Mesto duše

Nije ni u grudima ni u venama ni u nosu. Danas sam shvatila gde je. Jednim pogledom na njegovu fotografiju, koju sam slučajno ugledala, preplavilo me je neko osećanje blaženstva, neizmerne ljubavi i zahvalnosti, i sve to zajedno mi je nateralo srce da brže kuca. Onda sam shvatila. On je duša. U njemu je moja duša. Moja je duša sve što je on, svaki njegov osmeh i suza, svaka emocija koja se podudari sa mojom, svako naše prećutno razumevanje pogledima.

Sledeće sedmice mu je rođendan. Spremam mu iznenađenje. Nešto što on jako želi. Sama pomisao na to koliko će se obradovati, koliko će me grliti i koliko će biti srećan, navela me je da mu poklonim baš to. To je sitnica, ništa skupo ni vredno, ništa što koristi struju ni baterije. Čak je deo pop kulture koju ne podržavam i ne razumem. Ali, on želi baš to. I jedva čekam da vidim njegovu reakciju.

Pre 5 godina mi je rekao da imam najlepši osmeh na svetu. Tada sam od njega očekivala sve, samo ne jednu takvu izjavu. Zove me “ Bucom“ i često pita da li znam koliko me voli. Buco, nemoj da mi budeš tužna. Buco, jel te to opet PMS uhvatio? Gde si ti meni, Bucooo…

Moje tekstove ne čita. Pročitao je samo onaj gde se žalim na školstvo. I samo prokomentarisao da sam skroz u pravu i da je šteta što to nikad neće stići do onih do kojih bi najviše trebalo da dopre. Kada mi se, po nekad, omakne glasna psovka, samo mi na to kaže: “ I ti si mi, bre, neka blogerka…Kako te nije sramota da psuješ tako…“

Ne podnosi nepravdu. Zadivi me, po nekad, svojim ophođenjem prema slabijima. Oduševim se njegovim emotivnim reakcijama prema bebama i životinjama, iako se svim silama trudi da bude pravo otporno, grubo muško, praveći se, po nekad, da ne primećuje moje emotivne reakcije…Ja ga znam u dušu, pa zato i znam da se pravi. Oterali smo zajedno jednu boleštinu. Trebalo nam je nekoliko godina, ali smo je oterali. Danas kaže da se bezveze sekiram i da je to sigurno gotovo i da će mi odmah reći ako slučajno i posumnja ponovo da se vratila. A ne zna koliko vremena provedem posmatrajući ga dok spava, prateći njegove udisaje, da budem sigurna da su pravilni. Da nema ništa sumnjivo. Tada postajem svesna gde je ta duša o kojoj svi pričaju. Tamo je gde je ono što najviše voliš, nad čim bdiš i strepiš. Duša je ono što te ispuni osećajem blaženstva. Ono što je razlog koji te svako jutro tera da otvoriš oči i boriš se sa novim danom. Moja duša je ovo moje savršenstvo koje sam rodila. Polovina moje duše je ostala kod njega onog dana kada se rodio, i kada su nas, posle 9 meseci, prvi put razdvojili. Pa ga odneli negde na neki drugi sprat, pa ga nisu vraćali naredna 4 dana. Pa sam ja, sva onako izmučena i slaba, jedva stojeći na nogama, krenula sama da ga tražim po onoj ogromnoj bolnici, jer me nisu slušali i nisu hteli da mi kažu gde je moja beba. Onda me je , negde na hodniku, jedna od sestara pitala gde sam pošla. “ Ja tražim moju bebu“. To je jedino što sam uspela da kažem, jer su me suze gušile i crnilo mi se pred očima. Odvela me je da ga vidim. Niko mi nije rekao da postoje posete za bebe koje su na intenzivnoj nezi. Sestra se zove Goranka, čini mi se. I dan danas je spominjem i želim joj svu sreću u životu, jer nije svesna koliko mi je značilo to što je uradila. Ako nekad naiđe na ove redove, neka zna da je neko po dobrom spominje. A ja sam tad shvatila gde je moja duša. U onom malom zamotuljku, koji prvo nije hteo napolje, pa su morali da ga okolnim putem donesu na ovaj svet. Kao da kaže, „A, mani me, brateee, neka me još malo“. Kao što meni danas kaže kad ga budim ujutru za školu.
Foto/ privatna arhiva

Treba mi…

Jedan planinski vetar, što mrsi kosu i odnosi tugu, a donosi miris rodnog kraja i bakinih sušenih krušaka. Jedno sunce, visoko na nebu, da, kao kad sam bila mala, uporno gledam u njega, pa mi onda ispred očiju sve bude narandžasto, pa se čudim kako ljudi kažu da je sve crno kad oslepiš…kad je narandžasto…Jedno nebo, bistro, plavo, bez ijednog oblačka, da ležim na travi i gledam…Svaki list koji se pomeri, svaku pticu koja proleti, i da joj se divim kako je, tako sićušna, mala, a tako snažna da preleti tolike daljine…I slobodna…Na tome joj zavidim najviše.

Treba mi i jedan smirujući glas, koga već odavno nema, da mi kaže da će sve biti u redu i da me ne da nikome. Jedna sunčana jesen, puna zlata i crvenog lišća, da šušti dok hodam, da ga noću vetar nosi, a ja da slušam. Treba mi i jedna kiša, da se sliva niz staklo, a ja da pratim putanju kapljice, umotana u ćebe, pa da budem zahvalna na toploti koju imam. Čovek,  što više ima, sve je nezadovoljniji, nesvestan da je toliko jednostavno biti srećan. Da tako malo treba. Osmeh i topla reč, neko kome je stalo, neko ko će te zvati u 2 noću da pita jel’ spavaš, a ti mu kažeš “ jok, evo jebem sove po krovu“, pa se smejete zajedno iako je 2 ujutru i oboje ustajete u 6 na posao. Treba mi jedan budilnik, navijen pogrešno, sat vremena ranije, pa da još slađe zaspim kad shvatim da ne moram još da ustanem. Trebaju mi jedne Mačkove čizme od 7 milja ,da stignem sve dnevne obaveze, pa da, na kraju dana, imam vremena da ja budem ja, sama sa sobom. To je luksuz veliki, samo da znate. Jedan voćni čaj, u nekoj ogromnoj šolji, i muzika, i čupave čarape na nogama, one sa roza i ljubičastim prugama, pa da se oraspoložim od samog pogleda na njih. Jedna topla ruka, sigurna, da uteši i zaštiti, da smiri i uznemiri kad treba. Treba mi jedno sunčano jutro bez obaveza, da se razvlačim po krevetu satima, bez griže savesti, bez razmišljanja da moram ovo i ovo, i još ovo…samo jedno…Treba mi i sneg, jedna prava zimska mećava, ona što kovitla krupne pahuljice, samo da ih gledam. Samo to. I one su slobodne. U tom kratkom periodu, dok padaju, slobodne su i prelepe, blistaju…

Gledam i slušam, danima, ljude koji žele veliki novac. Igraju igre na sreću, daju poslednje pare za nadu, za nadu u dobitak koji je moguć samo u teoriji. I to mi je fascinantno. Koliko je istinito to da nada umire poslednja, koliko čovek ima prirodan instinkt da se ne predaje, da pokuša i ono poslednje ne bi li se desila čarolija. Čarolija koja će rešiti sve njihove probleme, i nadaju se da će onda biti kompletno srećni. A sreća, ona čeka iza svakog ugla, u komšijinom “ dobro jutro“, u osmehu male devojčice u autobusu, u suzama izazvanim smehom, posle koga vam treba 5 minuta da dođete do daha. Sreća su male ručice oko vrata, i vlažni poljubac umrljan čokoladom, najslađi na svetu, kada shvatite da je sve ostalo nebitno i da vam više ništa na svetu ne treba…

Fotografija preuzeta sa Pixabay