Lažljivica

Ružno zvuči, jel da? Odmah ste zamislili ženu, relativno mladu i relativno lijepu, beskrupuloznu, arogantnu, spremnu na sve zarad ostvarenja svojih ciljeva. Neku koja bezočno laže, i bez ikakve zadrške povrijeđuje ljude oko sebe, ne bi li dobila to što želi. Riječju, ženu koja nema skoro nikakvu ljudsku vrijednost. Koliko takvih poznajete? Jednu? Pet? Pedeset? Koliko ste je puta osudili? Da li ste ih, ikada, pitali za razloge takvog ponašanja? Šta ih je učinilo takvima? Onda se zamislite, lažemo li mi svi? Žene, muškarci, svi…? Šta je laž i kakva je njena pozadina? Da li je laž iskrivljena istina ili od ugla posmatranja zavisi da li će laž biti definisana kao takva? Šta je, uopšte, laž? Laž je tvrdnja suprotna istini. Postoje ljudi koji lažu iz navike, ali ima i onih koji nisu svjesni da lažu jer je njihova stvarnost drugačija. Takođe, postoji i mišljenje da je laž nedovoljna preciznost. Laganje je, opšteprihvaćeno, negativna osobina. Da li je? Postoji li pozitivna laž? Da li ste ikada rekli djetetu da ga neće boljeti kada bude dobijalo injekciju? Znate li koliko ste ga povrijedili kada ste izigrali njegovo povjerenje? Iako je laž da ubod neće boljeti izgovorena za njegovo dobro, za viši cilj, da bi dijete primilo lijek i ozdravilo? Hoće li vam vjerovati sljedeći put?

Svi mi lažemo. Manje ili više, sa razlogom ili bez njega, ali lažemo. Lažemo roditelje, partnere, prijatelje, djecu, poznate i nepoznate ljude. Lažemo sebe. Da li je i koliko je laž loša i kakve posljedice nosi?
Ne znam za vas, ali ja u svom okruženju imam priličan broj lažova. Poznajem ženu koja neprestano ponavlja svoju viziju istine, iako na početku odlično svjesna da izgovara laž, ali želeći da nametne svoje mišljenje kao jedino istinito, ubjeđuje prvo sebe da je to što govori istina, pa onda i ljude oko sebe. Sto puta ponovljena laž postaje istina. Kažu. Ovakvi ljudi su vješti manipulatori, žele sebe da predstave u najboljem svjetlu, pa se najčešće predstavljaju kao žrtve, jer se na sažaljenje najlakše ubiraju simpatije. Na svaki nagovještaj sagovornika da bi tvrdnja mogla biti lažna, podižu ton, ili jednostavno odlaze, svjesni da su poraženi. Ali i dalje ostaju pri svojim tvrdnjama.
Poznajem jednog mlađeg muškarca čija je svaka treća izgovorena riječ- laž. Ako ništa, slagaće kad je ustao ujutru, šta je jeo i tome slične, banalne stvari. Ima žestoku potrebu da bude u centru pažnje, da bude prihvaćen i omiljen. Izmišlja kojekakvu rodbinu koja živi u dvorcima negdje u inostranstvu, sa sve poslugom i kočijama za vožnju po ogromnom parku dvorca. Pozadina svega je to što on sam sebe ne prihvata, jer je drugačiji, pa, vjerovatno, želi da skrene pažnju sa svoje neobičnosti nečim još neobičnijim. Šta je tu stvarno po srijedi, ostavljam psiholozima. Fascinantna je činjenica koliko ima bujnu maštu, i koliko ga je lijepo slušati dok priča. Ne ugrožava i ne povrijeđuje nikoga, osim, pretpostavljam, sebe.
Poznajem jednu mladu ženu koja je slagala svog muža i djecu da ide na službeni put, a otišla je u inostranstvo na operaciju. Htjela je da ih poštedi straha i brige. Kada se vratila, blijeda i iscrpljena, muž se naljutio zato što je krila od njega nešto tako ozbiljno i danima nije razgovarao sa njom. Ona je imala najbolju namjeru, sama je prošla kroz strašnu neizvjesnost, bez ikoga da je makar drži za ruku. Na kraju je bila kriva i suprugu i djeci i roditeljima. Zato što ih je lagala i obmanula.
Poznajem, takođe, jednu ženu koja laže sebe. Drugima govori istinu, itekako. Sebe laže da sve što nema, to joj ne treba. Laže sebe da nije dovoljno dobra i za svaku lošu stvar u životu, krivi isključivo sebe. Laže sebe da je srećna i zadovoljna. Laže da je jaka. Uporno i uporno ponavlja da sve može sama i da joj ne treba niko. Tako se i ponaša. Prije neki dan mi je ispričala da samo noću skida lažljivu masku i , po nekad, plače do jutra. Plače sve dok suzama ne ispere svaku moguću laž u kojoj danju živi. Dok, pred zoru, uspijeva da uhvati malo sna, suze joj se suše na licu i stvaraju podlogu za novu lažnu masku sa kojom će da pregura slijedeći dan.
Svi mi lažemo, priznali to ili ne. Lažemo da smo dobro, a nismo. Lažemo da nam nije ništa, a svašta nam je. Tužni smo, boli nas i fali nam. Fali nam ljubavi i razumijevanja, fali ljudska topla riječ. Lažemo da bi smo izbjegli kopanje po sopstvenim ranama. Lakše se praviti da je sve u redu.

Mojih prvih trideset i pet

Volim rođendane. Naročito volim svoj rođendan. Ne mogu da shvatim ljude koji kažu da im je taj dan isti kao i svi drugi. Ja se, nekako, osjećam posebno. Kada sam bila mala, moj djed bi, čim oko Nove godine okači na zid novi kalendar, crvenom bojom zaokružio moj i sestrin rođendan, da se odmah razlikuju od svih drugih dana u godini. On me je, valjda, navikao da je taj dan poseban.
Rodila sam se prvog dana proljeća, zato se zovem Vesna, (op.aut.) sredinom osamdesetih, pa spadam u onu generaciju milenijalaca, specifične generacije koja je, po mnogo čemu, najebala.
Danas punim trideset i pet. Opaaa! Ne može da se prebroji više prstima, nego bi mi trebalo tačno tri i po para ruku. Jutros se gledam u ogledalo. Tražim na licu taj broj trideset i pet, mora biti tu negdje. Zapisan je u ovim sitnim borama oko usta. Lažem, to je zato što sam strastveni pušač. Ima ih na čelu i malčice na vratu. Znači, nije strašno. Oči su mi iste, i dalje mijenjaju boju od plave, preko ljubičaste do zelene, zavisno od raspoloženja. Kao što mi se i akcenat mijenja, jer kad sam ljuta, automatski se resetujem na onaj tipični sarajevski. Onaj što mi je zapisan u genima. Što bi se reklo modernim jezikom, vratim se na fabrička podešavanja.

Evo, čitav dan danas, majke mi, trudim se da budem žena od tri’es’ pet godina, šta god to značilo. Znači, nema glupiranja, nema glasnog smijeha, kukaj na državu, na cijene, na muža, na dijete, na rodbinu, na celulit, na kilograme, na meteoropatiju, na godine…Kakve, bolan, godine..? Ja se osjećam odlično. Naučila sam da cijenim sebe, konačno. Shvatila sam šta mi stvarno odgovara a šta ne. Prestala da se opterećujem time da budem dobra svima. Kome ne odgovaram, neka me zaobiđe. Naučila sam da kažem da NEĆU da pijem kafu sa šećerom, jer odlično znaš da mi takva ne prija, i bez obzira što si se zajebao i sipao mi šećer, neću je popiti ni iz kurtoazije. Pa šta god ko mislio. Konačno sam smogla snage da kažem nekim ljudima da sam prozrela njihove manipulacije i da me, ni pod tačkom razno, neće više praviti budalom. I izgleda da to funkcioniše, stvarno su prestali. Naučila sam da se čovjek u životu jedino i isključivo na sebe može osloniti. Naučila sam da cijenim samoću i tišinu.
Kad kažem tišinu, to ne znači da sam se pretvorila u budističkog monaha. To znači da sam naučila da uživam u njoj…Ili su mi živci stradali, ko će znati. Još uvijek se trudim da slijedim svoje snove, da budem ja u svakom smislu. Još uvijek mi , poslije neke pank svirke, obavezno glas pukne, i to dobro raspoloženje me drži danima. Pank, definitivno, nije mrtav! Kada nema nikog da mi pokloni cvijeće, kupim ga sama sebi. Shvatila sam da je život prolazan, da treba u njemu maksimalno uživati. Da se treba odreći loših misli i osjećanja, jer to samo stvara teret i truje dušu. Shvatila sam da se bolje osjećam kada učinim nešto za nekoga drugog. Bila to najmanja sitnica ili neka krupnija stvar, neovisno o tome da li ta osoba može to da uzvrati ili ne. Naučila sam koliko oslobađa praštanje. Naučila sam da volim svoju kosu, koja me je čitav život nervirala, kovrdžava, gusta i neukrotiva. Pa sam je godinama teglila, mučila, peglala, fenirala i nema šta joj nisam radila, da bih je ukrotila i ispravila. A, u stvari, najljepša je baš onakva kakva jeste, divlja i na svoju ruku. Od kad sam je pustila da bude kakva jeste, ljudi joj se neprestano dive, a ja tek sad shvatam kakva sam budala bila i koliko sam griješila sputavajući nešto čemu je priroda dala da bude divlje i da je, jedino takvo, najljepše.

I sad ja tu vama pametujem, predstavljajući sebe kao zrelu, samosvjesnu osobu, jel da? A još uvijek se najsigurnije osjećam kada se uvučem kod mame u krevet, dok ona još spava, gdje me omami njen poznati, umirujući miris. Iako sam davno odrasla i imam svoju porodicu i svoje dijete koje se, isto tako, nedeljnim jutrima meni uvlači u krevet. Još uvijek uživam u ogromnim šoljama kafe vikendom ujutru, raščupana i u pidžami, odlično svjesna svih obaveza koje me čekaju, i koje, još uvijek, nigdje nisu pobjegle. Po nekad, uveče, prije spavanja, pogledam crtać, i to onaj za skroz malu djecu, gdje nema dijaloga, nego samo mimika, na šta moj sin, tinejdžer, kaže da sam „ pukla načisto“. A mene baš briga, jer uživam gledajući nacrtane ovčice i tako rasterećena tonem u san.
Za mene je kompliment kad mi kažu da sam luda, pa se uvijek isprave i dodaju ono „ pozitivno“. Zaista se trudim gledati život sa vedrije strane, koliko god to nekome zvučalo glupo ili nerealno. Ne vidim svrhu u upornom frustriranju zbog problema koje ćeš, ionako, riješiti. Ili nećeš, pa ćeš se pomiriti sa tim. Još od srednje škole nosim crvene, duboke „ starke“, koje su za mene nešto poput onih mačkovih čizama od sedam milja. U njima se osjećam moćno, i čini mi se, mogu svuda da stignem. Nikad se, nešto posebno, nisam opterećivala time šta okolina misli o meni. Trudila sam se uvijek da budem svoja i pravedna prema svima. Ako sam nekoga nehotično povrijedila, žao mi je. Mnogo se bolje razumijem sa muškarcjma nego sa ženama, pa zato zastupam tezu da muško ženska prijateljstva postoje i stvarno vjerujem u njih.

Ne opterećujem se više ni kilogramima ni celulitom ni podočnjacima. Sve su to tragovi života. Na kraju krajeva, ne čine podočnjaci i celulit moju ličnost. Eto, napunih trideset i pet, a još uvijek ne znam da li sam dovoljno zrela, jer iz mene, često, proviri radoznalo, bezbrižno dijete, koje se raduje sitnicama i posmatra svijet kroz ljubičaste naočare? Ili sam, možda, gospođa u ozbiljnim godinama, koja je, kroz iskustvo, naučila šta je život? Ili ove dvije stvari ne isključuju jedna drugu, nego je najbolje kada su u svojevrsnoj ravnoteži? Dok to ne otkrijem, možda tamo negdje sa četrdeset i pet, i vama preporučujem da svijet malo više gledate ljubičasto, a malo manje ozbiljno. Jer tako se lakše živi.

Vesna Duvnjak

Poetična jutra VII

Ne volim da ustajem rano. Isto kao što Balašević ne voli Januar. Noćna sam ptica, i rano ustajanje mi je uvek teško padalo. Osim ovakvim jutrima. Kad „dođem do pameti“, doduše, samo privremeno. Prvi put u životu mi se ukazala prilika da budem ranim jutrom na obali mora, potpuno sama. Još uvek se štipam po ruci da proverim da li sam stvarno budna.

Ovakvim jutrima shvatim šta je život. Sve nijanse sunca koje se prelivaju preko vode. Svaka nijansa vode koja je čas siva, čas plava, čas ljubičasta, crvena…Svega ima u životu, od sivila do ljubičastih zora. Zvuk talasa, od zastrašujuće buke, do umirujućeg šuštanja pene pri razbijanju od peskovitu obalu. Gde je početak a gde kraj? Život je more. I to je, čini mi se, rekao Balašević jednom prilikom. I on je nasukan u panonskom žitu, kao i ja. Osim što sam ja otišla iz svojih brda i planina u Panonsku niziju. A more me je oduvek fasciniralo. Nepravilni redosled napredovanja i povlačenja. Od zaglušujuće buke do umirujuće, penaste simfonije praćene krikom galebova. O zemlji galebova mi ceo život priča “ Bolero“. Da se ne treba bojati tamo gde se čuje samo pesma i gde pupoljci nikada ne trunu. Gde svako može dostići visinu.

Gledam ribu koja sumanutom brzinom juri ka obali, i taman kad se talas spremao da je izbaci iz vode, vratila se nazad, istom brzinom, ostavljajući dubok trag po površini vode. Tako je i u životu. Srljamo kao da nas talasi nose, a onda se u zadnji čas vraćamo u sigurnost, ostavljajući duboke tragove. Ako imamo sreće da nam talas bude naklonjen. Jer, ne može se baš sve kontrolisati i predvideti.

“ Kamo dalje, rođače?“ Pitao je Džoni jednom. Kamo dalje kad se razbiješ od obalu? Nazad u sigurnost mase ili napred u sigurnost večnosti? Jer u večnost idu samo oni koji se izdvoje iz mase. “ Ko hoće da mre, nek živi. Ko hoće da živi nek mre.“ Rekao je Gavrilo Princip. I dao život za ideju. Slobodu za slobodu. Korak za večnost. Kao i talas. Život za slobodu i lepotu.

P. S. Ne treba me često puštati na godišnji, jer onda stvarno previše filozofiram, a to nije dobro. 😁

Dobro vam jutro 😁 Iliti, Kalimera ❤

Fotografije/privatna arhiva/sva prava zadržana