Ti si sreća

Piše: Vesna Duvnjak

Hej, ti! Da, baš ti. Ti što misliš da nema šanse da se tebi obraćam. Baš ti, što ti je privukao pažnju ovaj naslov. Da te pitam nešto. Koliko znaš o sebi? Voliš li sebe? Koliko ti je bitno da voliš sebe? Šta je za tebe sreća? Ne možeš odmah da mi odgovoriš, jel da? Znam, ne bih mogla ni ja. Misliš da možeš bolje? Uvek misliš da možeš bolje? Po nekad propuštaš neke lepe trenutke trudeći se da prevaziđeš sebe, a zaboraviš da živiš. Znaš li da stiže nova godina? Kažu da je to vreme odluka i darivanja, ljubavi i tolerancije. U stvari je jedan najobičniji dan. Kao i svi drugi. Ali eto, čovek ne može da živi bez simbolike i malčice mistifikovanja. Primaš i šalješ cirkularne poruke sa bljutavim čestitkama. Prvi januar je poznat po tome da većinu dana provedemo na telefonu, a reči koje koristimo najčešće su „srećan“ i „takođe“. A svako sedi u svom ćošku, zabrinut za egzistenciju isto kao i juče. Jedemo ostatke od slavlja. Trudimo se da budemo nasmejani. Prepričavamo doček i svako se trudi da dočara koliko mu je bilo lepo. Nema mladalačke euforije kao nekad. Ta ponoć nekako brzo dođe i sve što šljašti počinje da bledi i biva jadno. Jer je svaki doček manje više isti. Uglavnom isti likovi. Samo za godinu stariji. U neko doba ti je muka od alkohola. Sve je izgubilo ukus. Pokreti su sve sporiji jer umor dolazi po svoje. Šminka je razmazana. Koža na nadlanicama je suva od hladnoće. Pogled staklast i po malo izgubljen. Trudiš se da izgledaš srećno. Umesto svega toga, možeš ostati kod kuće. Napraviti sebi toplu kupku i pustiti muziku. Otvoriti flašu vina koju već odavno čuvaš za neke specijalne prilike. Ti si sebi specijalna prilika, znaš li to? Osoba kojoj najviše pažnje treba da posvetiš si ti. Znaš onu tetovažu koju odavno želiš? Da, onu sa galebom koji kljunom razbija lanac oko tvog skočnog zgloba. Znaš li da Tatoo studio u tvom kvartu večeras radi do 22h. Požuri. Da stignu da je završe. Nema gužve.

Znaš one otkačene cipele sa žutim i ljubičastim pertlama? E, samo da znaš da su na sniženju. Svakako ih rade po porudžbini. Od prirodne kože. Po tvom kalupu. Nemaš? Kako nemaš? A one akcije od Aerodroma i „Nis“-a? Znaš li da je skočila vrednost akcijama Aerodroma? Dodaš još malo i eto ljubičanstvenih cipelica. Za šetnju po kiši i mašti. Akcije se nikad ne prodaju? Ma, šta kažeš? Što, jel planiraš unucima da ih ostaviš, a ti da ostaneš bez cipela? A unuci budu nezadovoljni vrednošću akcija? Utopi ti to dok je vreme. I uživaj. Unucima neće ništa faliti.

Znaš onu devojku što je dugo gledaš dok zajedno čekate autobus. Ona sa jamicama na obrazima i dugačkim trepavicama. Što miriše na ljubičice. Nemoj mi se tu praviti da ne znaš, kad znam da znaš. Jedno jutro si stajao blizu nje i osetio kako miriše na ljubičice. I na san. Na obrazu joj je još uvek bio nabor od jastuka. To ti je bilo tako slatko. A tek njen glas… Ta zvonka melodija koju bi mogao slušati dugo, dugo… Pa, samo da ti kažem da živi u tvojoj blizini. Možeš je naći na Fejsbuku među prijateljima tvog druga iz detinjstva. Prepoznaćeš je na slici sigurno. Te jamice na obrazima se ne zaboravljaju. Čestitaj joj Novu godinu. Pozovi je sutra na Reviju starih filmova u bioskopu kod Pošte. I nemoj da oklevaš. Nikad nećeš saznati šta bi se desilo, ako ne probaš…

Znaš onog drugara sa kojim ne pričaš već pet godina? Da, onog što ste se posvađali zbog one devojčice koju si ti prvi upoznao, a on je smuvao i posle tri dana ti je predstavio kao novu devojku. Javi mu se. Teško mu je. Otac mu je bolestan. A sa tom devojkom se ne čuje odavno. Ispostavilo se da je sponzoruša najobičnija. Bilo mu bez veze da te zove i da se pravda, jer zna da je pogrešio. Daj i ti malo od sebe pa ćete ponovo ići četvrtkom na pivo. Znam da ti nedostaje.

Ne moraš da se trudiš da čestitka stigne svakome iz tvog imenika. Bitno je da pokažeš ljubav i pažnju onima koje voliš i koji su ti najbliskiji, onima koji su ti važni. Da voliš sebe. Da poštuješ sebe. Da želiš uvek onoliko koliko možeš sebi da ispuniš, jer je tad sreća zagarantovana. Da imaš pored sebe onaj jedan par očiju čiji pogled topi svaku tvoju ledenu misao. Čije reči greju, a ruke leče. To je sasvim dovoljno za sreću i u ovoj godini ali i u svakoj sledećoj.

Štikle

Pre neko jutro idem ja na posao, a napolju poledilo sve. Pao sneg, pa se topio, pa pala kiša, pa otišla temperatura u minus, pa ja idem ulicom sitnim koracima i raširenih ruku da što bolje održim ravnotežu. Prvih 100 metara od kuće, već sam se dvaput okliznula i žestoko prepala pa moram da stanem da se smirim. Mislim se u sebi, ne’š ti stić’ na pos’o do prek’sutra ‘vakim tempom. Iza mene ide komšinica, ma šta ide, šiba po onom ledu i to u čizmama sa visokim potpeticama. Dok ja idem sva ukočena u ravnim „oksfordicama“. Projuri pored mene i pita me jel’ to idem na posao? Jok, rek’o, e’o krenula na svetsko prvenstvo u umetničkom klizanju, fali mi samo ona šljokičasta haljinica.

Jedva nekako stignem do autobuske stanice i čistog asfalta koji ne klizi. Smrzavam se jedno dva’es’ minuta čekajući autobus. Ljudi na stanici su maskirani u robote i pljačkaše. Samo im oči vire. Vidim jednu mlađu ženu, ima na sebi suknju i čizme do kolena sa potpeticom visokom barem 10 centimetara. I gledam je kako graciozno šetka po stanici čekajući autobus. Vidi se da nije ukočena i da joj visina tih potpetica ne predstavlja nikakav problem. Mene zabolele noge samo gledajući u nju. Uvek sam se divila takvima.

Počeh se prisećati svojih iskustava sa visokim štiklama i platformama. Još kao mala sam obožavala da obujem mamine cipele sa tankom štiklom i da hodam po popločanom hodniku, jer mi se sviđalo kako te štikle „kuckaju“ dok hodam. Zamišljala sam kako ću i ja jednog dana nositi takve cipele i biti kao mama.

Mislim da sam bila šesti ili sedmi razred kad sam prvi put obula cipele sa potpeticom. Ne tankom i visokom, nego debelom potpeticom od nekih 3 do 4 centimetra. Eto, svidele mi se te cipele i moji mi kupili. Muko moja. Prvih sedam dana sam imala utisak da ću svaki čas na nos da padnem. Bolela su me leđa jer sam hodala ukočeno kao da sam preparirana. Jedva sam se nekako navikla da hodam normalno, opuštenih mišića na nogama.

U osmom razredu sam tako tresnula na ledu u cipelama sa potpeticom visine 5 do 6 centimetara koje su meni izgledale kao da su visoke bar 15, ali eto, hoću ja takve cipele.

Prve „prave“ štikle sam nosila na maturskoj večeri. Crne salonke u kojima sam danima hodala po kući ne bih li se navikla. Sećam se da mi je u povratku sa maturske večeri došlo da ih skinem i zafrljačim u prvi kontejner jer su me stopala nenormalno bolela. Razmišljala sam u sebi, koje li budale nose ovo svaki dan i da li je moguće da trpe ovakve bolove samo zbog lepote. Zato sam sledeći put stala na visoke potpetice tek kad sam se udavala. To je valjda jedini put kad mi nisu predstavljale problem, jer nisam imala vremena da se nerviram zbog toga. Da sam ikako mogla, nosila bih starke ispod venčanice. Sa ovom pameću i bih, sigurno. U međuvremenu je stigla moda isuviš visokih potpetica. Gledala sam devojke kojima stopalo stoji u nenormalnom položaju, skoro da hodaju na prstima, ali bože moj, bitno je biti moderan. Uvek se setim komentara jedne poznanice mog muža koja je, krajem osamdesetih, govorila kako joj se vrti u glavi od visine kad stane na štikle.

Posebno mesto u mom životu imaju jedne crvene cipele sa tankom štiklom koje sam sa zadovoljstvom nosila nakon pretrčanog četvrt maratona, sa koga sam direktno otišla na venčanje moje rođene sestre. To je jedini put da sam zaista uživala noseći cipele sa visokom potpeticom. Izgleda da i to zavisi od raspoloženja.

Tada bih nastavila da trčim na štiklama, da je trebalo.

Čuvam ih i sad za posebne prilike. One su za mene kao čarobne cipelice koje je imala Doroti iz zemlje Oz.

Fotografija/privatna arhiva

Naslovna fotografija by Pexsels

Dragi Deda Mraze

Preskočiću onaj patetični uvod kako sam bila dobra, kako zaslužujem neki divan poklon, i bla bla bla… I ti i ja znamo da nisam bila dobra i da nema šanse da pogodiš moj ukus što se tiče poklona. To nije zato što nisam bila dobra, nego zato što sam teška k’o crna zemlja i po nekad neću ni kako ja hoću. Ja ne želim zlato ni krzna ni putovanje u neku egzotičnu zemlju. Niti želim parfem niti tvog golišavog unuka niti balsku haljinu. Tek tu nema šanse da potrefiš moj ukus, a to svakako mogu sama pa ne bi bila fora. Za haljinu dodatno nema šanse da potrefiš veličinu, a ti ne bi želeo da se ja za Novu godinu osećam sjebano jer mi je uska balska haljina i da onda tebi sjebem komplet marketing kod dece, pa ćeš đavola onda dolaziti na kolačiće i mleko. Ima svi da ugradimo fasadne kotlove na gas, pa se ti provuci kroz one rešetkice majčin sine… Khm… Elem, cenjeni Deda, kao što znaš, ja i ti smo imali dil. Kao što ga imaš i sa svakim drugim detetom. Ti dolaziš svake Nove godine i donosiš poklone, mi za uzvrat budemo dobri i ne pravimo sranja. E vidiš, Deda, ti si mene žestoko ispalio. Dobijala sam poklone prvih devet godina života, a posle toga počeo rat i cvrc! Nema meni paketića. Ni sestri. Ni svoj ostaloj deci u komšiluku. U gradu. U državi. Svi ispaljeni. Doduše, stavili su barikade i pucali na sve što leti, pa te donekle razumem zašto nisi dolazio. Al’ đe ti je ta magija, aman? Samo da znaš, čekali smo te… Na kraju su nam dali nekakve lanč pakete namenjene vojnicima, unutra bila kakao krem tabla i puter kikiriki, pa u nedostatku slatkiša to nam bilo veliko k’o kuća. Zamisli da nije bilo čak ni tvoje Koka kole? Ja ne znam kako je to moguće, al’ jebiga, ovo je Balkan, ovde je normalno sve što nije normalno.

Uh, opet se udaljih od teme. Dakle, dragi Deda Mraze, ove godine, pod broj jedan, želim autobus. Čekaaj, stani… Ne odmahuj mi glavom kao da kontaš šta hoću da kažem kad ne kontaš. Ne želim ja igračku autobus, nego pravi pravcati autobus. I ne, neću ja da ga vozim. Postoje ljudi kojima je to posao. I ne mora da bude preterano moderan i skup. Neki najobičniji. Da ubacim ovima iz GSP-a u vozni park pa da konačno pojačaju liniju broj 5. Danas je bila tolika gužva da sam uspela da prebrojim sve vaške u kosi jednog cigančeta, da skontam da je jedna teta spremala ribu za ručak i da nešto što je dodirivalo tj pritiskalo moje dupe od pozadi nije ničija tašna nego ruka jednog srednjoškolca. Kad su me ispalili napolje kroz vrata prepipala sam se i mislim da mi je jedno rebro slomljeno i da nikad više u životu neću jesti ribu. Deda, ako si čovek, tj Deda, molim te, imaj razumevanja. Nemoj da se vozimo k’o stoka u dvadeset i prvom veku i to kao kandidati za Evropsku uniju. Sramota od sveta. I nemoj da ti ovako mlada zapatim neku zaraznu boleščinu jer moram nos da nabijem u rukav jednog komunalca koji je do pre pola sata istresao kante za smeće. Nije diskriminacija, svega mi, nego samo želim da svako ima bar dva centimetra slobodnog prostora u javnom prevozu. Nije pristojno a nije ni zdravo.

Druga stvar koju želim je Call Centar. Šta je sad? Što se hvataš za glavu? Pa sačekaj da završim, aman. Ostao si mi dužan paketiće bar za 5 novih godina. Možeš makar da razmotriš moje ideje. Znaš Deda, kod nas ovde se sve svelo na nekakvu listu čekanja. Kod lekara, kod obućara, kod kozmetičara. Liste za operaciju, spisak upisane dece u vrtić, spisak primljenih đaka u srednju školu, pa brucoša na faks, pa lista čekanja u ambasadama… Eheeejj, kad smo već kod ambasada… znaš šta? Bolje da ti nama doneseš nekoliko onih autobusa sa početka pisma, pa da mi idemo gde je bolje… Jedan čarobni kol centar nam ne radi posao jer nam je birokratija sranje i u državnim institucijama caruje korupcija. Daj ti meni autobus pa da idem odavde… Ovde se džaba i truditi uraditi bilo šta za opšte dobro. Svemu mi nađemo manu i ništa nam ne valja. Kad bolje razmislim, znaš šta? Ne treba mi ni autobus. Daj ti meni 10 slobodnih dana u sledećoj godini da mogu doći vidjet’ mater i ćaću. Vizu sam već dobila. Za autobus ću se snaći već nekako…

Poetična jutra (V)

Teški se kapci sklapaju pod teretom umora, ali san, stara lopuža na koju teško da možeš računati, nikako da se dovuče iz crnila noći. Trepavice lepljive od suza stvaraju zamućenu sliku od mesečine i obrisa u mraku. Obgrlim se rukama da lakše zaspim. Dodirujem mekanu, glatku kožu nadlaktica i čudim se kako je tako nežna. Kao da je tuđa, nikako moja. Bole me pluća od želje za vazduhom koga nikako da mi bude dovoljno. Mozak mi je poput komandne table u svemirskoj stanici. Hiljadu signala i lampica odjednom. Panika. Strah. Grozni, dobro poznati osećaj u dnu stomaka koji preti da se pretvori u vrtlog od haosa i proguta me. Ramena su mi povijena napred od tereta koji nosim godinama. Ima nešto u tim ramenima. Teret koji nosiš može da te prevagne napred, pa da tresneš licem o tlo. Povrediš se. Možda i ne ustaneš nikad više. Isto tako, na ramenima možeš dobiti krila. Valjda sve zavisi od toga kako živiš. Zavisi od tebe. Sve zavisi od tebe. Od mene.

Rusija je daleko. Kažu da tamo ima bajkovitih predela pod snegom. Ja volim sneg. Daleko su i Alpi. Sigurna sam da me negde u nekoj planini pod snegom čeka moja koliba iz snova, sa kaminom i velikim prozorom kroz koji blista zaleđeni predeo u zimskim noćima i daje svemu magičan sjaj. Za sad samo skupljam knjige kojima ću napuniti moju kolibu. I sitnice koje nemaju nikakvu materijalnu vrednost, ali meni znače. I ljubičasto ćebence koje mogu da prebacim preko kolena dok sedim u stolici za ljuljanje sa šoljom vrele kafe u ruci.

Daleko je zagrljaj. Topao i utešan. Snažan. Hiljade kilometara su daleko ljudi koji stoje pored mene. Hiljade i hiljade herca su daleko njihove talasne dužine od mojih. Kao Venera i Gornji Milanovac. Niđe veze.

Glava mi polako postaje teška. Žar sa ko zna koje cigarete noćas mi pada po prstima i peče me. Ne radim ništa da sprečim bol. Samo posmatram crvene mrljice na koži koje ostavlja žeravica. Cigareta se gasi sama od sebe. Polako počinje da sviće. Ustajem i polazim za obavezama koje me čekaju. Nema veze. Spavaću drugi put. Bitno je da sam pregurala noć. A zora? Prelepa. Zimska. Čeka me da izađem na ulicu da me pomiluje po obrazu i kaže: “ Ne brini, preguraćemo i ovaj dan.

Tu je i Balašević čiji stihovi leče i razdiru u isti mah…

„Kad odem…

Kad me đavo isprati glavnim sokakom

I kad mesečina zaveje moj trag…“