Ima nade

Znate one dane koji traju po 39 sati? E,moj je juče bio baš takav. Odem na pijacu i izgubim novčanik. Nije mi ga niko ukrao,nego sam ga ja,zamlata,ostavila na tezgi razgledajući haljine,lepe,letnje šarene…Posle tri minuta shvatim da ga nema,vratim se,tražim,agonija…Oni ljudi me belo gledaju,ja im se izvinjavam što sam ostavila novčanik na njihovoj tezgi,pa došla da ga tražim,da ne pomisle ljudi da ih možda krivim da su ga oni uzeli,sklonili…zamlata prve klase…Idem kući plačući…Natakarim naočare za sunce,kao da se ne vidi da plačem,a suze samo liju ispod njih…U novčaniku je bilo poprilično novca,sva dokumenta osim babine krštenice,ali i ceo moj život. Slike mojih najmilijih,moj novogodišnji spisak ciljeva koje sam sama sebi zacrtala,neki meni veoma bitni papirići,četvrtina slike koje je nekad davno presečena na četiri dela i nosim je,evo,skoro 15 godina sa sobom stalno,kao amajliju. U ova šugava vremena ni taj novac nije baš nebitan.Dođem kući i uzimam telefon da zovem drugaricu da joj iskukam kakvu sam glupost napravila…Telefon se zablokirao,mrtav,crko’ načisto…Ooooo ‘bem ti modernu tehnologiju,androide,softvere,tač skrinove,Telekom ,Vip mobajl,Telenor,Orion,SBB i sve moguće operatere…Halooo,kompjuteraši,ja bih malo da kukam preko onih besplatnih smartova i minuta,prinesi-prenesi što nudite…Aa-aa,jok…Ništa od toga…Plačem i dalje k’o kišna godina…na kraju skuvam kafu,sednem,za promenu ućutim i počnem sama sebe da tešim,onako u sebi…Ma šta sad,vozačku ionako treba da menjam,zdravstvene knjižice još malo ističu,a na ličnoj karti ionako izgledam k’o Drakulina sestra…Zvoni suprugov telefon…Zove moja sestra da kaže da je došao čovek i doneo mi novčanik,i traži da ja lično dođem da mi ga preda (još uvek sam prijavljena na adresi kod roditelja koji žive u blizini). Trčim do tamo,bukvalno…Čovek čeka u kolima,izlazi,smeje se i daje mi moj novčanik,koji sam za sebe ima posebnu vrednost,jer sam ga kupila pre 13 godina kad sam počela da radim…Otvaram ga…Unutra je sve,i dokumenta i sav novac…Opet počinjem da plačem,zahvaljujem se čoveku,hoću da ga častim,on se nećka…Blagosiljam ga,po ko zna koji put se zahvaljujem…Kaže,njegova supruga je našla novčanik,i odlučili su da me nađu po adresi…Počinjem da jecam potaknuta emocijama i spoznajom da još ima dobrih ljudi,da nije sve izgubljeno,da ,ipak,ima nade za sve nas dok god je ovakvih ljudi. Ako taj gospodin slučajno naleti na ove redove,još jednom,HVALA!!! Do neba! Hvala što ste mi povratili poljuljanu veru u ljude!

Dan se nastavlja,a ja sam već iscrpljena,što od vrućine,što od stresnih događaja,što od turbulentnog smenjivanja emocija…Moj suprug uveče trči svoj prvi polumaraton…Spremao se ozbiljno i dugo,puno mu to znači…Puno znači i meni,želim da mu olakšam,da uradim sve da bi se on osećao bolje,spremnije,snažnije…Skoro da kasnimo na početak trke,tražimo parking,idemo okolo,misleći da je prečica,bukvalno trčimo do starta trke…Trka počinje,trči blizu 1500 ljudi… Trka se održavala na novosadskom Keju,takmičari trče trim-stazom i biciklističkom stazom,a mi navijači smo u sredini…Pratim mog muža pogledom,upinjem se da mu doviknem bilo koju reč podrške kad protči pored mene…Drhtim i ja od nekakvog adrenalina…Posmatram ljude oko sebe i drugi put ovog dana shvatam da dobrota u ljudima ipak postoji…Nepoznati ljudi bodre nepoznate,aplaudiraju,navijaju,podržavaju..“Hajdeee“,“Bravooo“,“još malooo“, „napreeeed“,“možeš ti tooo“. Osećaj je neopisiv. Osećala sam se kao da baš tu pripadam,kao da sam jedno  sa onima koji trče i sa onima koji bodre i navijaju. Posmatram starije ljude koji imaju 50,60,70 godina,trče,zemlju ne dotiču…Tad shvatam koliko je u pravu moja drugarica Nataša(koja,takođe,trči polumaratone),kada kaže da je adrenalin najbolja droga.Moj suprug prolazi kroz cilj u prilično dobrom vremenu…zadovoljan je,srećan,iscrpljen,drhti…ja sam ponosna do neba na njega…Koliko god to nekome izgledalo malo ili nebitno,ali život čine upravo ovakve stvari…kada si srećan zbog 20 pretrčanih kilometara,kada si srećan jer je neko tvoj ostvario svoj cilj iako od toga nema nikakve materijalne koristi.

Noć je uveliko pala na Novi Sad dok se kejom vraćamo kući…sa Tvrđave,na kojoj se u istom trenutku održava „Tamburica fest“,čuje se glas Halida Bešlića,velikog pevača i velikog čoveka i humanitarca,čiji su mi postupci u nekom ranijem vremenu potvrdili da dobro u ljudima postoji,samo u njega treba verovati…Halid me je svojom pesmom,na kraju ovog napornog,dugačkog dana,vratio u moj zavičaj,u detinjstvo…Išla sam Kejom zadovoljna,srećna i umorna i pevala iz sveg glasa „Heeeej ,samo da mi jeeeeeee,hladne vode sa Romanijeeeeee…“

Krug

Sve se u životu svodi na nekakav krug. Od onog pepeo pepelu, prah prahu, krug prijatelja, krug neprijatelja, krug porodice, bolnički krug, krugovi u kojima se krećeš, kruženje materije u prirodi, krug na prstu desne ruke kao simbol večnosti i beskrajne ljubavi, krug svakodnevnice u kome se svi mi, na ovaj ili onaj način vrtimo, začarani krugovi ili lavirinti života iz kojih se teško izlazi, iako izlaz zaista postoji. Zatvorski krug… Njemu valjda jedinom to ime odgovara, jer izlaza stvarno nema…

Svako se u svome krugu vrti onako kako najbolje zna… Pliva i batrga se da ga bujica ne odnese. Neko je istinski srećan, a neko sam sebe ubedi da je srećan, stvorivši privid sreće u svom malom svetu. Pronaći sreću u malim stvarima, zaista uživati u sitnicama koje donose dobro raspoloženje i onaj iskonski, ljudski osećaj, kada smo srećni što postojimo. Kapi letnje kiše na licu, planinski vetar koji donosi poznate mirise i budi sećanja, na detinjstvo, na srećne trenutke kada si zaštićen pod roditeljskim okriljem, i još uvek nisi formirao svoj sopstveni krug u kome moraš sam da se okrećeš i vrtiš, tražeći najidealnije mesto pod suncem gde bi smestio svoj krug, u kome se i dalje vrtiš, ali pod najpovoljnijim uslovima.

Vrtim se uporno po samoj ivici sopstvenog kruga. Provirujem preko zidina da pogledam šta to ima sa druge strane, ali se uoprno vraćam u sigurnost svog kruga, ubeđujući sebe da mi je tu najbolje, da sam tu najsigurnija, plašeći se nepoznatog. Nepoznato je možda i bolje, ali nađem ja uvek najjači razlog da je moj krug za mene najbolja opcija. Moj krug, koji sadrži sve one krugove koje sam na početku nabrojala. Sednem nekad na sredinu i razmišljam šta bi bilo kad bi bilo… Da li sam mogla bolje..? Uvek dođem do zaključka da sam sama kriva što mi nije bolje, ali ni da ovo što imam nije tako loše, da je bolje od onog što većina ima… I sve tako u krug… Opet krug…

Moj se krug sastoji od ljubavi, smeha, suza, svađa, beskrajne podrške, beskrajne kritike i zaista bezuslovne ljubavi većine članova mog malog kruga. Centar mog kruga sam ja, kao što je, uostalom, svako centar svog kruga…Budu po nekad ponosni na mene, u većini slučajeva odmahuju glavom sa neizgovorenom floskulom „nema njoj pomoći“, neće ona daleko stići živeći na tim svojim oblacima sa kojih je toliko puta padala, pa opet pronalazila nevidljive stepenice da se vrati nazad. Od padova su ostale modrice i prilično duboki ožiljci… Zakrpila sam ih flasterima i koncem od snova zašila da ponovo, nekako, budem cela…Posle svakog udarca ja dodam još po jedan flaster, nabacim osmeh i obučem majicu dugih rukava, da se flasteri i zakrpe ne vide i samo ponavljam, srećna sam, srećna sam, srećna sam…Toliko puta to ponovim, da i sama, na kraju, poverujem u to… Ma šta su dva tri ožiljka, kao da su dva-tri udarca smak sveta… Izdržavali su to i mnogo slabiji od mene, zbog sebe, zbog višeg cilja…Najveća motivacija da izdržim, da guram dalje, da krug održim, je jedan prelepi osmeh, beskrajan kao vasiona, i čupava glavica prepuna misli i pitanja koja me prvo zadive a onda ostave bez teksta. Čupava glavica sa beskrajnim osmehom je moj najveći pokretač, vitez koji čuva moj krug svom svojom dečijom hrabrošću i onda kad kaže: „Molim te, mama, nemoj da budeš tužna“, svi oni flasteri pootpadaju i na trenutak ponovo budem cela. Borimo se tako ja i moj mali vitez čupave glave i beskrajne hrabrosti da sačuvamo naš mali svet u kome živimo, jer drugi nemamo… pevamo, radujemo se, skačemo od sreće zbog najmanjih sitnica, pričamo o životu, o prolaznosti, o prijateljstvu, o tome zašto je smrt tako bliska a tako daleka, gde ode duša onog koji više nije sa nama i šta to tera suze iz oka… On meni ostavi kockicu čokolade na jastuku da je nađem kad dođem kasno s posla, ja njemu lepim postere i stikere po zidu da se iznenadi kad se probudi. Kupiću mu ovih dana onu knjigu o dinosaurusima, koja ne treba da ima puno teksta, ali ni baš puno slika, jer ipak je on veliki dečak koji zna da čita… jer njegov široki osmeh i sjaj u očima ne može ni sa čim da se meri.

Moj je krug , često, stecište smeha do suza, vesela skupina u kojoj se ne zna ko koga zeza, a niko se ne ljuti…tad sam najsrećnija. Moj je krug skup ljudi koji sede na terasi dok napolju grmi i lije pljusak, a mi sasvim opušteno jedemo trešnje, i komentarišemo da je u nekim situacijama grmelo mnogo jače, a ni trznuli se nismo… Pa kako da se ne osećaš sigurno u krugu takvih ljudi, kad postaješ svestan da ti ni sve oluje ni gromovi ovog sveta ne mogu ništa… Moj je krug, takođe, skupina ljudi istrošenih živaca, koji pucaju po šavovima za svaku sitnicu, galame svađaju se, ali se beskrajno vole…

Razmišljam često o svom krugu, kako ga sačuvati, kako ga zaštiti, kako ga opasati neprobojnim zidom, kako ne razočarati ni jednog člana, kako svakome pokazati ljubav i kako na indirektan način dati svakome od njih do znanja koliko mi znače…Kako ostati normalan u ovim ludim vremenima, a sačuvati prave vrednosti…Kako objasniti da je ljubav pokretač svega, da to nikako nije novac niti bilo kakva materijalna stvar.

Moja se raspoloženja vrte u krug u krugu mog kruga. Jednom sam pročitala u nekoj knjizi kako je jednoj devojci raspoloženje tog dana zavisilo od toga da li će joj se svideti njen odraz u ogledalu ujutru. Ako joj se ne sviđa, ceo dan je loše raspoložena i depresivna. Ako joj se, pak, sviđa, onda je dobro raspoložena i euforična. Bolovala je, inače, od bipolarnog poremećaja. Po nekad imam utisak da se barem deset takvih poremećaja sastalo u meni jednoj i bore se za prevlast…Potonem duboko, skoro do samog dna, sažaljevam sama sebe, plačem dva dana zbog propuštenih prilika, zbog nepravde…Samo jedna pesma, jedan osmeh,vrati me ponovo na vrh. Po meni je to svrha življenja…Poznajem jednu porodicu koja se bavi zemljoradnjom, ljudi težaci, ceo život savijene kičme, po suncu i kiši…Mogu oni sasvim lepo da žive od svog rada…Međutim, nikad im nije palo na pamet da odu na more ili negde na odmor… S početka sam se čudila tome…zašto, imaju dovoljno novca, rade cele godine, zaslužili su…zato što to za njih nije sreća…Nije im sreća lenčarenje na suncu, jer su navikli da rade…Za njih je sreća da unucima za rođendan kupe neki preskup poklon, da na lokalnoj radio stanici uplate dva sata želja, čestitki i pozdrava kad je neko porodično slavlje… Eto tako oni uživaju u plodovima svog rada i za njih je to sreća…i svaka im čast, jer su pronašli idealan način da uživaju u svojoj sreći, koliko god to nekome delovalo smešno, apsurdno, „seljačko“ ili kako god…oni su srećni, i briga ih šta ko misli.

Borim se svaki dan da obezbedim sebi dnevnu dozu sreće. Obično je ona u sitnicama…u pozivu, u poruci, u komplimentu, u osmehu i pogledu punim ljubavi…U tišini punoj najlepše muzike koju stvara spokoj…u mirnom snu, u duši ispunjenoj spoznajom da sam okružena ljudima koji me vole i koje ja volim.

Poseban krug u mom velikom krugu je krug prijatelja…To su različiti ljudi, različitog shvatanja i različitog obrazovanja…Oni koje mogu pozvati u po’ noći. Pre neki dan sam plakala, nisam mogla da prestanem…u sred mog ridanja, zvoni mi telefon, zove me drug, koji je, eto, onako nazvao, da vidi kako sam…ja šmrcam…on pita šta mi je…ja kažem, ništa…on kaže, nemoj, bre da plačeš, sve će se srediti…samo mi kaži jel treba da upotrebim sataru 🙂 (mesar je po zanimanju)…meni je to bilo dovoljno da prestanem da plačem, spoznaja da ima neko ko oseti da mi treba podrška, kome je stalo…a to se ne može kupiti…

Čuvam svoj krug od loših spoljašnjih uticaja, onoliko koliko mogu…trudim se…Trudim se da ja budem dobro, da bi i onima oko mene bilo dobro…nastavljam da živim u svom krugu od suza, smeha,svađa, prepirki, lomova, stresova, muzike, rastanaka, sastanaka, beskrajne sreće, osmeha, koji se vrte, po nekad, brzinom od 800 obrtaja, kao centrifuga na veš mašini, pa me samelju načisto i izgledam baš tako, kao da me je centrifuga iscedila…Onda polako ustanem, vratim na mesto one flastere, zašijem nove rane, obrišem krv, sednem, zapalim cigaretu i nasmejem se dolasku novog dana…i sve tako u krug…sve dok postojim…