Memoari jednog Zeničanina u Americi

KAKO JE ĆAZIM DOPR’O AMER’ČKOG ZATVORA

Pitaš kako sam dopr’o zatvora u Amer’ci, jarane.
Prijavila me u mene žena i djeca. Vjerov’o il’ ne.
To ti je bilo nekako… ‘vako. Zovu mene jedan dan iz škole, kažu, mali ti dobio sindrom. Od koga, reko’, pizda im materina ona drogeraška, mora da su donosili inekcije u školu. Šta je fasov’o ?
ADHD, kažu.
Noge mi se odsjekle. Hoće l’ preživjet’, kukam ja po školi, đe je da ga vidim, na šta l’ mi dijete liči?
Konačno ga dovedoše, njih petero, direktor’ca, garava k’o odžak, pa još neka debela rospija, valjda medecinska sestra, pa pol’cajac, pa vatrogasac, i još neki mali iz starijeg raz’da, neki naš iz Zen’ce, da mi prevodi, da bolje razumim, ko biva ja ne znam dobro engleski. Vidim ja mali mi zdrav i čitav, nije se osuo, ma k’o normalan.
On ti, kaže debela, ima ADHD. Ma, šta vam je to, skoči’ ja, govor’te više, ako Boga znate!
To ti je, kaže ona garava, Attention Deficit Hyperactivity Disorder. Okrenem se ja onom malom iz Zen’ce, šta, reko, ova kaca Boga ti laprda, čime se zarazio?
Ma, veli, nije to zarazna bolest nego je Ekrem nemiran u školi, jurca po hodnicima, skače po klupama, zajebava svakog, hoće se i pomarisat’.
Laknu mi nama’. Molim te, prevedi im da ništa ne brinu, izliječiću ga ja čim stignemo kući.
Nećeš ga ti liječit’, skoči ona debela, imala je brat bratu dvesto oka samo u guzicama, i još toliko u dva stomaka ispod stomaka. Imamo mi ovde lijekove, kaže, terapije, psiologe, sociologe, mi ćemo njega sredit’.
Ništa vi ne brin’te, draga gospođo, znam ja, reko’, jednu pravo dobru terapiju iz Bosne, naučio sam je od rahmetli babe, on od njegovog babe, i sve tako.
Ooo, intrsting, kaze direktor’ca, ta terapija je kod vas u Bosni neka tradicija, s koljena na koljeno?
Nije, reko’, kod nas je to s bubrega na bubreg.

Ma nisu prošle ni tri hefte zove onaj mali iz Zen’ce.
Šta je, reko’, sad? Kakav je sad belaj?
– Sad je, kaže, u pitanju OTIZAM.
– Ma, kad se i u to uključilo pašče jedno?! A priprijetio sam mu da se mani politike i tih gluposti, komunizma, budizma, patriotizma, otizma, svega. Ko ga je na to nagovorio? Mora da je onaj Ćamilov taksirat Faruk.
Nije to to, kaže, to ti je opasna bolest, bleji u prazno, gubi se, ne prati nastavu, potpuno odsutan i tako.
– A to je to, reko’. Opasna bolest, veliš. E ovog puta ću ga ja izliječit’ za sva vremena i to od svih bolesti! Tako ti je to u Amer’ci, moj jarane, sve je bolest. Ako ne hodaš kako oni misle da treba, ako ne pričaš, ne slušaš, ne spavaš, ne jedeš, svemu odma’ daju ime, pa skraćen’cu i… nema ti više spasa.
Od ljekara do ljekara, ne možeš ih se više nikad kutarisat’. Svaki dan u ap’teku k’o u menzu i uzimaš lijekove za sve moguće skraćen’ce – ADHD, MRSA, AIDS, AVNOJ, SUBNOR, KFOR, ma ima ih mali milion. Iš’o ja na neke preglede i poslije zove taj famili hećim da hitno dođem kod njega.
Moraš, kaže, odmah početi piti lijekove za ho’sterol.
-Što, bolan ? Ho’sterol ti je, kaže, 215.
– Pa, reko’, i prošle godine mi je bio 215 pa si rek’o da mi je u granicama normale.
– E, kaže, to je bilo prošle godine. Sada su stručnjaci pronašli da je normala 200 a ne više 220, pa je tvoja situvacija sada kritična, hitno moraš početi pit’ lijekove.
Jeb’o mater te si ti normalan, reko’. Prije šes’ mjeseci si mi sa istim nalazom rek’o da sam zdrav k’o dren, a sad ka’eš da sam u kritičnom stanju! Pa, ko je ovde lud, čovječe, ti ili ja! Stručnjaci su, kažeš, tako odlučili. Ma jebem ja i tebe i te tvoje stručnjake, mijenjate to svakih šes’ mjeseci samo da bi ap’teke zgrnule pare, a i vi s njima. Neću ih pit’ pa makar crk’o nama’. Nosi ih materi! Mafija je to, jarane. U mene se žena bila u to ufurala, pila svaki dan po 28 lijekova. Samo vidiš po cijeli dan trza glavom nazad.
Pa je poslije neko nagovori na onu makrobiot’ku.
Ja, tog belaja. Počela da donosi neku travu u kuću, neku crnu rižu, oči joj se vako ukosile, neke smrdljive supe, istopila se, nemaš je zašto ufatit’. Navalila na mene svaki dan, pusti tu, kaže, kafu i cigaru, što će ti rakija, nije to zdravo. Meso, hljeb, baklave, tufahije, sve to treba izbacit’. Slušam je i ne mogu da vjerujem svojim ušima. Čuj, izbacit’ baklave i tufahije, pa čime ću se, reko’, zasladit’ poslije ručka?
Treba, veli, da jedeš voće.
– Voće? Ma, đe ti je to, reko’. Šljive brezukusne izgledaju k’o jab’ke, jab’ke k’o bundeve, kruške mirišu na banane, jagode imaju ukus trešanja, sve se izmiješalo, sve raste u svako doba godine, dana I noći, ma koje crno voće, nek’ ti ga jede babo. Vrnem se ja jedan dan iz fabrike gladan k’o vuk a na astalu u tanjiru nešto crno, tanko, ubuđano, uščulo se, Bože ubrani. – Ðe ti je pita, reko’ ?
– Ručak je na stolu, kaže. I pokazuje na ono.
– Šta ti je, reko, to ?
– To su, kaže, alge.
– Kakve alge?
– Japanske.
– Odakle ti to, reko’.
– Iz mora.
– Šta ima za jest’?
– Pa to, kaže. – Šta to? – Alge. One su vrlo zdrave.
– Pa ako su tako zdrave zašto nisi nikad vidila Japanca većeg od metar i po? Moj Ekrem im može svima pitu s glave jest’.
– Al’ su zdravi.
– Čuli ti šta te ja upita’? Ðe ti je pita?
– Šta će ti , kaže, pita, od nje se deblja. Pita se, kaže, neće više jest’ u ovoj kući. Sir nije dobar za ho’sterol, meso se ne probavi ni za heftu, vruće tijesto…..nije više stigla reći ni je’ne, dofatio sam je za grlo i poč’o mastrafit’. Utrča mali onekle kad je čuo da ona zapomaže pa dofatih i njega, pa sve o jednom trošku. Oderem ih oboje od batina, onako po pe-esu, k’o što je rahmetli babo mlatio. Ruke su me zabolile.

Al’ da vidiš sutra belaja. Vratio se ja s posla kad pred kućom čeka marica.
Izađoše njih dvoj’ca, zabicili ko dva vola, opasali pendreke i pištolje oko sebe, jedan sav pjegav, žut i deb’o, a drugi isto deb’o al’ crn k’o đavo.
– Jeste l’ vi, kaže onaj žućo, mister Kazim Klika?
– Nismo, reko’. – Kako , kaže, niste. Daj dokumente.
Dam mu ja vozačku
– Kako , kaže, nisi kad ovde piše Kazim Klika.
– Ne piše tu, reko’, Kazim Klika, ti ne znaš čitat’.
– Nego šta piše?
– Pise Ćazim Klica.
– Pa, jestel’ to vi , kaže?
– Jesmo. Izvol’te, šta treba?
– Jesi l’ ti ovom malom otac? I pokazuje ne Ekrema.
– U mene žena kaže da jesam. Šta je ugursuz sad uradio? Razbiću ga!
– Nije, kaže, ništa uradio, nego otkud njemu masnice po cijelom tijelu?
– A tooo, bi mi lakše, sve je u redu, reko’, te šljive sam mu ja napravio. Baš sam ga juče dobro izudar’o.
– Znači priznaješ da si ga tuk’o, uskoči onaj garavi.
– Čuj, tuk’o, ma odr’o od batina.
Njih se dvoj’ca zgledaše pa kaže onaj žuti, odma’ ćete poći s nama.
Ðe, reko?
Kod sudije, kaže, pa u zatvor. Optuženi ste da ste tukli dijete. Ma, šta je vama, jeste l’ vi normalni, nisam ja tuk’o ničije dijete, samo sam izmastrafio mog Ekrema. Ko meni može zabraniti da bijem vlastito dijete kad god ‘oću ? Bijem ga redovno, bije ga u mene žena, bije ga u mene amidža, dajdža, bijo ga je i Abaz, nastavnik matemat’ke, Zuko, nastavnik muzičkog, nena Fatima, rahmetli dedo Huso, nema ko nije, i sad ti meni ka’eš da ga ja nemam pravo bit’! Pa ko će ga onda mlatit’?
– Ne treba niko da ga bije, kaže odžačar, s djecom treba razgovarat’, lijepo im sve objašnjavat’, biti s njima k’o drug. Ovo je Amer’ka, demokrat’ja, svako ima pravo da kaže i radi sta ‘oće, i niko nema pravo da ga zato bije.
Ma, sit sam ja te vaše demokrat’je, zato vam i jes’ sve bankotiralo i cijeli ste dunjaluk pokrali i o jadu zabavili. Da se znao domaćin i ko koga treba da bije ne bi danas cijeli svijet bio na belaju.
– A dobili smo takođe i prijavu da ste silovali kamilu. Ja se šokir’o!
– Kak’u ba kamilu, ko je silov’o kamilu, jes’ ti ba normalan čo’eče?
– Vašu suprugu.
– Ma, misliš Ćamilu, jebem te nepismena. Ko kaže da sam je silov’o? Kako mo’š silovat’ vlastitu ženu? Kakvi ste vi hajvani, čo’eče Boži!
– Ona kaže da si je silov’o prošle sedmice.
– Ko je ba silov’o ? Ma, sama tražila!
– Jes’ prva dva puta. A treći put joj, kaže, nije više bilo do tog’. Ja se obeznanio. Umalo me nije šlag trefio. Šta da ti više pričam….😂😂😂

Op.aut Ovaj tekst sam pronašla na netu pre par godina. Ne znam ko je autor, ko god da je, svaka mu čast. Znam da mi popravi raspoloženje kad god ga pročitam!

Advertisements

Motivacioni govor za dobro jutro…

Divnog li nedeljnog jutra! 6:00 je ujutru, prijatna temperatura za jun mjesec, čuju se samo ptice i šum automobila negdje u daljini. Idila, jelda? Zašto sam budna u 6 ujutru, u nedelju, kad sav normalan radni ( i neradni) narod spava, osim pekara? Jest’ eto, izmamilo me sunce, lijepo vrijeme, tišina… E, jest’ đavola! Izmamila me glavobolja čim sam oči otvorila negdje oko pet i petn’es! Ubi! A probudio me alergijski napad kašlja, jer, jel’te, proljeće je i na sve strane leti polen, trava, pesticidi, i ko zna šta još. I to u nedelju ujutru, jedinog dana kad mi je alarm isključen! Đe su sad svi oni motivacioni govornici što za svaki problem imaju rješenje? Spavaju, vjerovatno…A ja sjedim na terasi i gledam u svoje svježe pokošeno dvorište. Milina jedna. Na korijenu desnog palca imam ogroman žulj od kosilice, k’o da sam drvosječa, koji mi se idealno slaže sa ovim dugačkim, ljubičastim noktima. I to prirodnim. Tišinu jutra rastura komšija koji pušta vodu u toaletu, a negdje do 2 noćas je rasturao komšinicu, tri bloka okolo nisu mogla spavati. Šta li joj radi, mati mila? S početka nam bilo zanimljivo, sad se već komšiluk dogovara da zove policiju zbog remećenja javnog reda i mira. Neka se ljudi vole, sam’ nek prozor zatvore…

Evo je došla komšijska mačka, garant osjetila da me boli glava, pa k’o veli, da pripomogne svojom energijom. Duša mala. Al’ nešto se ni njoj ne da jutros bit’ pozitivna, pa me je, od svih mogućih tretmana, izgrebala po goloj nozi, kad je vidjela da od mene ‘vajde nema, a na stolu je samo moja kafa od koje ona nema ništa.

Kažu da su godine poslije 35te najbolje. Za šta, matere ti? Umjesto da spavam k’o mrtvac i ne budim se do podne, hvatam zjale ranom zorom sa mačkom u krilu, i živcima na rezervi. Bole me leđa od jučešnjeg tegljenja kosilice, ne mogu da spavam, i od svih belaja koji su jutros mogli da me spopadnu, još mi se i mače upetljalo u kosu.

Eto tako, kad vam sledeći put vječito pozitivni motivacioni govornici budu govorili kako u svemu ima nešto dobro i kako se sve može prevazići, priupitajte der ih znaju li neki dobar šampon protiv buva..?

Dobro jutro 😁❤

Razumiješ li moje ludilo..?

Nije dijagnoza. Nije ni prelazno. Može po nekad da bude zarazno, ako razumiješ i znaš da se uklopiš. Da plešeš u istom ritmu, da govoriš istim jezikom. Da nadopuniš i shvatiš.
Svakome od nas treba neko takav.

Možda je to ona druga polovina koja se savršeno uklapa da bi smo bili cijeli. Ili prijatelj koji te razumije, konta kad ti se priča, kad bi da ćutiš, a kad bi da piješ. Koji zna, po tonu tvog glasa, da prepozna da li ti je u tom trenutku potrebna kafa sa ćutanjem i njegovim prisustvom, sarkastična, prijateljska opaska na račun tvog nezgodnog karaktera, ili da ti se jednostavno pojavi na vratima sa nekoliko piva u rukama. Koji će ti za rođendan pokloniti ciglu upakovanu u čitulje iz novina, jer zna da se oduševljavaš takvim stvarima i da ti materijalna vrijednost poklona ništa ne znači. Samo emotivna. Koji će ti oprostiti što si, za isti taj svoj rođendan, zaboravio da si zvao goste na tortu, pa umjesto da ga čekaš kod kuće, ti zaglavio u kafani sa kolegama sa posla. Pa će te poslije mjesecima zadirkivati zbog tog propusta koji bi ti malo ko oprostio. Pravi je prijatelj na to odmah zaboravio, jer zna sva tvoja ludila i zna da to nije ni namjerno ni zlonamjerno.
Svi smo mi jedinke za sebe. Po navikama, po željama, po snovima. Svi tražimo ljubav, razumijevanje i prihvatanje. Svi tražimo sigurnost u bliskim ljudima, porodici, prijateljima i partnerima. Koliko god, naročito u ovo novije vrijeme, mlade žene potencirale svoju snagu i samostalnost i koliko god bile u pravu što se tiče toga, ipak i njima treba oslonac. Lijepa riječ. Neko ko razumije. Kome ne moraš mnogo objašnjavati. Svima nam treba.

Samoća ima svojih prednosti. Zna da bude ljekovita i umirujuća. Tišina takođe. Postoje ljekovite tišine u dvoje. Nečije samo prisustvo, bez riječi, može da učini mnogo. Tišina tada nije neprijatna. Ona je odraz bliskosti dvoje ljudi.
Svima nam treba neko ko će razumjeti male rituale koje, priznali ili ne, svi imamo. Onaj ko razumije postaće njegov dio. Ako voliš ujutru da piješ kafu u krevetu, bićeš ispunjen i zadovoljan ako pored sebe imaš nekoga ko voli isto to. Da ti ne kaže da si luda što plačeš zbog filma koji je glup kao noć, ali te je, eto, pogodila jedna rečenica iz nekog dijaloga. Da razumije zašto voliš da nosiš različite čarape i da posmatraš reakcije ljudi kad im dođeš u goste u rasparenim čarapama. I da ti to bude beskrajno zabavno. Da prihvata tvoju iznenadnu opsjednutost ljubičastom bojom. Da se ne zgražava nad tvojom plačnom reakcijom na pjesmu koja te je podsjetila na baku. Da zna da voliš krupne, bijele kale i da živa nisi ako ih nemaš u stanu. Da poštuje to što ne podnosiš haos, ni u kući ni u mislima. Da ti ne broji cigarete, iako znaš da su štetne, ali ih proždireš kad si nervozna. Da te ostavi na miru nedeljom ujutru da se do mile volje razvlačiš po krevetu, jer je jedino tog dana alarm isključen, i ne moraš nigdje i ne moraš ništa. Da razumije da ti je osmijeh uslovni refleks. Da se hraniš smijehom i pozitivnom energijom i ne podnosiš ljude koji uporno pričaju o lošim stvarima. Da tačno zna kada ti treba samo zagrljaj i nikakav više fizički kontakt. Da ostane budan sa tobom cijelu noć razgovarajući i gledajući filmove. Da ima razumijevanja za tvoje noći provedene nad tastaturom, jer ako to ne uradiš tad, pobjeći će misao i nećeš je uhvatiti, a toliko dugo te je golicala po mozgu. Da te samo zagrli svaki put kada vidi suzu da je skliznula negdje ispod brade, bez da pita išta. Da razumije da si trenutno u takvoj fazi, da te sjebao PMS, da se u tom trenutku osjećaš grozno. Isto tako da zna da će to ubrzo proći, i da nema potrebe da se prima na svaku tvoju provokaciju. Da ne kritikuje to što ti je plej lista na telefonu dostojna jedne ugledne psihijatrijske ustanove, i da takav miks žanrova i melodija možeš samo ti da napraviš i još da uživaš u tome. Još bolje je ako i on nauči da uživa sa tobom u jednom takvom miksu. Onda je to ljubav. Da mu ne bude čudno što u četvrtoj deceniji još uvijek moraš da zastaneš ispred svakog izloga prodavnice igračaka i da dobro osmotriš svaku posebno. Da zna kada želiš da budeš sama i da te ne dira. Da pusti da tvoje zbrkane emocije naprave uragan, pa te onda vrate u normalu, neoštećenu. Kao što ne smiješ dirati mjesečara dok ide u svoj noćni pohod, jer možeš trajno da ga povrijediš. Da ne odmahuje glavom nad činjenicom da ti je jedan pijani, depresivni i krvavi A. S. Jesenjin, životna inspiracija. Jer, kome bi normalnom mogao biti inspiracija pijani pjesnik koji je na kraju sam sebi presudio, a prije toga krvlju ispisao oproštajne stihove na grobu svog prijatelja. On ne zna da si, kad si bila mala, od mame tražila da ti, umjesto bajki, uveče čita njegove stihove, jer je na zbirci stajao naslov „ Ispovijest mangupa“, koji ti se mnogo sviđao. Da voli kod tebe to što si drugačija, što nisi po kalupu, što se javno suprotstavljaš primitivizmu i sebičnosti. Da razumije da imaš potrebu pomoći drugome, iako ni za sebe nemaš dovoljno. Da se osjećaš bolje kad daješ, kad izmamiš osmijeh.
Da te voli takvu kakva jesi i ne pokušava da te mijenja i prilagođava, jer to onda nisi ti. A ti samo i jedino takva kakva jesi možeš biti srećna.

Vesna Duvnjak

Draga majko i suprugo

Ovo je jedan potpuno drugačiji tekst od svih koje sam do sad napisala.

Naime, javio mi se jedan gospodin koga je, na današnji dan, tačno pre dve godine, ostavila supruga i otišla sa drugim čovekom. Ostavila je njega i njihova tri sina i otišla sa drugim.

Zamolio me je da objavim poruku za nju. Poruku prenosim u originalu:

Draga majko,

Ako se tebi sviđa neki gubitnik, lenština, manipulator i ženskaroš, to je tvoj izbor. Ne uslovljavaj nas da ga viđamo, jer nam on ništa ne znači. Želimo da vidimo tebe.

Hvala!

Neuračunljiva

Nedavno su pitali jednu baku šta misli o ovim mlađim naraštajima? Baka je odgovorila da je ranije omladina bila mnogo bolja, jer od kad, kaže, izmisliše ovaj pubertet i PMS, sve je otišlo u vraga. O, da…Kažu da danas nema ništa gore nego kad u jednoj kući živi nekoliko generacija, pa kad se sastanu kćerka u pubertetu, majka u PMS-u i baka u klimaksu, po nekad imaju posla i policija i vatrogasci. O psihijatrima, psiholozima i bračnim savjetnicima da i ne pričam. Najdeblji kraj, pak, izvuku muškarci koji žive u takvim zajednicama. Zamislite šta bi tek bilo da i muškarci imaju PMS? Jedina im je sreća što, u većini slučajeva, ne moraju da žive sa sve tri „ žene svog života“, tj majkom, ženom i kćerkom, istovremeno.
Šta je, u stvari, PMS?

PMS, odnosno, predmenstrualni sindrom, je skup simptoma koji se ciklično pojavljuju, zavisno od faze menstrualnog ciklusa, u obliku psihičkih i fizičkih tegoba. Simptomi se najčešće javljaju 7 do 10 dana prije menstruacije i nestaju nekoliko sati nakon početka menstrualnog krvarenja. Smatra se da 70 % žena pati od ovog sindroma, i to su, uglavnom, žene koje su češće izložene stresu. Promjene prije menstruacije su gotovo neprimjetne kod žena koje borave u mirnoj okolini koja opušta. Dakle, dragi muškarci, ako ne želite da svaki mjesec budete primarna žrtva svoje ljepše polovine, obezbijedite nam šum talasa koji ćemo neometano slušati, dvojicu oskudno obučenih sluga da nam mašu palminom granom ispred lica, dok mi ležimo u debeloj hladovini i činimo vam život ljepšim. Šalu na stranu, moderan život je veoma stresan. Zato je zadnjih decenija došlo do toga da, skoro svaka žena u dobi između 20 i 40 godina života, pati od ovog sindroma.

A kako izgleda jedan prosječan dan žene u PMS-u? Da li znate šta se sve mota po tim sluđenim mislima i kako se, mučenica, osjeća zbog toga? Paa, otprilike, ovako:
Budi me neko užasno zujanje, nešto između zvuka bagera koji je kašikom zagrebao po kamenju i zvuka borbenog aviona. Kolutam očima ispod spuštenih kapaka i proklinjem komšinicu koja usisava u pola osam ujutru. Ustajem i odlazim u kupatilo. Pogled mi okrzne raščupanu prikazu u ogledalu. Prikaza nije bila samo rašupana, nego i nateklih očnih kapaka, sa velikom, ružnom aknom po sred brade. O, pobogu, na šta ovo ličim??? Kao da me je tenk pregazio! Ulazim pod tuš i puštam jak mlaz vrele vode. Makar će mi tuširanje malo popraviti raspoloženje. Završavam tuširanje, oblačim se i odlazim i dnevnu sobu. Tiho je jer nema nikoga u kući osim mene. Muž je jutros rano otišao na posao a sin u školu. Pogled mi zastane na nekom blještavom predmetu koji stoji na sobnom stoliću. Prsten! Burma! Njegova! Prilazim i uzimam prsten u ruku. Da, identičan je kao onaj na mojoj ruci. Zar je stvarno to uradio tek tako??? Počinjem da se gušim, srce mi udara kao ludo a ruke se tresu. Jecam i cvilim istovremeno dok tražim telefon. Zovem ga. Zvoni. Jednom. Dva puta. Tri. Javlja se tihim i ozbiljnim glasom. „ Halo“! Kako si mogao to da mi uradiš??? Čime sam ja to zaslužila??? Zar se na takav način ostavlja žena koja ti je dijete rodila, kojoj je najljepša mladost sa tobom prošla, i to sve zbog nekakve glupe svađe od sinoć. Bilo ih je milion takvih. Sigurno si ti našao neku mlađu, ljepšu! Nema šta drugo da bude! Urlam kao sumanuta i samo povremeno čujem neki glas koji iz daljine ponavlja : „ stani…stani..ali, stani“, dok u jednom trenutku nije dreknuo i prekinuo me : „ Stani! Luda ženo! Prvo, sa klijentima sam i morao sam da izađem van, jer toliko urlaš da me je sramota. Drugo, pojma nemam o čemu pričaš i odakle ti sve te gluposti, kakvo ostavljanje, kakva druga i treća“? Prsten“! Urlam i dalje. „ Šta znači ovaj prsten ostavljen na stolu“? Skoro da mogu da vidim kako odmahuje glavom, u stilu, ova žena je luda skroz naskroz! „ Prsten sam skinuo jer mi je juče nažuljao ruku. Ostao je na stolu jer sam zaboravio da ga vratim na prst. Smiri se, šta ti je? Odakle ti ideja da bih mogao tako nešto da uradim“? Moj napad plača i panike odjednom splašnjava, ali ženski inat mi me dozvoljava da mu tako lako dam za pravo. „ Dobro. Pričaćemo o tome večeras.“

Prekidam vezu i , odjednom, osjećam užasnu glad. Kao da danima nisam jela. Otvaram frižider i vadim brdo hrane. Mmmm, tu je voćni jogurt. To sam kupila za sina, on to voli. Nema veze, ja ću ga uzeti, pa ću mu do večeras kupiti drugi, neće ni primjetiti. Poslije obilnog doručka, kojim bi se mogla nahraniti jedna omanja četa vojske, pravim sebi kafu i izlazim na terasu da je popijem. Sunčano je, i na trenutak sam jako srećna. Proljeće je i sve odiše životom. Okrećem lice prema suncu i uživam u toploti. Poslije par minuta, pogled mi pada na jedan ugao terase koji nam služi kao ostava. Tamo vidim kutiju za alat, otvorenu, alat razbacan okolo. Tu je i neka krpa, metla i ostaci nekog drveta. Skačem kao oparena sa stolice, zakačivši usput šolju sa kafom, koja pada na pod i razbija se. Prilazim nemiloj gomili krša na mojoj juče pospremljenoj i oribanoj terasi. Stajem kao dželat, sa rukama na bokovima i osjećam kako me suze već peku u očima.“ Pa, ovo stvarno nije normalno“ , izgovaram glasno i bijesno gledam u razbacane predmete. Već plačući, umarširavam u kuću. Onda se vraćam nazad, jer pojma nemam zašto sam ušla. Bijesno skupljam alat u kutiju i u sebi mislim: „ Ja sam u ovoj kući služavka. Ja čistim, oni samo prljaju. Ne cijene moj rad ni trenutka. Kad tražim da mi se pomogne, izgube se u vidu magle. E tačno ću da zbrišem jedan vikend na neku planinu, ostaviću telefon da ne mogu da me nađu. Ima dva dana samo da ležim, čitam knjigu i slušam ptice. Pa da vidim kako će gospoda da se snađu bez mene!“ Morala sam da pokupim i ostatke moje omiljene šolje, koju sam slučajno razbila. I zbog nje sam otplakala dobrih 10 minuta, jer je imam već godinama i isključivo iz nje ujutru pijem kafu. Na brzinu se spremam za posao. Oblačim farmerice, prve koje sam dokopala iz ormara. Pokušavam da zakopčam zip. Ne ide. Kao da su se smanjile. Navlačim ih još više uz struk i pokušavam ponovo da ih zakopčam. Jedva. Izgleda da sam se udebljala! Zar opet??? Uglavnom sam pazila šta jedem, otkud sad ovo. Biće da se debljam od vazduha. Odlazim na posao mrzovoljna i na ivici plača. O živote, zašto si ovakav. Stojim u gradskom autobusu na putu do posla i primijetim jednu stariju gospođu kako gleda u mene. Zašto li me matora tako uporno gleda? Mora da je vidjela ovu odvratnu aknu na mojoj bradi. Sigurno me sažaljeva. Kako je nije sramota da tako pilji u mene. Podižem glavu i gledam je prkosno u oči, čekajući da ona prva skrene pogled. Da joj dam do znanja da me nije briga šta ona misli. Ko joj je kriv što je već matora i više nema akne. Ja sam bliža pubertetu nego ona srednjem dobu. Ha! Ženino lice se razvlači u osmijeh. Dodiruje mi rukom nadlakticu i progovara : „ Gdje si ti, ljepotice? Kako ti je mama“? Zbunjeno gledam u ženu i polako razaznajem lice mamine prijateljice. Uh, jebote, zamalo da se obrukam kao niko moj. Sreća pa sam se na vrijeme zaustavila, jer, obzirom kakva sam jezičara, svašta bi ova gospođa danas čula od mene. Uspijevam da promucam samo: „ Dobro…dobro je…“, idiotski se nasmiješim i šmugnem iz autobusa.
Čim sam izašla sa posla, svratila sam na obližnji kiosk da kupim neku čokoladicu, jer sam osjetila kako mi zuji u ušima i ruke mi drhte. Pao mi šećer, eto šta je. Moram hitno nešto slatko da pojedem. Uzimam dvije čokoladice , pojedem jednu, pa drugu. Omote trpam u tašnu, da mi slučajno ne ispadnu iz džepa, jer će me moji kod kuće opet zezati kako krišom tamanim slatkiše. Bože, kakva sam ja to majka, kad krijem slatkiše od rođenog djeteta??? Ja jedem čokoladice, a njemu ne kupim. Tačno me treba strijeljati.
Dolazim kući i umjesto „ dobro veče“ vičem sa vrata: „ Zašto vam je obuća ostavljena po hodniku? Za šta služi ovaj cipelarnik? Dokle više ja da sklanjam za vama???“ Energično skupljam patike i cipele mojih momaka i trpam u cipelarnik. Iz kupatila čujem neko mrmljanje. Prilazim vratima polako, i čujem muža unutra kako nešto polu glasno govori. Jebote! Odjednom mi puče pred očima! To on priča sa nekim telefonom, krišom, čim tako šapuće. U fleš bekovima vidim sebe u vjenčanici, tek rođenu bebu u žutom jastučetu, sve srećne trenutke odjednom. On mene vara! Ne voli me! Priča sa nekom drugom, sa istom onom zbog koje je skinuo burmu. Sad ću ga zadaviti, svega mi mog! Stiskam šaku u pesnicu i svom snagom udaram po vratima. Otvaraj! Izlazi napolje ove sekunde! S kim to pričaš? Čujem te da pričaš sa nekim!!! Iznutra se čuje samo jedno iznervirano : „ Šta je sa tobom danas, ženska glavo? Šta umišljaš više???“ Otvara vrata sav od pjene, i viče : „ Pjevam pod tušem. Skoro uvijek to radim. Jesi li ti normalna. Telefon mi nije tu. Eno ga na stolu. Idi pa vidi koga sam zvao i šta sam zvao i pusti me na miru danas“
Gledam u njega sva obnevidjela od suza i tačno mogu da vidim kako mi lagano niču magareće uši na sred glave.
Odjednom iz kuhinje čujem jedno glasno : „ Maaaamaaaa“! Molim! Dreknula sam. „ Gdje je moj voćni jogurt? „

Stojim ispred kupatila pognute glave, razmišljajući šta li me je to spopalo? Kao da sam poludjela od jutros. Garant me je maznula neka depresija, zato sam ovako nenormalna i sve mi smeta. Muž izlazi iz kupatila pjevušeći i pravi se da me ne vidi. Nije ni čudo što me ignoriše, obzirom kako se od jutros ponašam. Jadan on sa mnom. Treba mu orden dati. Neće biti iznenađenje ako me jednog dana stvarno ostavi i pobjegne glavom bez obzira.
Ulazim u kupatilo, spuštam poklopac wc šolje, sjednem tu i počinjem da plačem. Jecam i tresem se. Stvarno sam idiot! Kako sam mogla da pomislim da bi tako divan čovjek mogao uraditi tako nešto. Ja sam stvarno za posmatranje. Sad je sigurno ljut, a ja sam ispala budala. I neka je, ima pravo. Onda sam se sjetila kako mi je krepala mačka kad sam bila mala, pa sam počela još jače da plačem. Onda zbog neuspjelog kolača prije neki dan. Ma ni za šta nisam, kad ni kolač ne mogu da napravim kako treba. Onda su se razlozi samo nizali, sve gluplji i bezznačajniji. Mislim da još jedino nisam plakala zato što se Sovjetski savez raspao.
Nekako sam se smirila i prestala da plačem. Ušunjala sam se u sobu, gdje je moj muž već odavno spavao. Gledala sam ga jedno vrijeme, razmišljajući kako sam srećna što ga imam, baš takvog kakav jeste.
Slijedeće jutro sam se probudila raspoložena. Osjećala sam se lagano kao perce. Kao da sam doživjela neki preobražaj u odnosu na juče. A juče? To je bio PMS! Sad znam šta je. Zato sam se ponašala onako. Kao da sam neuračunljiva.

Mi žene smo čudna stvorenja. Imamo milion faza i komplikovane smo da te bog sačuva. Jednom mjesečno se pretvaramo u neuračunljive vještice , histerišemo, paranoične smo, proždrljive i nervozne. Ubrzo se kajemo zbog svojih postupaka, ali nije do nas, do prirode je. Imajte razumijevanja kada sledeći put naletite na nervoznu tetu na šalteru ili na kasi u trgovini. Doći će ona sebi. Koliko sutra.

Po zanimanju-sanjar…

 

– „Ostavi se tih knjižurina, od toga nemaš ništa. Uhvati se nekog pametnog posla.“

– „Zajebi te romantične priče, život je nešto drugo.“
– „Siđi sa tih svojih oblaka, ako li tresneš odozgo, razbićeš se u komade.“
– „Kakva tvoja piskaranja i studije književnosti!!? Lijepo te je slušati kad pričaš, al’ kad budete izlazili iz kafane, piće će morati platiti onaj što te slušao, jer ti nećeš imati.“
– „Kakvi tvoji blogovi i bogovi, to je samo gubljenje vremena.“
– „Ne može od ljubavi da se živi. To možda može u onim tvojim bajkama što ih čitaš i izmišljaš.“
– „Pričaju za tebe okolo da si čudna. Ne družiš se sa komšilukom i čitaš knjige. Misle da si prepotentna.“
– „Jebote, odakle ti snaga da uvijek budeš tako pozitivna i nasmijana?“
– „Skini te slušalice, pomisliće ljudi da izbjegavaš komunikaciju.“
– „Prestani da se smiješ, nerviraš me!“

Pojma vi o životu nemate. Vi ne znate da ja nisam – ja. Znate li ko sam ja? Ja sam ona djevojka sa slike iz neke nedođije, negdje u sred planine, što leži polu-ispružena na trosjedu, u nekoj kolibi sa kaminom i ogromnim prozorom, i samo joj jedna noga viri ispod deke. Ona što u jednoj ruci drži šolju sa kafom, a u drugoj knjigu. Ja sam i ona što je uočiš dok čekaš da semafor prebaci na zeleno, što pjeva iz sveg glasa u svom autu, misleći da je niko ne vidi i ne čuje. Pa kad shvati da su je primijetili, sagne glavu i pokrije lice rukama, smijući se i grizući usnu od stida. Ja sam i ona što je vidiš kako širi ruke kad duva jak vjetar, misleći da će tako dobiti krila.

Ja sam djevojčica koja ide ulicom i rukom dodiruje sve što joj je sa desne strane, samo da osjeti pod prstima različite teksture različitih materijala. Ona što će plastičnim štapićem kuckati po staklu, metalu, drvetu, punoj i praznoj čaši, samo da čuje kakve zvukove stvaraju. Svaki je različit.

Ja sam ona što će predložiti da „skoknemo“ u Beč na koncert benda koji je slušala bar 10 puta uživo, ali muzika je muzika, ljubav je ljubav, a Beč je muzika i ljubav zajedno. Ona što će upasti u prvi autobus, nevažno gdje ide, samo da je daleko, nasloniti glavu i gledati nebo kako se mijenja.

Ona što vjeruje da je za život potreban plus jedan par očiju, u čijem se pogledu i gubiš i pronalaziš. Da je zagrljaj najsigurnije utočište i najbolja utjeha. Ona što vjeruje u ljubav koju ne mogu oštetiti ni umanjiti ni sve navike, računi, problemi i riječi na ovom svijetu. Da je jedino ona izvor života, jedina hrana i vazduh. Da cigareta nije ni slabost ni otrov, nego hrabrost da rizikuješ i prkosiš, pa šta god ko mislio.

Da se vrti pred ogledalom u dugačkoj haljini jer joj se sviđa dodir tekstila dok pada iz vrtećeg kruga u prvobitan položaj. Ona što pravi balone od žvake. Sa trideset i pet. Jedna od onih što smatraju da će svojim malim doprinosom, dajući primjer, promijeniti svijet. I nikad neće prestati da vjeruje u svoje ideale. Ja sam i ona rijetka vrsta službenice na nekom šalteru, prema kojoj se klijenti ponašaju kao da je stvar, mašina, bankomat, i u većini slučajeva od klijenta neće čuti ni „dobar dan“ ni „molim Vas“, ni „hvala“ ni „ doviđenja“, ali će ona takvima, u inat, poželjeti dobar dan i zahvaliti se. (Kako se samo zbune kad im kažeš „dobar dan“ , pa hoće odmah da se svađaju jer su čuli da kažeš nešto, ali ni u kom slučaju ne misle da je to nešto lijepo. „Molim???“, „ Šta si to rekla?!!“ – Rekla sam Vam: „Dobar dan!“ Taj zbunjeni kez je neprocjenljiv. Op.aut.)

Ona što će sa mančmeloa prvo strpljivo pogrickati tanki sloj čokolade, pa tek onda onaj pjenasti dio. Ona što od svih slatkiša najviše voli gumene bombone. I čokoladu sa rižom. I nikakav skup niti popularan slatkiš ne može da zamijeni to dvoje. Ona što voli da pije pivo iz flaše i ne smatra da je zbog toga manje dama. Ona što je odjednom opsjednuta ljubičastom bojom, ali i crvenom još uvijek, pa hoda gradom kao dementni papagaj.

Snovi mogu da se ostvare. Sve zavisi od toga koliko želiš. Znam ljude koji su željeli veliki novac, i zaradili su ga, ali su, usput, izgubili sebe. Izgubili su se zato što nemaju više o čemu da sanjaju. Nemaju šta da žele. Imaju sve i nemaju ništa

Onaj ko zna da sanja, imaće uvijek čemu da se nada. Onaj ko zna da mašta, stvoriće sebi koloritne svjetove, totalno različite od ovoga u kojem živimo, i imaće uvijek kuda da pobjegne kada ga pritisne sivilo. Ovakvi će uvijek moći lako da prepoznaju istomišljenike, jer im je svima glava, po malo, u oblacima.

P.S. Najveći sanjar koga ja poznajem je jedna djevojčica koja ima šest godina. Oduvijek se oduševljavala maminom vjenčanicom. Nedavno je tražila od mame da joj prepravi svoju vjenčanicu, jer je ona riješila da se uda za dječaka iz vrtića za koga kaže da je najljepši i najbolji na svijetu zato što joj je poljubio koljeno koje je udarila kad je pala, i da takvog sigurno nigdje više neće naći. Ali, to psssst… Nisam vam ja rekla…

 

Muke savremenog muškarca-iz ugla jedne žene

Dolaskom interneta u naše živote, jer, hej, živjelo se nekad, zamislite, bez te osnovne životne namirnice, žene su dobile veću mogućnost za podići glas u ime feminizma, boriti se za ravnopravnost, iznijeti svoje mišljenje bez neke naročite cenzure. Društvene mreže su im omogućile još jedan korak naprijed, da prikažu svoju ljepotu na fotografijama rodbini širom svijeta, a ne da se tetka iz Kanade pita kako joj izgleda sestričina, pa da čeka da stigne pismo poštom i u njemu fotografija maturantkinje u najljepšoj haljini koja se mogla naći. Sve se to riješi u par sekundi koliko traje upload na Fejsbuk ili Instagram. Elem, žene danas imaju mnogo veća prava, izašle su iz sjenke muškaraca, samostalne su, podižu djecu same… I sve je to odlično. Bilo je krajnje vrijeme.

Međutim, u svoj toj euforiji, prštanju feminizma na sve strane i moru tekstova, knjiga, studija i konvencija o pravima žena, malo ko se pita u kakav je položaj doveden moderan muškarac.

Ako meni ne vjerujete, počnite pratiti neku od „mamećih“ grupa, pa ćete vidjeti kako izgleda kada, prvenstveno žene, počnu ozbiljno doživljavati mrežu koja je osmišljena zbog širenja prijateljstva. Taman ti na naše prostore stiže Fejsbuk, prilika da svaki stidljivi momak proba nešto smuvati, a da ona ne vidi da mu se tresu i ruke i vilica, kad izmisliše onaj vražiji „seen“, odnosno znak da je poruka pregledana tj pročitana, a pošiljalac ostavljen bez odgovora tj „iskuliran“ .(Toliko stranih izraza koristimo da se plašim da do kraja teksta ni samu sebe neću razumjeti.)

Pa ono što je nekad bilo dizanje glave i nosa pri prolasku pored nezanimljive muške persone, danas postade „seen“. Taj je „seen“ uništio više samopouzdanja nego i jedan vid ignorisanja ranije.

Onda su tu lajkovi. Koliko je samo muškaraca nadrljalo zbog lajka. Što si joj lajk’o sliku??? – To mi je rodica! – Neka je! Šta ti imaš lajkati sisate rodice, sram te bilo! Ko ti je ova što ti je poslala zahtjev? – Nemam pojma, nikad čuo za nju. – Čuj, nikad čuo, a evo si joj lajkao sve profilne slike i na jednu zalijepio stiker sa srcima. Završili smo!!! – Ali, ček… – Završili smo! Odoh promijeniti status veze u „single“ i objaviti selfi sa čašom vina u ruci uz opis: „In vino veritas. Carpe diem #jakažena #svestoboliprocice“.

E, jeb’o vas Fejsbuk. Isključuje komp i odlazi u teretanu. U teretani trči na traci i razmišlja. Jebote, kako se naljutila zbog lajka. Ma, nek ide! Šta će mi takva nenormalna. Prilazi drugoj spravi oko koje se mota jedna djevojka, već pola sata pokušavajući da napravi idealan selfi. – Izvini, hoćeš li brzo završiti? Ona ga presiječe pogledom od debelog sloja ajlajnera, vještačkih trepavica i groteskno nacrtanih obrva.

– Ne’š jebat’!

On ostade preneražen, ali se snađe u trenutku. – Nisam ni htio. Htio sam na spravu. Ako si završila sa slikanjem, ja bih da vježbam.

Ona ostade ukočenog izraza lica, glupavo trepćući vještačkim trepuškama. Poče da tipka nešto po telefonu. Na Instagramu se pojavi fotografija djevojke u teretani, kompletno našminkane, bez kapi znoja na licu, uz opis „Malo vježbamo #tolikosamlijepadanemoguzivjeti #fitnessgirl #lovelygirl“ On završava sa treningom i odlazi kući razmišljajući kako su društvene mreže od današnjih djevojaka napravile čudovišta, vampire željne lajkova, paranoične ludače koje svaku ljubaznost doživljavaju kao flert. Kuda ide ovaj svijet? Gdje su sve one normalne, pristojne djevojke? Ovo se sve pretvorilo u izvještačene kučke kojima ne smiješ riječ reći, jer će odmah da pomisli da želim nešto sa njom. Jeb’o ti ovo. Odoh ja sa drugovima gledati utakmicu i popiti pivo.

Postalo je normalno da se svaki kontakt između muškarca i žene, naročito onih koji su bez partnera, prvo započinje na društvenim mrežama. Fejsbuk ti dođe k’o pijaca. Izvoli, biraj. Tu se može vidjeti sve. Koliko god se ljudi trudili da budu ono što nisu, odaju ih klikovi. Zato ja volim FB. Pomogao mi je da dosta ljudi, za koje sam mislila da ih poznajem, upoznam bolje. I to ne kroz zvanične objave. Nego na osnovu onoga što lajkuju, šta komentarišu, šta čitaju ili ne čitaju, koga veličaju i koliko pristojnosti pokazuju.

Momak i djevojka su u vezi. Vole se. Svoju ljubav javno pokazuju. To lete srca na sve strane, to ne mo’š ostat’ od slika i poezije, na trenutak bi čovjek pomislio da smo se vratili u romantični 19-ti vijek, a ne da živimo u vremenu kada se necenzurisane scene seksa u rijalitijima prikazuju u terminu kad bi djeca trebala da gledaju crtaće pred spavanje. Ona izbaci sliku, on je dužan da je lajkuje i to onim „love“ emotikonom, da zalijepi neki srcasti stiker u komentar i još doda: „ljubav, sreća, ljepotica, cijeli moj svijet“ . U realnosti van Fejsbuka, ona ima još trojicu sa kojima se dopisuje i koji su blokirali njenog zvaničnog momka, tako da on ne može vidjeti da su joj neki tamo dripci lajkali i komentarisali slike. On izbacuje mnogo manje selfija, eventualno ga možete vidjeti tagovanog negdje u provodu, sa njom ili bez nje, na roštilju sa društvom ili na basketu ispred zgrade. Sve se to briše, blokira i zaboravlja onog trena kad veza pukne i kad se oslobodi prostor za neku novu „ljubav, sreću i čitav svijet“.

Većini žena koje su aktivne na društvenim mrežama je bar jednom u inboks stigla fotografija muškog polnog organa. Ničim izazvana. Ta pojava je postala toliko česta, da su psiholozi pravili istraživanja o psihološkim profilima „ku***bacača“, tj muškaraca koji, iz samo njima znanog razloga šalju slike svog polnog organa nepoznatim ženama. Žene se javno nad tim zgražavaju, pišu kilometarske statuse na FB o tome, pa se onda u komentarima javljaju sapatnice koje su prošle istu „torturu“, pa se onda sve zajedno sablažnjavaju. Centimetri će nas sve ubiti. U obimu grudi, u obimu struka, u dužini polnog organa. Sve su to kompleksi, dragi moji.

Ali, zato treba poći od sebe i utvrditi ko tebi drma kavez i kakvi su tvoji kompleksi prije nego što satanizuješ nekog drugog, i to javno. Mislite li da žene ne rade to isto? Ma gdje bi one, svetice, domaćice, djecu su dobile tako što ih je vjetar oprašio na terasi dok su prostirale veš. Pričao mi čovjek nedavno da mu je neka žena poslala u inboks fotografiju svog polnog organa. O, da! I zamislite, sad pazite dobro, momak se zabezeknuo kad mu je to stiglo. Kaže da je ničim nije potakao da to uradi.

Jedan poznanik mi je pričao da je upoznao neku djevojku preko neta. Svidjela mu se njena energija i intelekt. Dopisivali su se često. Jednom je ona predložila da se povežu preko video poziva. On je pristao. Čim se uspostavila veza, djevojka je tražila od njega da skine odjeću. On je prvo mislio da se ona šali, međutim, ona mu je hladno stavila do znanja da se ne šali i da ga želi vidjeti bez odjeće. Dečko je momentalno prekinuo video poziv kao i svaku dalju komunikaciju sa dotičnom, jer se, kaže, osjećao poniženo i da je postupak te djevojke učinio da se osjeća kao komad mesa. Jel vam ovo zvuči poznato, drage moje svetice? Hm?

Društvene mreže su omogućile mnogo lakšu komunikaciju među ljudima. Dovoljna su dva tri klika da pronađete osobu koja vas zanima. Jebiga, kažu da danas, ako te nema na društvenim mrežama, ne postojiš. Eto koliko smo daleko otišli.

Muškarci kao muškarci, njima je u prirodi da love.

Po sistemu, da probam, ništa me ne košta, možda ona i padne na moj šarm, koga briga što sam oženjen/vjeren/u vezi. Onda on pokuša da započne konverzaciju sa ženskom osobom koju možda poznaje lično, možda ne. Javi se on njoj. Ćaskaju prijateljski. Ne krije da je oženjen/vjeren/u vezi. Ona se topi od njegovih komplimenata, prija joj što je privukla nečiju pažnju, dodatno je zanimljivo to što on nije slobodan, sve dok se on konkretno ne izjasni šta želi od nje. U tom trenutku se ona iz emancipovane, kulturne, opuštene osobe pretvara u primitivnu strinu i počne da nabraja, i to javno: „Sram da vas bude, vas što me pokušavate smuvati, a znate da sam udata/vjerena/u vezi. Nemoj sad da vam zovem ženu/vjerenicu/djevojku i kažem joj „odvezala ti se džukela“.

Nabraja ona i sipa, kao da je sad iz svetog pisma iskočila, još joj se sija onaj oreol iznad glave. Pa kako to uvijek njoj, te nemojte ni pokušavati, znate da nemate šanse, ja sam vjerna, poštena, moralna, bla, bla, bla… Izvini, mačko, ne ide ti taj oreol sa onim slikama sisa i dupeta koje izbacuješ na Instagram. Nikad, ali nikad, za sve ove godine koliko sam na mrežama, nisam vidjela da je muškarac napisao tako nešto. A mislite li da njima ne stižu takve poruke u inbokse? O da! Stižu. Samo oni nisu toliko sujetni i iskompleksirani da galame o tome na sva zvona. Nedavno mi je drug stidljivo priznao kako ga godinama spopada šefica na poslu. Udata žena, on joj poznaje i muža i djecu. Kaže da je toliko napadna, da on nekad ne zna kako da se ponaša, jer ne želi da ima ništa sa njom, ali se boji i za svoje radno mjesto. Zvuči poznato? Aham, to je jedna od onih finih gospođa, svetica, onih što ih je vjetar oprašio. Razmakni der te se, poštene žene, ne može da se prođe od vas.

Društvene mreže su leglo licemjerja. Naročito ako ih shvatate previše ozbiljno. Žene jedna drugoj komentarišu slike uvijek, ali uvijek, u superlativu. Muškarci jedan drugom napišu: „ Konjino pijana“. Na tu opasku ide još deset sličnih, na koje se „žrtva“ uopšte ne ljuti nego se samo priključi zajebanciji na svoj račun. Kod žena nikad nema, ili vrlo, vrlo rijetko ima šanse za takav vid šale. Jel vam sad jasno?

Dakle, drage moje, smanjite doživljaj! Muškarcima će se kad tad smučiti da budu žrtve vaših kompleksa. Cijenjeni muškarci, okanite se poruka i inboksa, pojavite joj se na vratima kao pravi heroji. Konj vam ne treba.

Vesna Duvnjak

 

Fotografije preuzete sa Pixabay