iz bola nastaju najljepše emocije. Ja želim to da osjetim, bez straha i stega. I ne moram da živim dugo, ali želim da živim ispunjeno.

Odjednom je osjetila umor. Strašan umor. Pogledala je oko sebe i shvatila da je ušla u dvorište između stambenih zgrada koje je još uvijek bilo u hladovini jutra. Trava se sijala od rose. Dječije igralište je bilo pusto, samo su dva goluba kljunovima prebirala pijesak na igralištu, tražeći ostatke grickalica koje djeca često prospu u igri. Sjela je na klupu i posmatrala ih. U jednom trenutku je spustila pogled prema svojim prašnjavim patikama i shvatila da joj je ispod stopala neki papir. Relativno čist, što znači da nije dugo tu. Podigla ga je u nameri da ga baci u obližnju korpu za otpatke, ali joj se pogled zaustavio na rukom ispisanom tekstu. Kao naslov, velikim štampanim slovima je pisalo: „TRAŽI SE“!

Traži se razumijevanje. Traži se pogled topao i blag. Traži se dlan desne ruke da ga držim mojim lijevim. Tražim nekoga da mu čitam. Nekoga ko voli da probdije noći u razgovoru. I da se izležava nedeljom do podneva. Nekoga kome ću biti bitan. Kome ću praviti cvjetove od papira. I obavezno da voli sove. Nekoga u čijem zagrljaju ću moći da plačem zbog sve nepravde na svijetu. I da mu pravim palačinke. Slane i slatke. Nekoga ko voli pivo. Iz flaše, naravno. Nekoga kome je ljubav bitnija od svega. Ko je spreman cijelog sebe da pokloni. Ništa polovično. Bez kalkulacija. Nekoga ko neće željeti da me mijenja, nego da me voli u originalu. Nekoga u koga mogu biti siguran. Da se uzajamno čuvamo. Da držimo strah jedno drugom. Da budemo ponosni jedno na drugo. Da stvorimo svoj svijet u kome ćemo živjeti. Gdje ćemo biti dovoljni. I srećni. I puno, puno muzike. I žestokih svađa. I strasti koja pomjera granice tjelesnog i otvara novu dimenziju duhovnog. U suprotnom, ne želim da živim…

Dok je čitala ovaj oglas, na usnama joj se pojavio jedva primijetni smiješak. Umoran, ljepljiv i samo krajičkom usne, ali ipak smiješak. Pogled joj je dobio sjaj. Držeći papir u ruci krenula je žurnim korakom ka ulici. Pored velikog kestena ugledala je mladića u bijeloj košulji zavrnutih rukava kako pokušava da zakači jedan bijeli list papira ispisan rukom na stablo kestena. U trenutku kada je spustio lijevu šaku do džepa da bi uzeo čiodu, ona je svoj desni dlan stavila ispod njegovog…

Na pola koraka

Nekad do kraja, nekad na pola koraka od početka stanem. Proveravam. Sumnjam. Na pola koraka od odustajanja i odgurivanja svega i svih. Na pola koraka od ponora. Prvi put, drugi put, svaki sledeći put sam na pola koraka od ponora kada sam na pola koraka od sebe.

Hod kroz život ima ritam. Uglavnom je to bolni ritam bosih stopala po šljunkovitoj stazi koja vodi uz brdo. Retko je to samouvereni odjek potpetica po gradskim pločnicima u kišne jesenje večeri, oni od kojih zaziru svi koji su osetljivi na život i ono što on nosi. Nekad su to koraci niz stepenište višespratnice. Oni što se trudiš da ih prigušiš jer izazivaju isuviše pažnje. Nekad upravo ta jedna polovina koraka bude viška, izbaci te iz ritma i malo fali da padneš na nos.

Ako ne uhvatiš ritam sa koracima saputnika, ako samo za pola koraka zaostaješ ili prednjačiš, opet si onaj koji štrči i kvari ritam. Onda je bolje da ideš sam, nego u društvu koje te sputava. Da nađeš svoj ritam i svoju stazu, a drugi neka idu zapisanim ritmom po utabanim stazama.

U noćima kada nedostaje samo pola koraka do odlaska, shvatiš da je zagrljaj najsigurnije mesto na svetu. Osmeh je najdelotvorniji lek. Dodir dlana po nadlaktici rasteruje oblake. Pogled pun razumevanja odnosi tminu iz misli. Pola koraka do ispunjenja. Pola koraka do blaženstva. Uvek tako malo nedostaje. Zato nisu bitni krupni koraci, nego polovine.

Moji su koraci katkada tromi. Vučem stopala jedno za drugim kao ranjenik koji je ugledao svoju kuću nakon krvave borbe i dugog puta u domovinu. Snagu mi daje svetlost za koju sam sigurna da je imam negde u sebi. Osvetli mi put po nekad. Po nekad, pak, u mraku udaram u zidove tražeći svetlo. Ali ne odustajem.

Na pola sam koraka od oslobađanja… Ili od slobode. Na pola koraka do galebovog neba iznad morskog plavetnila. Pustiću da me šiba vetar i da mi olujne kiše otežavaju let, ako je to cena slobode. Leđa će mi biti prekrivena ožiljcima. Svaki će biti pobeda za sebe. Sloboda…

Ispod leptirovih krila

Kuda odlaze oni koje volimo onda kada odu sa ovog svijeta? U zaborav ne odlaze, u srcu žive oduvijek, a mjesto sebi, valjda, nađu negdje gore na oblacima sa kojih nas odlično vide. Svi mi imamo nekoga svog gore, ko nas čuva i bodri. To su one najsjajnije zvijezde koje vidimo za vedrih ljetnih noći. One što nam obasjavaju put i kad sunce sija. Jer, zvijezde su tu uvijek, samo ih mi ne vidimo.

Dvadeset godina je čitav jedan život. Za dvadeset se godina svijet znatno izmijenio. Za ovih poslednjih dvadeset, ja sam prešla čitav put, od djeteta do zrele osobe sa sijedim vlasima u kosi. Život je, izgleda, sačinjen od nekakvih ciklusa, i uvijek nekako ispadne da si, čim nešto privedeš kraju, opet na nekom početku. I tako sve dok ne postaneš zvijezda koja će obasjavati noći nekome tvom kome ćeš nedostajati.

Kad sam bila mala, jedan od mojih najvećih strahova je bio da će mi umrijeti baka i djed. Oni su me i naučili da je normalno da stari ljudi umiru, ali ja sam mislila da se to događa samo drugim bakama i djedovima, nikako mojima. Znalo je to po nekad da mi se ušunja u misli, onako maloj i neprilagođenoj, pa bih, nehotično, počela razmišljati kako bi život bio strašan bez njih. A onda bih odmahnula glavom da rastjeram te misli, jer, pobogu, moj đedo je neuništiv. On nosi na jednom ramenu četiri grabova stabla dužine oko tri metra. I pridržava ih samo jednom rukom. On zna da pravi leptire od papira. Hej, to ni jedan drugi djed ne zna. On je sestri i meni u dvorištu napravio klackalicu, dok su druga djeca morala ići u park na klackanje. On mi se radovao. On nije dao da me tuku. On je podsticao moju maštu tako što smo igrali igru izmišljanja priča, pa bi na kraju ocjenjivali čija je najbolja. On me je našao sakrivenu u ormaru, poslije dobrih sat vremena potrage u koju je bila uključena cijela porodica, jer nisam htjela da idem u školu, plašila se nepoznatog i gomile djece. Objasnio mi je da si bez škole niko i ništa i da se učiti mora. I ja nevoljno izađem iz ormara pred porotu koja je spremila pruteve, i odem u školu. Opet nije dao da me tuku. Kad sam mu ispričala kako smo u školi učili da Bog ne postoji, nego da je i Isus bio samo čovjek i da su cijelu tu priču o religiji izmislili ljudi a ne Bog, on mi je rekao da sama odlučim u šta ću vjerovati, ali da neka sila ipak postoji, a u nešto se vjerovati mora. U dvije rečenice mi je objasnio suštinu jedne od vječitih dilema od kako je svijeta i vijeka.

Grijale smo, sestra i ja, promrzle prste u rukavu njegovog vunenog džempera. Ako ni to ne pomogne, on ih je dahom grijao. Napravio nam ljuljašku između dvije šljive u bašti, a onda sudio kad se posvađamo čiji je red. Napravio nam i bubnjeve od starih šerpi i poklopaca, po kojima smo lupale dok baka nije došla i rekla da smo „poluđeli“ sve troje i da ćemo „svo selo iz pameti išćerati“.

Govorio da mi niko ništa ne smije dok je on živ. Pustio je iz kutije vrapca kojeg sam uhvatila i htjela da ga spakujem u kavez da mi izigrava papagaja u nedostatku istog, jer nikako nije mogao da mi objasni da ne možeš zarobiti nekoga kome je sloboda život i jedino što zna. Sad znam… Naučila na sopstvenom primjeru…

Govorio mi da uvijek budem pravedna, ali da ne dam na sebe. Da štitim slabije i da pomognem koliko mogu. Jer je tako ljudski…

Služio je vojsku pedesetih godina dvadesetog vijeka u Padobranskoj jedinici nekadašnje Jugoslovenske narodne armije, i to na Čeneju kod Novog Sada. Imao je nekoliko desetina uspješnih skokova. Igrom sudbine, na tom istom Čeneju je groblje na kome danas počiva, iako za života nije mogao ni slutiti da će mu tamo biti konačno odredište. Sudbina se nastavlja i poslije smrti, iako smo mi ubijeđeni da je smrt konačni kraj.

Otišao je na današnji dan prije dvadeset godina. Kad smo ga sahranjivali, u nekom tuđem selu i tuđem groblju, jer je tako sudbina htjela, pojavio se jedan veliki leptir svijetlo smeđih krila, bez šara. Svo vrijeme se vrzmao tu dok god nismo otišli sa groblja. Svaki sledeći put kada bi smo došli, bilo ljeto, bila zima, snijeg, led, jesen, kiša… leptir je bio tu. Poslednji put se pojavio kada smo ga ponovo sahranjivali na Čenejskom groblju kod Novog Sada. Od tada se više ne pojavljuje.

Zvijezde će sijati i kad nestane nas. Sudbina će plesti svoje mreže i puteve onako kako ona hoće, bez obzira što mi, naivni, mislimo da možemo naum da joj promijenimo.