Po zanimanju-sanjar…

 

– „Ostavi se tih knjižurina, od toga nemaš ništa. Uhvati se nekog pametnog posla.“

– „Zajebi te romantične priče, život je nešto drugo.“
– „Siđi sa tih svojih oblaka, ako li tresneš odozgo, razbićeš se u komade.“
– „Kakva tvoja piskaranja i studije književnosti!!? Lijepo te je slušati kad pričaš, al’ kad budete izlazili iz kafane, piće će morati platiti onaj što te slušao, jer ti nećeš imati.“
– „Kakvi tvoji blogovi i bogovi, to je samo gubljenje vremena.“
– „Ne može od ljubavi da se živi. To možda može u onim tvojim bajkama što ih čitaš i izmišljaš.“
– „Pričaju za tebe okolo da si čudna. Ne družiš se sa komšilukom i čitaš knjige. Misle da si prepotentna.“
– „Jebote, odakle ti snaga da uvijek budeš tako pozitivna i nasmijana?“
– „Skini te slušalice, pomisliće ljudi da izbjegavaš komunikaciju.“
– „Prestani da se smiješ, nerviraš me!“

Pojma vi o životu nemate. Vi ne znate da ja nisam – ja. Znate li ko sam ja? Ja sam ona djevojka sa slike iz neke nedođije, negdje u sred planine, što leži polu-ispružena na trosjedu, u nekoj kolibi sa kaminom i ogromnim prozorom, i samo joj jedna noga viri ispod deke. Ona što u jednoj ruci drži šolju sa kafom, a u drugoj knjigu. Ja sam i ona što je uočiš dok čekaš da semafor prebaci na zeleno, što pjeva iz sveg glasa u svom autu, misleći da je niko ne vidi i ne čuje. Pa kad shvati da su je primijetili, sagne glavu i pokrije lice rukama, smijući se i grizući usnu od stida. Ja sam i ona što je vidiš kako širi ruke kad duva jak vjetar, misleći da će tako dobiti krila.

Ja sam djevojčica koja ide ulicom i rukom dodiruje sve što joj je sa desne strane, samo da osjeti pod prstima različite teksture različitih materijala. Ona što će plastičnim štapićem kuckati po staklu, metalu, drvetu, punoj i praznoj čaši, samo da čuje kakve zvukove stvaraju. Svaki je različit.

Ja sam ona što će predložiti da „skoknemo“ u Beč na koncert benda koji je slušala bar 10 puta uživo, ali muzika je muzika, ljubav je ljubav, a Beč je muzika i ljubav zajedno. Ona što će upasti u prvi autobus, nevažno gdje ide, samo da je daleko, nasloniti glavu i gledati nebo kako se mijenja.

Ona što vjeruje da je za život potreban plus jedan par očiju, u čijem se pogledu i gubiš i pronalaziš. Da je zagrljaj najsigurnije utočište i najbolja utjeha. Ona što vjeruje u ljubav koju ne mogu oštetiti ni umanjiti ni sve navike, računi, problemi i riječi na ovom svijetu. Da je jedino ona izvor života, jedina hrana i vazduh. Da cigareta nije ni slabost ni otrov, nego hrabrost da rizikuješ i prkosiš, pa šta god ko mislio.

Da se vrti pred ogledalom u dugačkoj haljini jer joj se sviđa dodir tekstila dok pada iz vrtećeg kruga u prvobitan položaj. Ona što pravi balone od žvake. Sa trideset i pet. Jedna od onih što smatraju da će svojim malim doprinosom, dajući primjer, promijeniti svijet. I nikad neće prestati da vjeruje u svoje ideale. Ja sam i ona rijetka vrsta službenice na nekom šalteru, prema kojoj se klijenti ponašaju kao da je stvar, mašina, bankomat, i u većini slučajeva od klijenta neće čuti ni „dobar dan“ ni „molim Vas“, ni „hvala“ ni „ doviđenja“, ali će ona takvima, u inat, poželjeti dobar dan i zahvaliti se. (Kako se samo zbune kad im kažeš „dobar dan“ , pa hoće odmah da se svađaju jer su čuli da kažeš nešto, ali ni u kom slučaju ne misle da je to nešto lijepo. „Molim???“, „ Šta si to rekla?!!“ – Rekla sam Vam: „Dobar dan!“ Taj zbunjeni kez je neprocjenljiv. Op.aut.)

Ona što će sa mančmeloa prvo strpljivo pogrickati tanki sloj čokolade, pa tek onda onaj pjenasti dio. Ona što od svih slatkiša najviše voli gumene bombone. I čokoladu sa rižom. I nikakav skup niti popularan slatkiš ne može da zamijeni to dvoje. Ona što voli da pije pivo iz flaše i ne smatra da je zbog toga manje dama. Ona što je odjednom opsjednuta ljubičastom bojom, ali i crvenom još uvijek, pa hoda gradom kao dementni papagaj.

Snovi mogu da se ostvare. Sve zavisi od toga koliko želiš. Znam ljude koji su željeli veliki novac, i zaradili su ga, ali su, usput, izgubili sebe. Izgubili su se zato što nemaju više o čemu da sanjaju. Nemaju šta da žele. Imaju sve i nemaju ništa

Onaj ko zna da sanja, imaće uvijek čemu da se nada. Onaj ko zna da mašta, stvoriće sebi koloritne svjetove, totalno različite od ovoga u kojem živimo, i imaće uvijek kuda da pobjegne kada ga pritisne sivilo. Ovakvi će uvijek moći lako da prepoznaju istomišljenike, jer im je svima glava, po malo, u oblacima.

P.S. Najveći sanjar koga ja poznajem je jedna djevojčica koja ima šest godina. Oduvijek se oduševljavala maminom vjenčanicom. Nedavno je tražila od mame da joj prepravi svoju vjenčanicu, jer je ona riješila da se uda za dječaka iz vrtića za koga kaže da je najljepši i najbolji na svijetu zato što joj je poljubio koljeno koje je udarila kad je pala, i da takvog sigurno nigdje više neće naći. Ali, to psssst… Nisam vam ja rekla…

 

Muke savremenog muškarca-iz ugla jedne žene

 

Dolaskom interneta u naše živote, jer, hej, živjelo se nekad, zamislite, bez te osnovne životne namirnice, žene su dobile veću mogućnost za podići glas u ime feminizma, boriti se za ravnopravnost, iznijeti svoje mišljenje bez neke naročite cenzure. Društvene mreže su im omogućile još jedan korak naprijed, da prikažu svoju ljepotu na fotografijama rodbini širom svijeta, a ne da se tetka iz Kanade pita kako joj izgleda sestričina, pa da čeka da stigne pismo poštom i u njemu fotografija maturantkinje u najljepšoj haljini koja se mogla naći. Sve se to riješi u par sekundi koliko traje upload na Fejsbuk ili Instagram. Elem, žene danas imaju mnogo veća prava, izašle su iz sjenke muškaraca, samostalne su, podižu djecu same… I sve je to odlično. Bilo je krajnje vrijeme.

Međutim, u svoj toj euforiji, prštanju feminizma na sve strane i moru tekstova, knjiga, studija i konvencija o pravima žena, malo ko se pita u kakav je položaj doveden moderan muškarac.

Ako meni ne vjerujete, počnite pratiti neku od „mamećih“ grupa, pa ćete vidjeti kako izgleda kada, prvenstveno žene, počnu ozbiljno doživljavati mrežu koja je osmišljena zbog širenja prijateljstva. Taman ti na naše prostore stiže Fejsbuk, prilika da svaki stidljivi momak proba nešto smuvati, a da ona ne vidi da mu se tresu i ruke i vilica, kad izmisliše onaj vražiji „seen“, odnosno znak da je poruka pregledana tj pročitana, a pošiljalac ostavljen bez odgovora tj „iskuliran“ .(Toliko stranih izraza koristimo da se plašim da do kraja teksta ni samu sebe neću razumjeti.)

Pa ono što je nekad bilo dizanje glave i nosa pri prolasku pored nezanimljive muške persone, danas postade „seen“. Taj je „seen“ uništio više samopouzdanja nego i jedan vid ignorisanja ranije.

Onda su tu lajkovi. Koliko je samo muškaraca nadrljalo zbog lajka. Što si joj lajk’o sliku??? – To mi je rodica! – Neka je! Šta ti imaš lajkati sisate rodice, sram te bilo! Ko ti je ova što ti je poslala zahtjev? – Nemam pojma, nikad čuo za nju. – Čuj, nikad čuo, a evo si joj lajkao sve profilne slike i na jednu zalijepio stiker sa srcima. Završili smo!!! – Ali, ček… – Završili smo! Odoh promijeniti status veze u „single“ i objaviti selfi sa čašom vina u ruci uz opis: „In vino veritas. Carpe diem #jakažena #svestoboliprocice“.

E, jeb’o vas Fejsbuk. Isključuje komp i odlazi u teretanu. U teretani trči na traci i razmišlja. Jebote, kako se naljutila zbog lajka. Ma, nek ide! Šta će mi takva nenormalna. Prilazi drugoj spravi oko koje se mota jedna djevojka, već pola sata pokušavajući da napravi idealan selfi. – Izvini, hoćeš li brzo završiti? Ona ga presiječe pogledom od debelog sloja ajlajnera, vještačkih trepavica i groteskno nacrtanih obrva.

– Ne’š jebat’!

On ostade preneražen, ali se snađe u trenutku. – Nisam ni htio. Htio sam na spravu. Ako si završila sa slikanjem, ja bih da vježbam.

Ona ostade ukočenog izraza lica, glupavo trepćući vještačkim trepuškama. Poče da tipka nešto po telefonu. Na Instagramu se pojavi fotografija djevojke u teretani, kompletno našminkane, bez kapi znoja na licu, uz opis „Malo vježbamo #tolikosamlijepadanemoguzivjeti #fitnessgirl #lovelygirl“ On završava sa treningom i odlazi kući razmišljajući kako su društvene mreže od današnjih djevojaka napravile čudovišta, vampire željne lajkova, paranoične ludače koje svaku ljubaznost doživljavaju kao flert. Kuda ide ovaj svijet? Gdje su sve one normalne, pristojne djevojke? Ovo se sve pretvorilo u izvještačene kučke kojima ne smiješ riječ reći, jer će odmah da pomisli da želim nešto sa njom. Jeb’o ti ovo. Odoh ja sa drugovima gledati utakmicu i popiti pivo.

Postalo je normalno da se svaki kontakt između muškarca i žene, naročito onih koji su bez partnera, prvo započinje na društvenim mrežama. Fejsbuk ti dođe k’o pijaca. Izvoli, biraj. Tu se može vidjeti sve. Koliko god se ljudi trudili da budu ono što nisu, odaju ih klikovi. Zato ja volim FB. Pomogao mi je da dosta ljudi, za koje sam mislila da ih poznajem, upoznam bolje. I to ne kroz zvanične objave. Nego na osnovu onoga što lajkuju, šta komentarišu, šta čitaju ili ne čitaju, koga veličaju i koliko pristojnosti pokazuju.

Momak i djevojka su u vezi. Vole se. Svoju ljubav javno pokazuju. To lete srca na sve strane, to ne mo’š ostat’ od slika i poezije, na trenutak bi čovjek pomislio da smo se vratili u romantični 19-ti vijek, a ne da živimo u vremenu kada se necenzurisane scene seksa u rijalitijima prikazuju u terminu kad bi djeca trebala da gledaju crtaće pred spavanje. Ona izbaci sliku, on je dužan da je lajkuje i to onim „love“ emotikonom, da zalijepi neki srcasti stiker u komentar i još doda: „ljubav, sreća, ljepotica, cijeli moj svijet“ . U realnosti van Fejsbuka, ona ima još trojicu sa kojima se dopisuje i koji su blokirali njenog zvaničnog momka, tako da on ne može vidjeti da su joj neki tamo dripci lajkali i komentarisali slike. On izbacuje mnogo manje selfija, eventualno ga možete vidjeti tagovanog negdje u provodu, sa njom ili bez nje, na roštilju sa društvom ili na basketu ispred zgrade. Sve se to briše, blokira i zaboravlja onog trena kad veza pukne i kad se oslobodi prostor za neku novu „ljubav, sreću i čitav svijet“.

Većini žena koje su aktivne na društvenim mrežama je bar jednom u inboks stigla fotografija muškog polnog organa. Ničim izazvana. Ta pojava je postala toliko česta, da su psiholozi pravili istraživanja o psihološkim profilima „ku***bacača“, tj muškaraca koji, iz samo njima znanog razloga šalju slike svog polnog organa nepoznatim ženama. Žene se javno nad tim zgražavaju, pišu kilometarske statuse na FB o tome, pa se onda u komentarima javljaju sapatnice koje su prošle istu „torturu“, pa se onda sve zajedno sablažnjavaju. Centimetri će nas sve ubiti. U obimu grudi, u obimu struka, u dužini polnog organa. Sve su to kompleksi, dragi moji.

Ali, zato treba poći od sebe i utvrditi ko tebi drma kavez i kakvi su tvoji kompleksi prije nego što satanizuješ nekog drugog, i to javno. Mislite li da žene ne rade to isto? Ma gdje bi one, svetice, domaćice, djecu su dobile tako što ih je vjetar oprašio na terasi dok su prostirale veš. Pričao mi čovjek nedavno da mu je neka žena poslala u inboks fotografiju svog polnog organa. O, da! I zamislite, sad pazite dobro, momak se zabezeknuo kad mu je to stiglo. Kaže da je ničim nije potakao da to uradi.

Jedan poznanik mi je pričao da je upoznao neku djevojku preko neta. Svidjela mu se njena energija i intelekt. Dopisivali su se često. Jednom je ona predložila da se povežu preko video poziva. On je pristao. Čim se uspostavila veza, djevojka je tražila od njega da skine odjeću. On je prvo mislio da se ona šali, međutim, ona mu je hladno stavila do znanja da se ne šali i da ga želi vidjeti bez odjeće. Dečko je momentalno prekinuo video poziv kao i svaku dalju komunikaciju sa dotičnom, jer se, kaže, osjećao poniženo i da je postupak te djevojke učinio da se osjeća kao komad mesa. Jel vam ovo zvuči poznato, drage moje svetice? Hm?

Društvene mreže su omogućile mnogo lakšu komunikaciju među ljudima. Dovoljna su dva tri klika da pronađete osobu koja vas zanima. Jebiga, kažu da danas, ako te nema na društvenim mrežama, ne postojiš. Eto koliko smo daleko otišli.

Muškarci kao muškarci, njima je u prirodi da love.

Po sistemu, da probam, ništa me ne košta, možda ona i padne na moj šarm, koga briga što sam oženjen/vjeren/u vezi. Onda on pokuša da započne konverzaciju sa ženskom osobom koju možda poznaje lično, možda ne. Javi se on njoj. Ćaskaju prijateljski. Ne krije da je oženjen/vjeren/u vezi. Ona se topi od njegovih komplimenata, prija joj što je privukla nečiju pažnju, dodatno je zanimljivo to što on nije slobodan, sve dok se on konkretno ne izjasni šta želi od nje. U tom trenutku se ona iz emancipovane, kulturne, opuštene osobe pretvara u primitivnu strinu i počne da nabraja, i to javno: „Sram da vas bude, vas što me pokušavate smuvati, a znate da sam udata/vjerena/u vezi. Nemoj sad da vam zovem ženu/vjerenicu/djevojku i kažem joj „odvezala ti se džukela“.

Nabraja ona i sipa, kao da je sad iz svetog pisma iskočila, još joj se sija onaj oreol iznad glave. Pa kako to uvijek njoj, te nemojte ni pokušavati, znate da nemate šanse, ja sam vjerna, poštena, moralna, bla, bla, bla… Izvini, mačko, ne ide ti taj oreol sa onim slikama sisa i dupeta koje izbacuješ na Instagram. Nikad, ali nikad, za sve ove godine koliko sam na mrežama, nisam vidjela da je muškarac napisao tako nešto. A mislite li da njima ne stižu takve poruke u inbokse? O da! Stižu. Samo oni nisu toliko sujetni i iskompleksirani da galame o tome na sva zvona. Nedavno mi je drug stidljivo priznao kako ga godinama spopada šefica na poslu. Udata žena, on joj poznaje i muža i djecu. Kaže da je toliko napadna, da on nekad ne zna kako da se ponaša, jer ne želi da ima ništa sa njom, ali se boji i za svoje radno mjesto. Zvuči poznato? Aham, to je jedna od onih finih gospođa, svetica, onih što ih je vjetar oprašio. Razmakni der te se, poštene žene, ne može da se prođe od vas.

Društvene mreže su leglo licemjerja. Naročito ako ih shvatate previše ozbiljno. Žene jedna drugoj komentarišu slike uvijek, ali uvijek, u superlativu. Muškarci jedan drugom napišu: „ Konjino pijana“. Na tu opasku ide još deset sličnih, na koje se „žrtva“ uopšte ne ljuti nego se samo priključi zajebanciji na svoj račun. Kod žena nikad nema, ili vrlo, vrlo rijetko ima šanse za takav vid šale. Jel vam sad jasno?

Dakle, drage moje, smanjite doživljaj! Muškarcima će se kad tad smučiti da budu žrtve vaših kompleksa. Cijenjeni muškarci, okanite se poruka i inboksa, pojavite joj se na vratima kao pravi heroji. Konj vam ne treba.

Vesna Duvnjak

 

Fotografije preuzete sa Pixabay

Tišina

Najbolnija je i najljekovitija onda kad shvatiš da ti samo ona preostaje. Kad je i uzdah suvišan, a kamoli riječ. Kad te guše plač i vrisak, pa ne znaš šta bi prije od to dvoje. Pa onda samo ćutiš i nadaš se da će sve to proći, da će se smiriti, kao poslije tornada. Onda će ostati samo praznina. U ovom ti se trenu čini da je i najpraznija praznina bolja od ove tišine koja te kolje a nikako da iskrvariš. Pa se patiš i koprcaš otimajući svaki dah, misleći da je poslednji. Ne čudim se sad uopšte onim budističkim sveštenicima što pokušavaju nać’ nirvanu tišinom i koncentracijom. Ali nisam ja te sreće da živim na Tibetu, ni da budem sveštenik, a ponajmanje da ćutim. Od svih belaja na svijetu, mene zapalo da mi najjače oružje bude riječ. Čudan ti je hajvan čovjek, govorila je moja baka. Svašta preko glave preturi i čuda preživi, a ubije ga sopstveno srce. Eto ti ironije života. Moja je baka bila neobrazovana žena, ali mi njene životne mudrosti veoma često padnu na pamet kao jedini odgovor. Barem jednom sedmično. Po nekad mi se čini da je čujem kako kaže, kad nešto debelo zaserem,: “ Ama, ne izgoni me iz pameti!“ Ma, istjerana sam ti iz svih pameti i svih bespameti. Danas mi došlo samo da ćutim, pa eto ti. Ne mogu…Ne mogu da pojmim da je život stvarno nepravedan, pa to ti je. Pa sve bih urlala, sve bih upirala prstom, sve bih ja nešto da promijenim, al’ ne ide. Danas se ne da. Danas mi je i glas slab, jedva čujem samu sebe. Misli bježe na sve strane, pa se vraćaju, kao da su u nekom paktu, sve odjednom, da me dokusure. Sve se danas okrenulo protiv mene. I fotografije po zidovima i svaka pjesma koju danas čujem, pa guše i pritiskaju nekakvom nenormalnom snagom. Da me slome. Da me razrežu na komade i razbacaju ih svuda okolo. Da bude što krvavije i bolnije, a da budem svjesna svakog impulsa bola. Kako ono rekoše u onom filmu “ Ovo malo duše“ : “ Čovjek je, Senada, teški hajvan. I ovo malo duše što ima, šejtan mu je dao, da mu bude teže“.

Pokušavam danas naći mir u molitvama. I ove su riječi moja molitva. Ne bilo kakva, ne obična molitva koju svi znaju. Moje su molitve mnogo ličnije i mnogo opširnije od svih koje postoje. I upravo se pitam, rade li? Čine li čuda te molitve kojima nas uče. Ili mora svako naći, srvoriti svoju, po svojoj mjeri i osjećaju. Stvoriti sebi i boga i vjeru. Samo da ne prestaneš vjerovati, da se ne prestaneš nadati.

Život je čudo. Koliko to ofucano zvuči. Toliko ofucano, da nas, eto, skoro 8 milijardi živi pod ovim nebom. I onda se 16 milijardi očiju okreće ovom jednom, jadnom nebu, tražeći spas. Tražeći milost. Tražeći oprost.

Ja danas gledam u nebo i molim za mir. Danas mi se duša raspada i mislim da se nikad neće sastaviti. Pa i ako se sastavi, nikad više neće biti ista. Danas sumnjam da postoje bogovi i vjere. Danas polako prestajem da vjerujem da pravde ima. Danas mi suza služi kao molitva. Samo moja. I kao molitva, i kao utjeha.Danas ću početi da vjerujem da stvarno postoje neka bolja mjesta na koja odlaze oni koje volimo. Da baš zato i odlaze. Odlaze, a mi ostajemo. I da nema gore kazne nego kada čekaš da na to bolje mjesto ode neko tvoj. I da se cijepaš na pola misleći da će mu tamo biti bolje, a drugom polovinom vrištiš da ostane. Jer ga voliš. Danas mi se svaki trzaj u tijelu čini kao znak. Svaki lepet krila ptica iz moje bašte mi se čini kao signal. Svaki oblak koji zakloni ovo današnje majsko, đurđevdansko sunce, učini da pomislim da je sunce sišlo po onoga koga je i donijelo na današnji dan, da ga odvede u vječni sjaj.