Na ivici

Para polako počinje da me guši. Skoro sat vremena sam pod mlazom vrele vode, a u mislima ko zna gdje. Nevjerovatno mi prijaju udarci mlazeva tuša tu po leđima, tu negdje između pleća gdje bi vjerovatno bila krila, da ih čovjek može imati. Kažu da se sva napetost u čovjeku skuplja baš na tom mjestu. Umotavam se u mekani, mirisni bade mantil i uživam još malo u toploti koju stvara dodir frotira po mokroj koži. Izlazim iz kade i pogledam se u ogledalo. Tačnije, samu sebe posmatram ispod oka, kao nekoga ko mi je nešto skrivio, ko me je uvrijedio. Skrećem pogled misleći u sebi : „ nisi ti vrijedna toga“. Polako mažem losion po nadlakticama, i duž ruku. Pogled mi zastaje na plavičastim venama sa unutrašnje strane podlaktice. Kako bi ih bilo lako presjeći. Tu su, odmah ispod kože. Iskrvarila bih brzo. Ne bi ni boljelo mnogo. Ne bih smjela gledati. Gledala bih tada u ogledalo ponovo. Da vidim kako će prikaza iz ogledala da reaguje, kako će joj se mijenjati boja lica, kako će nestajati sjaj iz očiju. Da vidim kako će onda i kojom brzinom navući onu nasmijanu masku. Vjerovatno će je izvući od nekud, brzinom koja je meni nezamisliva. Onda će pobijediti. Natjeraće me da zaustavim krvarenje, da uradim sve da da ne pređem ivicu. Kučka snalažljiva! Zato i neću da je iskušavam. Znam da će pobijediti, kao i uvijek kad pokušam da joj doskočim. Vidim kako mi se smije uglom usana, podrugljivo. Okrećem leđa ogledalu odmahujući rukom.
Lagano povlačim pokrivač sa kreveta i uvlačim se u čisti, poznati miris. Spuštam glavu na jastuk i mehanički se okrećem na desni bok. Lampa baca prigušeni sjaj na gomilu započetih knjiga. Iz svake viri obilježivač, a na nekima već vidim i zrnca prašine. Ne. Ne mogu sad. Moram da spavam. Ako ne zaspim ubrzo, onda neću zaspati do jutra, zakasniću na posao, osjećaću se bijedno ako mi se to opet desi. Ne. Neću ni da razmišljam. Najbolje bi bilo da istjeram sve misli iz glave, pa nek se svađaju negdje vani. Neka se nadopunjuju i nadovezuju koliko god hoće, a mene neka puste da spavam. Evo na radiju Jure Stublića, njegov će me glas uspavati sigurno…“ Da je šutnja zlato, ja bih bio bogat…“ Ukrštam ruke preko struka, tako da jedan dlan dođe ispod jednog a drugi preko drugog boka. Na lijevu se stranu ne smijem okrenuti. Tamo je prazno i hladno. Tamo je prozor i iza njega mrak. U mraku su sigurno sve nesanice ovog svijeta, koliko god on smirujuće djelovao. Možda da tamo pošaljem misli, neka se one pate sa insomnijom, a ja da, oslobođena, spavam? Neka se vrate čim mrak nestane, onda svakako moram ustati, ali neka ih uzme sad. Ionako su slični. I one su mračne i donose nesanicu. Odjednom čujem neki poznat glas, tik uz uho, koji kaže da „ u svijetu tajni, mi nismo sami“. Šapuće o pticama koje nikad nisu uspjele letjeti do svojih visina i o tajnama koje imaju svoj poseban svijet. Taj me šapat učini laganom kao pero, nekako mi sve to zvuči poznato, kao da taj glas zna sve o meni. Smiruje me, smanjuje mi broj otkucaja srca i nosi me u mrak. Svjesna sam tog mraka, i nije mi strašan kao onaj napolju, iza prozora. Lijepo mi je. Šapat i dalje čujem, ali sa prekidima. Osjećam kako tonem. Prikaza je skinula masku i sad izgledamo identično. Hvata me za ruku i zajedno tonemo, oslobođene i umirene šapatom.