Oštre ivice

Ne mogu više ništa što je oštrih ivica. Ne znam da balansiram da se ne posiječem. Mene nosi strast. Ljubav prema životu i ljudima. A to se ne može u rukavicama i ne može se kalkulisati i balansirati. Zato se posiječem svaki put. I skoro da iskrvarim na smrt. Već budem visoko iznad svog tijela i gledam budalu kako krvari i ne radi ništa da to spriječi. A mogla bi. Nego misli da je negdje sigurno pogriješila i da je takav ishod neminovan. Da zaslužuje kraj u lokvi krvi koju je napravila posjekotina na riječ.

Svaki put se desi čudo. Pojavi se iskra i život pobijedi. Vrati se sa ivice. Svaki put sa oštre ivice.

Trebaju mi blage konture. Ništa oštro i sa mogućnošću da povrijedi. Pa makar bila i „gumena ćelija“ bijelih zidova. Treba mi emocija koja će ublažiti oštrinu bola u stomaku i oštrinu pritiska u grudima, svaki put kad pomislim na šaroliku sebe u svijetu punom oštrih ivica.

I da nije sve puno oštrih, jasnih linija koje kažu: „moraš to i to, treba tako i tako“. Samo neka budu malo blaže. Onda ni bol u sljepoočnicama neće biti tako oštar i ivice razuma će postati jasno uočljive. Ali neće biti oštre.