Sonja Simeonović – Dama sa šeširima

Pozove me moja drugarica Ivana na reviju šešira. Ivana uvek ima neke super ideje, od pozorišnih predstava, kuturnih događaja u gradu, do, eto, revija. Dolazim, kažem ja. Nikad me nisu nešto naročito privlačile revije, ali ovo je nešto drugačije i moram to da vidim. Kaže Ivana, možeš da budeš i model na reviji, ako želiš. Idi begaj, kažem joj, kakva ja i model, nije to za mene…

Dolazim u dogovoreno vreme ispred Omladinskog centra “ Crna kuća- CK 13″, gde se održava revija. Ivana kasni. Kaže mi da uđem unutra i da se slobodno javim Sonji, devojci čija je to revija. Ulazim u dvorište Omladinskog centra u kome već ima priličan broj ljudi, a većina žena nosi šešire. U trenutku ugledam krhku devojku koja razgovara sa, pretpostavljam, novinarkom ( držala je diktafon) i obe imaju šešir na glavi. Shvatam da je to Sonja. Sačekam da završe pa da priđem da joj se javim. Završavaju razgovor i devojka u zelenom, elegantnom kombinezonu i sa prigodnim šeširom na glavi se okreće i polazi u mom pravcu. Osmeh joj blista dok gleda okolo ljude koji su došli na njenu reviju. Iz nje isijava ponos i radost. Krećem joj u susret. Primetim da Sonja teško hoda. Ali osmeh ne skida. Prilazim i predstavim se. Osmehuje mi se i pozdravlja me. Zamolim je da mi odgovori na par pitanja, na šta ona rado pristaje. Mene drma trema. Prvi put u životu radim intervju. Plašim se da nešto ne pogrešim, da ne pitam neku glupost. U tom trenutku, Sonja je za mene veličina koja se meri količinom samopouzdanja i ogromnog zadovoljstva postignutim. Zelene oči joj blistaju i u kombinaciji sa osmehom me ohrabruju, toliko da sam do kraja razgovora sa njom ipak odlučila da budem model na reviji i nosim jedan od njenih šešira.

Sonja, odakle inspiracija za pravljenje šešira?

– Trebalo mi je nešto što bi ljudima bilo prva asocijacija na mene, a da to nije moj invaliditet. Šešire volim još od detinjstva. Trebalo mi je nekoliko godina, od kako me je poznanik prvi put „vezao“ za šešir, tj zapamtio me kao osobu koja stalno nosi šešire, dok nisam počela samostalno da ih pravim. Pre toga mi je bilo potrebno dugo vremena da se oslobodim i uopšte počnem da nosim šešire. Obzirom da sam već tkala, odlučila sam da samostalno pravim šešire. Trebalo mi je 8 meseci da napravim svoj prvi šešir, odnosno da moja prvobitna „krpa“ postane šešir. Sada su šeširi moj identitet.

Tvoji šeširi su unikatni?

– Da. Moji šeširi su unikatni i ne robuju trendovima. Svaki šešir je ručno izrađen. Ja, u suštini, i ne mogu da napravim dva ista šešira, jer od puno toga zavisi kako će šešir ispasti. Na primer, zavisi kakva je temperatura i kakav će oblik šešir dobiti na kalupu. Kao što ni frizeri koji prave unikatne frizure ne mogu da naprave dve iste, tako i ja teško da mogu da napravim dva ista šešira.

Od kakvog materijala izrađuješ šešire?

– Pravim ih isključivo od prirodnih materijala, gde je najzastupljeniji lan.

Da li su šeširi samo tvoj hobi ili možeš i da zaradiš od prodaje?

– Za sada je isključivo hobi. Izrada šešira me ispunjava. Volim da putujem, da se družum i da upoznajem nove ljude. Šeširi su mi sve to omogućili. Imam tri do četiri revije godišnje u svom gradu, kao što je ova večeras. U planu za ovu godinu je i revija u Zaječaru i Trebinju. Prošle godine sam imala reviju u Zrenjaninu i Subotici. Jako sam srećna kada vidim koliko ljudi dođe na moju reviju. Večeras dolazi devojčica koja ima 5 godina, i ona će na reviji nositi moj šešir. Ona nije samo kćerka moje drugarice, nego neko ko će nositi moj šešir i ja sam jako srećna zbog toga. U Zrenjaninu je moj šešir na reviji nosila gospođa od 60 godina. U Subotici sam imala reviju nekih pedesetak modela, što je prilično mnogo i teško da će se ponoviti revija u tom broju modela. Sve žene koje su došle na reviju bile su hrabre da preuzmu ulogu modela i ponesu moj šešir, što me je učinilo ponosnom.

Čime se inače baviš?

– Ranije sam bila podpredsednica Centra „Živeti uspravno“ koji se zalaže za samostalnost ljudi sa invaliditetom. Sada sam zaposlena u Centru bez funkcije podpredsednice. Ja volim da kažem za sebe da sam po zanimanju slobodni umetnik, iako sam završila studije ekonomije i imam zvanje diplomiranog ekonomiste.

Za kraj, želim da te pitam da li bi mogla za mene da napraviš jedan veštičiji šešir, obzirom da sam ja „Veštica bez metle“, ali nisam bez šešira?

– Naravno da ću ti napraviti. Takav šešir je za mene izazov, a ja volim izazove. Biće to pravi veštičiji šešir od slame sa crnim ukrasima…

Odlazim sa revije oduševljena. Što šeširima, što Sonjom. Kažu njeni prijatelji i poznanici da pleni svojom pozitivom i kad su neraspoloženi, njeno društvo čini da se osećaju bolje.

Grad Novi Sad je bogatiji za jednu umetnicu po kojoj će, između ostalih, postati prepoznatljiv. To je Sonja Simeonović i njeni šeširi.

Fotografije/ Sonja Simeonović, privatna arhiva

Neću!

Za nas, žene, uvreženo je mišljenje da često ne znamo šta hoćemo. I to je tačno. Relativno. Jer i muškarci često ne znaju šta hoće. Evo, ja, na primer, znam šta NEĆU!

  • Neću da gledam rijaliti programe, niti želim da čitam ni slušam o njima. Vređa mi inteligenciju.
  • Neću da se smejem ljudima ometenim u razvoju koji, zahvaljujući društvenim mrežama i TV-u, budu izloženi javnosti bez njihove saglasnosti. To mi je jadno.
  • Neću da se smejem ni ljudima sa niskim koeficijentom inteligencije koji su se svesno izložili javnosti, umislivši da su nekome interesantni, bez trunke duhovitosti i isključivo vođeni najnižim ljudskim porivima.
  • Neću da mi diktiraju modne trendove kojekakvi kreatori koji su umislili da baš oni treba da diktiraju modne trendove, pa manekenki na reviji nataknu kantu za smeće na glavu i to zovu visokom modom. Uostalom, ko još nosi modele visoke mode u stvarnom životu?
  • Neću da živim u dvadest prvom veku bez kanalizacije, u jednom od najvećih gradova u bivšoj Jugoslaviji, pa dok ostatak sveta brine gde će na letovanje, ja se brinem da mi se ne prelije septička jama. Iako uredno plaćam komunalne usluge koje pokrivaju i kanalizaciju.
  • Neću da se učlanim u političku stranku da bih dobila „državni“ posao, niti bilo kakav iole normalan posao.
  • Neću da plaćam porez državi koja se raspada, ali za moje pare kupuje avione koje će koristiti predstavnici Vlade.
  • Neću da vozim slalom po jednom od najvećih gradova u bivšoj Jugi, da bih izbegla rupe na putu, koje se vrlo često ni ne mogu izbeći.
  • Neću da mi dete u školi maltretira nasilnik, pa da kao kaznu za maltretiranje mog deteta dobije da farba ogradu i sadi cveće.
  • Neću da kupim detetu smart telefon od 200 eura, samo zato da se ne bi odvajalo od većine.
  • Neću da živim u društvu koje ljude vrednuje po broju kilograma telesne mase i broju nula na bankovnom računu.
  • Neću da živim u društvu koje smatra da je žena koja uživa u seksu- kurva.
  • Neću da mi o poštenju pričaju najveće moralne kurve.
  • Neću da živim u društvu koje muškarca koji poštuje svoju partnerku, smatra slabićem i papučarem.
  • Neću da se vozim gradskim autobusom u kome mi bar jednom nedeljno nestane vazduha.
  • Neću da živim u društvu koje ženu koja je imala pet partnera, smatra kurvom, a muškarca koji je imao pet partnerki smatra “ facom“ „frajerom“, itd…
  • Neću da govorim i radim samo ono što može doneti materijalnu korist.
  • Neću da ustanem u autobusu babi koja je u 7 ujutru krenula na pijacu, kad je najveći špic, a ima na raspolaganju svo vreme ovog sveta.
  • Neću ni da gledam kako niko neće da ustane u autobusu roditelju sa malim detetom, trudnici, iznemogloj osobi…
  • Neću da živim u društvu u kome većina neće da čita ništa što je duže od dve rečenice.
  • Neću da živim u društvu u kojem roditelji ne uče decu da treba poštovati određene autoritete, a uče ih da se parama sve može kupiti.
  • Neću da živim u društvu u kome nastavnik strahuje od učenika.
  • Neću da živim u društvu koje se odreklo svojih gastronomskih specijaliteta u ime komadića nečega što lepo izgleda na tanjiru i skuplja mnogo lajkova na mrežama. Baš me zanima jesu li se najeli od toga što kače po Fejsbuku i Instagramu!!?
  • Neću da tolerišem roditelje čija deca urlaju na javnom mestu jer im nisu kupili nešto što su želeli.
  • Neću da živim u društvu u kome roditelji leče sopstvene komplekse na deci.
  • Neću da živim u društvu u kome roditelji kćerki od 14 godina dozvoljavaju i plaćaju nadogradnju noktiju dužine 5 cenitimetara, i puštaju je u školu komplet našminkanu.
  • Neću da mi dete živi u društvu u kome je normalno da ti drugarica iz razreda pošalje poruku : “ Hoćeš da ti popušim? Za soma?“ U sedmom razredu osnovne.
  • Neću da mi dete viđa oca tri puta godišnje, jer je morao da ode da radi u inostranstvu.
  • Neću da gledam svoje dete kako pati zato što se odvaja od drugara, škole i svog dosadašnjeg života, zato što trebamo da idemo kod tate u inostranstvo.
  • Neću ni ja da moram da idem u to inostranstvo, jer ja ovu zemlju volim, Balkan mi je u krvi, ali moram…
  • Neću ništa da moram, ali izgleda da ipak moram da moram…

Mojih 25 omiljenih knjiga

Vidim ovih dana, kolege blogeri objavljuju spiskove svojih 25 omiljenih knjiga. Pročitala sam svaki od postova na koji sam naišla. Jako mi se svidela ideja, podsetila me malo na ono upisivanje u leksikone, kad smo bili školarci. Ako ovo čita neko od mlađih generacija, neka ukuca u internet pretraživač: “ leksikoni“. Ne, to nisu one debele knjižurine sa rečima, nego je to bio naš “ Fejsbuk“ pre Fejsbuka. Odoh ja daleko…

Elem, naučila sam da čitam sa nekih 5 godina. I od tada, valjda, nisam prestala. Imala sam 9 godina kada je počeo rat u BIH, škola nije radila, vrlo često nije bilo struje, a ja ni tada, kao ni sada, ne mogu da ne radim ništa, počela sam da čitam. Knjige za odrasle. Prvo sam krenula da „plevim“ maminu „biblioteku“ koja se sastojala od romana H.C. Mahler, M. L. Fischer i tome slično. Išla sam redom. Gutala ih. Opominjali su me da ću kičmu iskriviti saginjući se nad knjigom čija slova nisam dobro videla pri svetlosti sveće. Opominjali su me da ostavim knjigu kad dođu gosti, jer nije kulturno čitati kad imamo goste. Čitala sam skoro sve što mi padne pod ruku, a što sam iole mogla da razumem. Dečiju literaturu sam, takođe, proždirala. Negde u osnovnoj školi sam počela pisati spisak pročitanih knjiga, i mislim da sam prestala kad je cifra prešla pet stotina, jer sam one s početka, one bljutave romane, skroz zaboravila. U srednjoj su mislili da sam luda, zato što sam, pred kraj polugodišta, kad je na časovima dosadno, ja čitala “ Rat i mir“. I pored svega toga, ima još gomila naslova, prvenstveno klasika, koje treba da pročitam.

Mojih 25, možda ne omiljenih, nego dela koja su na mene ostavila utisak:

  • Branko Ćopić- Pionirska trilogija
  • Branko Ćopić- Prolom
  • Sergej Jesenjin- Ispovijest mangupa
  • Borisav Stanković- Nečista krv
  • Ken Kessey- Let iznad kukavičijeg gnijezda
  • Margaret Mičel- Prohujalo s vihorom
  • Đovani Bokačo- Dekameron
  • Dž. R. R. Tolkin- Hobit
  • Dž. K. Rouling- Hari Poter
  • Ursula Legvin- Trilogija o Zemljomorju
  • Justejn Gorder- Misterija Pasijansa
  • F. M. Dostojevski- Poniženi i uvređeni
  • Den Braun- Da Vinčijev kod
  • Vilijem Pol Jang- Koliba
  • Haled Hoseini- Hiljadu čudesnih sunaca
  • Haled Hoseini- Lovac na zmajeve
  • Malala Jusufzai- Ja sam Malala
  • Ejbraham Vergeze- Kapija suza
  • Dolores Canon- Nostradamusova istina
  • Harlan Koben- Nestao zauvek
  • Donato Karizi- Lovac na duše
  • Šarlot Bronte- Vilet
  • Emili Bronte- Orkanski Visovi
  • Herman Hese- Srećan je ko ume da voli
  • Momo Kapor- Konte
  • Dragoslav Mihajlović- Kad su cvetale tikve
  • Dragoslav Mihajlović- Petrijin Venac
  • Agata Kristi- Ubistvo u Orijent ekspresu
  • Henrik Sjenkevič- Kroz pustinju i prašumu
  • Branko Ćopić- Ne tuguj, bronzana stražo