Polako otvaram oči i osjetim kako me hladnoća štipa za nos. Ostatak mog tijela je pokriven, ma šta pokriven, pritisnut debelim vunenim jorganom. Otvaraju se vrata uz poznatu škripu, pa koraci preko daščanog poda prekrivenog tkanim ćilimima.
– Hajde, Vesela… Zakasnićemo… Ana( sa dugouzlaznim akcentom na prvom slogu) je već ustala. ‘Ajde da se urediš, pa da idemo. Tako me je budila moja baka Savka svakog Savindana i drugih velikih praznika kad nas je vodila u crkvu. Vesela, to sam ja, Vesna, a samo su me baka i deda tako zvali. Ana, to je moja sestra Brana, to jest Branka.
Pokušavam da se iskoprcam ispod debelih pokrivača kojima me je baka „zašalovala“ kao da će me zaliti betonom, a sve to od brige da ne ozebem. Jer, sine dragi, najlakše se s’ nogu pre’ladiš. Tako je govorila. Izvučem jednu nogu napolje, a malim prstom druge noge raspalim o ivicu nečega oštrog i tvrdog što mi se nalazi ispod nogu. „Aaaaaa!“ Dreknem, jer se u momentu sjetim da sam udarila od ciglu koju je baka sinoć ugrijala na ringli stare „Alfe“ i stavila je, tako vruću i umotanu u krpe, ispod mojih nogu, da bi mi se ugrijale u krevetu. Tek sad vidim koliko je ljubavi bilo u jednoj običnoj cigli. Bakina je soba za mene uvijek bila najljepša na svijetu. Tu je bila starinska spavaća soba, sa bračnim krevetom, noćnim ormarićima, i toaletnim stolom sa velikim ogledalom. I naravno, ormar trokrilac koji je za mene bio kao kovčeg sa blagom. Zato što je baka tu čuvala sve sitnice koje su njoj značile. Između složene odjeće stavljala je bosiljak da rastjera moljce. Tu je čuvala i dedinu načetu kutiju plave „Morave“ bez filtera, jer je u noći kad se moja sestra rodila, pretjerao sa cigaretama i odlučio da prestane da puši. Bilo je tu kojekakvih sitnica koje su meni kao djevojčici bile jako zanimljive. Kamen koji je voda toliko isprala da je podsjećao na kristal. Ja sam tada mislila da je on sigurno čaroban, a baka je govorila da će ga dati meni kad još malo porastem.
Svake godine, desetak dana prije Svetog Save, sestra i ja bi smo horski uvježbavale „Himnu Svetom Savi“ koja je uvijek bila odštampana na poslednjoj strani crkvenog kalendara. Tog dana bi se nas tri lijepo obukle i baka nas je vodila na službu u Sabornu crkvu u Sarajevu. Na izlazu iz crkvenog dvorišta stajali su ulični prodavci sa mimozama. Baka bi kupila po tri buketića, za svaku od nas. Jako je voljela mimoze. Stajale bi u njenoj keramičkoj vazi dok se skroz ne osuše.
Danas bi moja baka napunila 84 godine. Već 6 godina je negdje gore visoko, pazi na mene i na sestru i čuva nas. U svakoj situaciji u životu čujem njene savjete. Nije bila ni školovana ni obrazovana, nego tiha, obična žena iz naroda. Od kako znam za sebe, savjetovala nas je i učila lijepom, tradicionalnom ponašanju. Od toga da mnogo stare i uvažene ljude treba poljubiti u ruku, do pravljenja prave bosanske pite sa razvijanim korama, preko veza i pletenja. Uči sine, da svašta znaš. Tako je govorila. Sipala nam po malo kafe u šoljice kad piju ona i komšinica, pa po kocku šećera da umočimo u kafu. Dijelila bi našu radost kad u sred dana od nekud prikažu po neki crtać na TV. Njena želja da nas usreći je bila tolika da je znala da nas zove sa pola sela da trčimo kući jer počinje crtani. Liječila nam modrice i ogrebotine narodnim melemima i lijekovima. Spremala nam sva jela koja volimo. Čuvala nam najljepše voće iz naših voćnjaka. Nikad nije zaboravila ni jedan naš rođendan. Čak ni onda kad je bila na samom kraju. Uvijek mi je govorila da čovjek mora ići dignute glave i da nikad ne treba uraditi ništa što će te natjerati da spustiš glavu pred drugima.
Otišla je tiho, kao što je i živjela. Tada je otišao neko za koga sam ja mislila da će živjeti zauvijek. Neko ko je bio moja sigurnost i oslonac.
Dugo poslije sam mislila kako nisam dovoljno uzvratila na svu njenu ljubav i pažnju. Kako li se osjećala izgubljeno u bolesti koja je odnijela veoma brzo. Kako je sigurno bila ljuta na sebe što ne može ni da klimne glavom kao znak da nas prepoznaje, i što smo slučajno otkrili kako se smije našim šalama koje smo pričali oko nje, ne bi li smo je dozvali,tako što smo joj rukom dodirnuli stomak.
Imala je jednu želju, tamo pred kraj života, a to je da joj donesemo starog, kako je ona govorila. Da prenesemo dedu i da budu sahranjeni jedno pored drugog.
O velikim praznicima, odemo sestra i ja tamo gdje su zauvijek zajedno. Pa im ispričamo sve što nas muči, malo se šalimo, malo otplačemo. Koliko god vremena da je prošlo od kad ih nema, koliko god mi vjerovali da su sad na boljem mjestu i zajedno nas odozgo gledaju. Deda odmahne glavom kad nešto pogriješim, a baka se ugrize za usnu kao da kaže: “ ama od čega ti je da radiš to“ i „ne izgoni me iz pameti“, toliko mi oboje nedostaju.
Noćas sam opet bila tamo kod naše kuće. Sijalo je sunce i svuda okolo je lebdio maslačak. Nosila sam u ruci bijelu kanticu punu krupnih jagoda iz naše bašte, a bakin glas se čuo negdje iznad mene: – Vidiš, sine, ovo ovde ti je hajdučka trava. To je dobro kad se posiječeš da zaustaviš krv. Ovo ovde je kantarion, to je dobro za bubrege. Ovo ovde je konjsko zelje, ono ima krupne rupe po ivici lista i ono ne valja za pitu. Samo ono pitomo, čiji su listovi ljepši na izgled…
Veštica bez metle 